Vranjina

Preko drača i kamenja, do pogleda za 10 – Vranjina

Penjući se na brdo Vranjina, preciznije na Velji vrh (304 m) uvjerila sam se u Ajnštajnovu teoriju relativnosti koja glasi: Sve je relativno!  :)  Pošto mi je penjanje na visinu od 304 metra palo teže od uspona na Rumiju (1594), na primjer.

No, da krenem redom. Vranjina je ostrvo u Skadarskom jezeru. Ostrvo se sastoji od dva uzvišenja, manjeg, koji se zove Kosmač (273 m) i većeg, Velji vrh (304 m). Zajednički se često zovu Djevojačke grudi jer se tako nekako doimaju kad se gledaju iz daleka. Najčuveniji pogled na njih je sa Pavlove strane koja se nalazi na putu ka Rijeci Crnojevića. To su ova dva brda u sredini slike, očigledno.

Skadarsko jezero
Pogled na Vranjinu sa Pavlove strane

U podnožju Kosmača se smjestilo seoce Vranjina, kojeg neki zovu i Mala Venecija. Bezbroj puta sam prošla pored nje i posebno poslednjih godina, u vremenu ekspanzije Facebook-a i Instagram-a, ogorčena sam na one koji se nazivaju Turistička organizacija Podgorica ili nešto slično tome. Nije mi jasno da ne dođu na ideju da podijele stanovnicima Vranjine po kantu fasadeksa, raznih boja, da bi okrečili svoje kuće. Bila bi to atrakcija, zasigurno. Ovako, kuće djeluju sivo i zapušteno, ali ih, srećom, “vade” boje jezera i neba, bar kad je sunčan dan. Ovo bi mogla da bude i ideja za neki projekat .

Vranjina
Vranjina

Iako sam pored Vranjine prošla puno puta, nikad mi nije palo na pamet da se popnem na vrh. Ne znam kako. Tek, slučajno vidjeh najavu ture nekog planinarskog društva i pročitah kako se sa vrha pruža fenomenalan pogled. To mi je odmah bilo logično. Pročitah nekoliko utisaka na internetu koji rekoše da je to lagana, prelagana tura. A pogled… Zavedeni tom pričom, ja i moj muž, stalni saputnik na ovakvim putešestvijima, odlučismo da i mi bacimo pogled sa vrha Vranjine. Jedino smo se bili raspitali da je polazna tačka restoran Venecija.

Restoran Venecija, Vranjina
Restoran Venecija

Raspitasmo se kuda se ide od radnika restorana i krenusmo. Odmah shvatismo da markacija nema. Još gore, nije bilo ni utabane staze. Bilo je očigledno da malo ko tuda ide a vegetacija je baš bila u ekspanziji. Lutasmo lijevo, desno, raspitasmo se još kod nekih mještana (oni su, obično, najgore obaviješteni) i odlučismo da krenemo prema vrhu. Kao da možemo da promašimo, bila je naša logika. Ispostaviće se, loša. Mada, odavde se to činilo jednostavno.

Velji  vrh
Velji vrh

Iako sam ja znala da treba da dođemo do livadice između dva vrha i idemo drugom stranom brda, nismo uspijevali da se prebacimo do tamo, niti da uočimo ikakvu stazu koja bi nas tamo odvela. Trava je bila prevelika. Za đavola, “dobro je rodila” i drača a ja, kao za inat, prvi put u ovakvi pohod odoh u trenerci. Kačila sam se na drače na svakom koraku i žalila što nisam ponijela bar radne rukavice. U predahu, pogled iza nas, već je obećavao.

Skadarsko jezero
Skadarsko jezero

I Vranjina je odozgo izgledala mnogo ljepše. Zamišljala sam kako stanovnici povremeno bacaju pogled u brdo i mrmljaju sebi u bradu: Kako će nas jad danas snać’ da idemo da spašavamo one dvije matore avetinje. :)

Vranjina
Vranjina

Što smo se više peli, teže se bilo probiti kroz grmlje, trava je bila previsoka i skrivala je kamenje sa koga su se klizale cipele. Bila sam sve više ubijeđena da će se strepnje stanovnika o našem spašavanju ispuniti.

