Ko bar i površno prati ovu moju pisaniju zna da su mi NP Durmitor i Skadarsko jezero i mjesta smještena na njegovim obalama omiljena tema za pisanje, odnosno omiljena mjesta za “putovanje”. Čak sam 12 blogova posvetila ljepotama Durmitora i “samo” 9 Skadarskom jezeru. Durmitor prednjači ljeti, a Skadarsko jezero zimi. Tako sam posljednjeg sunčanog i toplog dana prošle godine odlučila da preskočim pravljenje sarme i ruske salate (ionako su djeca otišla na 3 strane svijeta) i odem negdje da se prošetam. Nisam imala preveliki izbor. Skadarsko jezero se uvijek nametne u takvim situacijama: em je blizu, em uvijek otkrijem nešto novo. Sjetih se pitanja jednog kolege: “Jesi li se pela na Bobiju? Odatle je najljepši pogled na jezero”. To kažu za svaku višu tačku koja gleda na jezero. I ne griješe, pa odlučih da vidim šta nudi Bobija. Kad sam krenula nisam čak ni znala da postoje dvije. Nisam ništa pogledala i pročitala jer sam u glavi imala mjesto koje vodi do tog vrha. Kad se skrene sa magistrale koja od Podgorice vodi ka Cetinju, skrene se lijevo na prvom skretanju ka Rijeci Crnojevića. Odatle poslije oko 2 km skreće se lijevo ka Karuču i Dodošima. Ostavlja se Karuč desno i produžava se za Dodoše. Ne treba ni njih zaobići, ali se ne može baš sve odjednom. Sa desne strane puta ka Dodošima se nailazi na jedan izbetonirani plato sa kojeg se takođe pruža lijep pogleda na jezero.

Preko puta ovog platoa postoji put koji vodi ka vrhu brda za koje sam ja mislila da je Bobija. No, putokaz mi razbi teoriju. Pisalo je da je do Bobije još 2 km. Na brzinu se prešaltasmo i ja se obratih internetu za pomoć, te nekako natrapasmo do početne tačke za uspon. Parkirali smo se na kraju asfalta koji nas je doveo do sela Kraćedo (što smo saznali tek kasnije, jer smo ovdje previdjeli jedan mali putokaz sa imenom sela).

Krenuli smo širokim makadamskim putem koji je vodio ka repetitoru. Postojala je i markacija koja je ovdje bila skroz suvišna. Nije se moglo promašiti. Do cilja smo stigli vrlo brzo. Dok smo se peli nismo znali da li ćemo se naci na Velikoj ili Maloj Bobiji. Nadali smo se da ćemo to saznati na vrhu. Na žalost, nikakav natpis nismo uočili.

Kada smo se osvrnuli i na brdu preko puta ugledali piramidu, bili smo sigurni da smo stigli na vrh Male Bobije (392 mnm). Nismo bili razočarani. Dan je bio nevjerovatno vedar, a pogled na jezero zbilja prelijep. Položaj sunca je ometao da se naprave dobre fotografije na sve četiri stane svijeta, ali se Skadarsko jezero, kao i obično, pokazalo kao najbolji prirodni fotomodel.

Ispred nas se pružala Prevlaka, preko jezera, brda i dolova pogledom smo dobacili i do Lovćena pod snijegom, a preko Velike Bobije (na trećoj fotografiji), jezera, Obluna, Morače i Zetske ravnice i do Prokletija. Uočavali su se i Garač, Prekornica, Brotnjik, Komovi i Kučke planine. Za nešto smo bili sigurni, nešto smo nagađali, ali smo svakako bili skroz zadovoljni što smo se odlučili na ovu šetnju. Pred kretanje bacismo pogled na selo Kraćedo odakle smo krenuli. Okolina je djelovala bajkovito, a selo nekako ušuškano.

Zimski dan je kratak pa smo odustali od daljih istraživanja. Pri povratku smo uočili jedno skretanje, ali ne i markacije, tako da smo odlučili da se na Veliku Bobiju popnemo nekom drugom prilikom. Dan za danom dogurasmo do sredine februara, dan pred najavljeni “crveni alarm” i neviđeni kijamet. Rekosmo: daj da ugrabimo ovaj dan, jer bog zna kad ce nam se opet pružiti prilika… 🙂 Ovaj put smo se pripremili, mada, ispostaviće se, površno. Kao i uvijek u ovakvim prilikama “konsultovali” smo naše prijatelje iz Vrhovi Crne Gore u koje imamo najveće povjerenje kad su opisi staza u pitanju. Za Veliku Bobiju nije bilo markirane staze, ali se činilo lako. I ja sam opet, ko zna koji put, prekršila pravilo da ne idem ako nema markacije. Sve je bilo detaljno objašnjeno. Početna tačka je ista kao i za Malu Bobiju. Kratko se ide istim makadamskim putem, a onda se , na raskrsnici, bira donji put.

Dok smo se peli ka Maloj Bobiji uocili smo ostatke nekog katuna. Bilo mi je čudno da je katun tako blizu sela, ali se kasnije ispostavilo da su im se tu nekad nalazile njive na kojima su sijali kukuruz i pšenicu. Od katuna su ostale samo ruševine, a i livade sve više gube bitku sa žbunjem. Još poneko kosi. Čuh da u selu ima nekoliko magaraca. Jedan nas je čak i pozdravio njakanjem na povratku iz ove naše avanture.

Kad se o nečemu čita, sve izgleda jasno. Kad se nađeš na licu mjesta i kad staza nije markirana, jave se dileme. Srećom, bilo je interneta pa smo se opet udubili u tekst sa Vrhovi Crne Gore.

Sve smo pročitali, shvatili, krenuli… i sve uradili kako ne treba. Livade su bile zarasle, blato poprilično, i kad smo se dokopali kamena, Duško je stao na čelo kolone. Ja sam mogla samo da pokušavam da ga pratim. Sa jednog vidikovca smo ugledali selo Dodoši, šćućureno uz jezero. Odsjaj od vode je bio jak, ali je prizor bio prilicno idiličan.

U jednom momentu smo izgubili i onu svoju, kakvu takvu stazu, i uputili se ka vrhu onako kako nikad ne treba, metodom “ugledam i okomim se”. Srećom, nije bilo predaleko, ali naporno jeste. Pogled na piramidu, iako na njoj nije pisao ni naziv vrha, ni visina, me ipak oraspoložio.

Pogled je u velikoj mjeri bio sličan onom sa Male Bobije. Vidi se puno toga i jezero me uvijek ostavi bez teksta, ali ne znam da li bih mogla da kažem da mi je ovo baš najljepši pogled na jezero. Ima ih previše. Jedan od njih je i onaj sa Vranjine. Ili mi se možda učinio lijepim posle jednog prenapornog uspona, čak daleko goreg od ovog. Sve u svemu, dan pred dan D prelijep, pogled još bistriji nego prije mjesec i po dana sa Male Bobije, a ja, i pored drhtavih nogu od pentranja po ovom negostuljubivom kamenju, ipak orna za fotografisanje. Najljepše su izgledale Prokletije, ali i brdašca u jezeru i oko njega su pružala izuzetan prizor.

