“Upoznaj domovinu da bi je više volio”

Naša mala zemlja je prelijepa. Nije najljepša, ima puno lijepih predjela na našoj planeti. Naša prednost je što se na tako malom prostoru nalaze i more, i planine, jezera, rijeke… Često se sjetim rečenice iz naslova dok pokušavam da pređem svaku stopu naše domovine. Kad smo bili djeca, to bismo ponavljali u školi. Domovina je tada bila puno veća i nije je bilo lako upoznati. No, oni koji redovno čitaju moj blog, sigurno su u više navrata rekli: “Za ovo prvi put čujem!”, iako se domovina smanjila i treba nam mnogo manje truda za upoznavanje. Moj blog upravo tome i služi: pročitaj – obiđi. Prije tačno tri godine sam napisala svoj prvi tekst na blogu, a godinu dana zatim je prvi objavljen na portalu Vijesti. Nije neki značajan jubilej, ali sam htjela da ga obilježim malo drugačijim tekstom. Često naiđem na skrivene kutke koji su vrijedni pažnje, ali o kojima se ne može napisati čitav tekst. Zato sam htjela da ih predstavim u crticama.

Pješacka staza izmedu Buljarice i Lučica

Koliko puta ste boravili na jednoj ili drugoj plaži, a da niste pomislili da laganom šetnjom za manje od pola sata možete da dođete od jedne do druge. Priznajem, i sama sam sasvim slučajno otkrila tu stazicu. Staza je betonirana i pristupačna. Šetnja ovim putem je lijepa u svako doba godine, a doživljaj je i osmotriti plaže iz potpuno drugačije perspektive.

Buljarica - Lucice
Buljarica – Lučice

Kaluđerovo oko

Na ovo neobično mjesto sam stigla sasvim slučajno. Idući od Barutane ka selu Goljemade vozili smo se zaseocima u pokušaju da dođemo do Malog Blata na Skadarskom jezeru. Pažnju su mi privukle fenomenalne stijene pored puta. Nisam mogla da vjerujem da mi ih nikad niko nije spomenuo. Još mi je teže bilo da prihvatim činjenicu da su zatrpane smećem, umjesto da budu turistička atrakcija. Nije lako napraviti dobru fotografiju na kojoj će se izbjeći smeće. Vjerovatno nisu svi toliki ljubitelji stijena i kamenja kao što sam ja, ali ono kako je priroda uspjela da izvaja ove stijene je više nego atraktivno i originalno. Goljemade   Zanijeta šarama na stijenama, preskačući s jedne na drugu u pokušaju da izbjegnem da propadnem u neki procjep, iznenada, u pozadini ugledah vodenu površinu intenzivne zelene boje. Tek kasnije, kad sam objavila fotografiju na svom FB profilu i zatražila pomoć, saznala sam da se radi o Kaluđerovom oku. Krajem prošle godine se spominjalo kao mjesto odakle će da se crpi voda za vodovod kroz Lješansku nahiju. Nadam se da to neće narušiti ljepotu ovog mjesta. Još sam saznala da je nekad davno postojala ideja da se do njega napravi širi put i da se, zajedno sa stijenama u njegovoj blizini predstavi široj javnosti. Do realizacije ideje, nažalost, nije došlo. Neka to bude zadatak za budućnost. Ovo može biti dobra ideja za neki projekat. U svakom slučaju, moralo bi se početi sa odnošenjem smeća i zabranom njegovog daljeg odlaganja na ovom jedinstvenom mjestu.

Kaluderovo oko
Kaluđerovo oko

Pošćenje i ulaz u kanjon Nevidio

Novi put Šavnik–Žabljak je omogućio da se od Podgorice do Žabljaka dolazi za 2 sata. Do Žabljaka se sada lagano može ići na jednodnevne izlete. Tako, hrleći u susret Crnom jezeru, prolazimo pored jednog manje atraktivnog, ali veoma simpatičnog jezera – Pošćenskog. Ono se nalazi pored sela po kom je dobilo ime, na putu ka ulazu u kanjon Nevidio.