Uspon na Velji Vrh
Uspon na Velji Vrh

Pri samom vrhu, bilo je manje trnja, ali smo naišli na stijene koje nije bilo jednostavno preći. Poslednju etapu ja sam morala preći bukvalno četvoronoške. Ovi s dužim nogama su prošli bolje. :)

I, kako to uvijek biva, dolazak do cilja, kao gumicom, briše sve dotadašnje muke. Samo sam, gledajući u brojku 304, donijela zaključak sa početka teksta: Sve je relativno, moja Jasna!

Velji vrh, Vranjina
Velji vrh

Na vrhu nema mnogo prostora i sad mi je bilo milo (za razliku od puta do gore) što smo pošli sami a ne sa grupom planinara. Jer, svaka pozicija za dobar pogled i fotografiju je bila samo moja.

Skadarsko jezero
Skadarsko jezero

Skadarsko jezero

Konačno smo počeli da raspoznajemo razne topografske tačke, osim Lovćena i Štirovnika koji se vide, pretpostavljam,  i sa mjeseca. :) Ugledali smo Velju goru, Žabljak Crnojevića, još po nešto što smo planirali kući da otkrijemo o čemu se radi i Pavlovu stranu koju smo, konačno vidjeli sa druge strane.

Skadarsko jezero, Pavlova strana
Pavlova strana

Preko puta nas se uzdizao vrh Kosmač, preko koga se pružao pogled ka Zeti, do Podgorice.

Vranjina, Kosmač
Kosmač

Kad smo se izdivili Skadarskom jezeru, sa svih strana, počeli smo da razmišljamo o povratku. Onuda kuda smo se ispentrali, nismo se mogli vratiti. Bar ne u jednom komadu. Lako sam, prema prethodno viđenim načinom uspona, gledajući sa vrha, uočila kuda bi staza trebala da ide. Krenuli smo u tom pravcu. Ugledali smo i čuveni manastir Sveti Nikola, koji je izgrađen u 13. a obnovljen u 19. vijeku. Divili smo mu se iz daljine, odakle izgleda bajkovito.

Manastir Vranjina
Manastir Vranjina

Umor i sunce koje je peklo daleko većim intezitetom nego što je to inače slučaj za početak aprila, su bili razlog što smo posjetu manastiru ostavili za neku drugu priliku.

Uz markacije (iako samo mjestimično uočljive i davno, davno izblijeđele, spuštanje je bilo lagano. Donekle.

Spuštanje sa Veljeg vrha
Spuštanje sa Veljeg vrha

Od livade koja se nalazi između Kosmača i Veljeg vrha, markacije se gube. Rastinje se razgranalo a trava sakrila stazu. Posle više pokušaja, nekako smo se, pored kuća, probili do platoa ispred sela, pa stazom do restorana Venecija.  Umorili smo se kao da smo se popeli na ne znam kakav vrh. Koliko i kako su nam tek bile izgrebane noge i ruke. A moja trenerka dobi prekomandu u radnu odjeću.

Ipak, ostao je utisak da bi moglo bolje, da ima bar malo dobre volje i pregalaštva kod onih koje mi plaćamo da se brinu o turističkoj ponudi grada. Ta ponuda je odavno spala na Cijevnu i Skadarsko jezero. Kad je već tako, da se bar o njima povede računa. Nije veliki trud da se povremeno osvježe markacije, da se raskrči put do vrha. Da se na vrhu označi vidikovac i naprave dvije klupe za uživanje. Meni se ne čini da je to neki problem. Ali, šta ja znam. Nisam turistički radnik. Samo ljubitelj prirode. A kao takav, čak i ovom konglomeratu ljutog krša i drača, uočih jednu divlju orhideju.

Divlja orhideja
Divlja orhideja

I samo još jedno upozorenje: imali smo sreće da se ne sretnemo ni sa jednom zmijom. Mještani rekoše da ih ima. Dobro smo prošli ovaj put. Valjda su vidjele koliko smo se namučili, pa nisu htjele da dodaju. :) Ovaj izlet se preduzima u vrijeme kad one spavaju i kad je sigurno, i trnje pitomije a trava manja. Ili kad TO Podgorica uredi stazu do vrha. Računam da će to biti uskoro.

4 thoughts on “Preko drača i kamenja, do pogleda za 10 – Vranjina

  1. Super!!! Da li je staza na Vranjinu markirana? Odakle se krene? Na više lokacija, što imate slike, bili smo i mi….Još treba da posetimo Crnu goru..!!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>