Ja sam bila zadovoljna usponom i smatrala ovo krajem današnjeg pentranja. No, moj voljeni muž je imao sasvim druge ideje. U tekstu koji nam je bio u neku ruku vodič je striktno pisalo da se na ova dva vrha ide odvojeno, na jedan, pa na drugi. Da se nikako ne prelazi grebenom sa jednog na drugi vrh jer je nepristupačno. Isključivo se od raskrsnice ide na jedan, pa nazad do nje, pa na drugi vrh. Redosljed obilaska vrhova je nebitan. Tu ništa nije bilo nejasno. Ali… Prilikom silaska sa Male Bobije sreli smo jednog mještanina od koga smo saznali ime sela, to da smo se upravo vratili sa Male Bobije, da do Velike nema markirane staze i da do nje on, stanovnik sela iz podnožja, nikad nije dopro jer je nepristupačno. I, za nevolju, spomenuo je i neki “vjerski objekat” koji postoji tu negdje, ali da je odlazak do njega skoro pa nemoguć. Tako je načuo, jer on, naravno, ni do tamo nikad nije išao. Takođe je u blogu Vrhova Crne Gore nagoviješteno da “izmedu vrhova Velika i Mala Bobija postoji pećina čiji je jedan dio pregrađen i adaptiran za vjerske potrebe jednog misionara”. I oni su naglasili da je prilaz težak i put zarastao u gusto šiblje. No, moj je muž planirao da to vidi. “Pa, ja sam zbog toga i krenuo ovdje”, saznadoh to prilikom silaska sa vrha. Ne volim prepirke tokom “putovanja”, a i pametniji popušta 🙂 , pa krenuh za njim.  

Spustili smo se tek toliko da se uputimo ka vrhu brda koje spaja Veliku i Malu Bobiju. Početak nije obećavao. Goli kamen. Gusta šuma i razno bodljikavo žbunje koji su slijedili, nisu bili mnogo laganiji za prolaz. Ipak, to je bila mala šala prema usponu po oštrom, negostoljubivom, strmom kamenom terenu, punom dubokih rupa koji se zatim ispriječio ispred nas. Duško je grabio, a ja kaskala za njim vajkajući se. Na kraju je on stigao na vrh i slavodobitno se naslonio na stijene uživajuci u pogledu.

Sad je još samo trebalo naći tu stijenu. Tu je proradio moj nepogrešivi (dobro, ne baš uvijek, ali često) osjećaj za orjentaciju. Pošla sam na suprotnu stranu od Duškovog predloga i… natrapala na cilj. Dah mi se oduzeo kad sam vidjela gdje smo došli. Objekat koji, kako sam kasnije saznala, mještani Kraćedola i Dodoša zovu “crkvica” (sa kratkouzlaznim akcentom na “vi”) me je ostavio bez teksta. Na žalost, ništa više od toga nisam saznala. Napravio ga je neki misionar, davno, možda još prije II svjetskog rata, možda je bio iz Ulcinja… Ništa konkretno. Dok sam gledala u njega, jedina misao koja me prožimala od glave do pete je bila: kako tuda proći. Dolje okomita stijena, a uz crkvicu više nego uska stazica. Nazad po onom kamenju sam znala da nemam kud. Nevjerovatno je da mi je u tom trenu mozak toliko blokirao da mi nije palo na pamet da možemo da se vratimo do onog vrha pa da nastavimo prevojem. Uz to, Duško je i dalje ispunjen avanturističkim duhom tvrdio da je staza solidna, da se tu lagano može proći. I prošla sam. Kako, ne znam.

Iako su mi noge podrhtavale, uspjela sam da izvadim fotoaparat i mehanički napravim nekoliko fotografija, bez prevelikog unošenja. Jedva sam čekala da se dokopam onog ljutog kamena. 🙂 Kad smo prošli na drugu stranu, uzverali se na vrh, prevojem nije bilo daleko do prelaza za Malu Bobiju, mada isto po oštrom kamenju sa dubokim rupama. Kad sam se dokopala puta prvo što sam uradila je da napišem djeci zajedničku poruku: “Imate najluđe roditelje na svijetu”. Nadam se da neću više biti “pametnija” i da neću popuštati kad Duško opet dobije neku sličnu ideju. Silazak je bio pjesma, mada, drhtavih koljena. Kući sam u blogu sa Vrhovi Crne Gore pronašla fotografiju na kojoj je “crkvica” snimljena iz sela Dodoši. Uz dopuštenje autora bloga je objavljujem jer se tek sa nje dobro vidi gdje smo se mi bili uspentrali.

Prepuni oprečnih utisaka, krenusmo kući. Nismo mogli odoljeti kaćunu koji nije znao kakav nas kijamet očekuje, nije čuo za “crveni alarm” pa je masovno procvetao. Puna šuma kaćuna. Praznik za oči.