Pošcensko jezero i selo Pošcenje
Pošćensko jezero i selo Pošćenje

Nedaleko od ovog jezera se nalazi ulaz u čuveni kanjon Nevidio. Za njega je, vjerujem, svako čuo. Samo su se odvažni ohrabrili da njime i prođu. I oni sa dubljim džepom. Priznajem, mene je ovo posljednje kočilo godinama, a onda me ukočila kičma. Tako da sam se pomirila sa činjenicom da kanjonom neću proći. Ipak, odlučila sam da bar virnem kako izgleda. U više navrata sam posjećivala ulaz u kanjon, pratila izgradnju kampa. Prošlog proljeća me je iznenadio vodopad. Prvi put sam ga zatekla jer smo poranili u obilazak. Tek je bio april. Popela sam se do vrha brdašceta sa kog se vodopad sliva. Iako nisam imala prikladnu obuću, nisam odoljela dobrom pogledu i prilici za fotografisanje. Kasnije sam doznala da se vodopad zove Skakavica, a rijeka Grabovica. Ona se, naravno, uliva u Komarnicu koja prolazi kanjonom Nevidio.

Vodopad Skakavica
Vodopad Skakavica

Kad sam se izdivila vodopadu sa svih strana i iz raznih uglova, sišla sam u ravnicu da pogledam ulaz u kanjon. U kasno ljeto, kad ima puno manje vode, uspijevali smo da dopremo do samog ulaza u uski kanjon. Ovom prilikom smo u tome bili spriječeni. No, ne i razočarani. Na momente bi se javljala nerazumna nada da bismo možda mogli da pokušamo sljedećeg ljeta, ali bi razum preovladao.

Ulaz u kanjon Nevidio
Ulaz u kanjon Nevidio

Bistrica

Ako se pak odlučite da pođete do Žabljaka kroz kanjon Platije, pa se prije Mojkovca uputite uz kanjon Tare, to će biti prava avantura. Volim ovaj put, iako je dug i vrlo često ima odrona. Vožnja zahtijeva apsolutnu pažnju, ali zato ja, kao suvozač, mogu da primijetim svako drvo koje raste na vrhu tunela, da pratim Taru koja se sve rjeđe pomalja zbog nabujale vegetacije, divim se prašumi u Crnim Podama i vodim računa da ne promašimo hotel Ravnjak u Bistrici. Dugo je hotel bio zatvoren, ali nas to nikad nije sprečavalo da se tu zaustavimo i osmotrimo okolinu. Ovdje treba doći u proljeće ili jesen kad rječica koja prolazi tik pored njega nabuja.

Bistrica
Bistrica

Javorje

Sasvim slučajno, tri od pet mjesta koje sam izabrala da bismo bolje upoznali domovinu, nalazi se na putevima koji vode ka Žabljaku. Međutim, ovim se zasigurno najrjeđe prolazi. Put Mioska–Žabljak je, kao i put preko Mljetička i Bukovice, samo za entuzijaste. No, njime se ne mora ni ići skroz do Žabljaka. Dovoljno je do Semolj gore i Javorja. Put nije najbolji, kao i većina naših lokalnih puteva, ali okolina je druga priča.

Semolj gora
Semolj gora

Provozasmo se do tamo jednog jesenjeg dana, kada u sred šarenila lišća ugledah snijeg. Nismo mu se nadali pa se nismo ni odmicali od puta. Ja sam ovuda već išla u kasno ljeto, da bih se popela na Veliki Zebalac na planini Lola, ali tada je ambijent bio potpuno drugaciji. U međuvremenu, popravljen je put pa do ovih neobično lijepih predjela mogu da dopru i oni koji nisu ljubitelji pješačenja.

Javorje
Javorje

I tako, jezero po jezero, vrh po vrh, pokoja tvrđava, izvor, vodopad… upoznajem domovinu. I nisam sebična, dijelim to sa vama. Posebno volim netaknute kutke pored puteva koji su izgubili širi značaj. Dok se nekad prosto gušim od ljepote predjela i navale emocija, ne mogu da se ne zapitam od koje bolesti boluju oni koji tu ljepotu ne vide. Koji zbog svojih ličnih interesa hoće sve da upropaste i podrede sebi. Bjesomučna sječa šume i pokušaj da se sve rijeke smjeste u cijevi uništiće ono što je naša najveća prednost u savremenom svijetu: netaknuta priroda. Nadam se da ćemo zajedničkim snagama tome stati na put i da nećemo dozvoliti da se ova ljepota sačuva samo na fotografijama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *