Bila jednom jedna Jugoslavija… Na njenoj teritoriji sad imamo više država koje su se prvo žestoko posvađale između sebe, pa se jedno vrijeme ignorisale i sada, uz pomoć Evrope, a slijedeći ekonomsku i svaku drugu logiku, ponovo pokušavaju da se približe. Evropska unija pruža finansijsku podršku za sprovođenje više projekata kojima želi da poboljša prekograničnu saradnju susjeda, posebno u oblasti turizma.  Jedan od njih je projekat Turizam, Adrenalin i Rafting Avantura (T.A.R.A) koji treba da poveže turističke ponude Plužina i Foče. Projekat u stvari samo pomaže da se ta dva grada bolje predstave turistima, a što se tiče povezanosti – za to se već pobrinula priroda. Povezuje ih rijeka Tara, planine Bioč, Maglić i Volujak, kao i Trnovačko jezero. Teško da se išta od ovih prirodnih dragulja može posjetiti, a da se ne prelaze državne granice.

No, da krenem redom. U ljepote Plužina i okoline sam se odavno zaljubila, a prošlog i ovog ljeta sam obišla sve do čega sam uspjela da stignem. Sve to sam pretočila u desetak blogova i ne znam kako ću sve to uspjeti da sažmem u jedan. Park prirode Piva koji pripada Opštini Plužine je izbor svih onih koji žele aktivni odmor, a takvih je danas sve više. Malo gdje se (bar kod nas) na tako malom prostoru može doživjeti i vidjeti više. Ukusi se razlikuju pa svako ima svog favorita. Mnogima je to splavarenje rijekom Tarom. To je jedinstven doživljaj koji svako treba da iskusi bar jednom. Ja jesam, dosta davno. Iako tad nije bilo nikakvog projekta o prekograničnoj saradnji, znam da smo prelazili granicu u Šćepan polju i splavarenje započeli s one strane granice. Jednostavno, priroda je nametnula da saradnje mora biti.

Ono čime se Park prirode Piva diči su jezera. Pivsko jezero, iako vještačko, privlači turiste na mnogo načina. Krstarenje jezerom je dio pivske avanture. Pošto je dugo skoro 42 km, postoji bezbroj mjesta sa kojih se pruža fantastičan pogled na jezero pa su društvene mreže preplavljene fotografijama sa brojnih vidikovaca. U današnjem vremenu, društvene mreže su najbolja reklama. Kada bi se formirao neki žiri da utvrdi sa kojeg vidikovca je pogled na Pivsko jezero najbolji, imao bi veoma težak zadatak.

Osim Pivskog tu su i Škrčka i Stabanska jezera. U oba slučaja postoji Veliko i Malo. Škrčka se nalaze u masivu Durmitora i do njih se dolazi na više načina, ali uvijek uz malo više napora. Stabanska jezera se nalaze u blizini sela Stabna. I oni sa slabijom kondicijom ih posjećuju da bi im se divili, dok oni spremniji nastavljaju na visove Bioča, Vojnika  i Magliča. Najatraktivnije je Trnovačko jezero. Nalazi se u Crnoj Gori i dio je Parka prirode Piva, ali je do njega daleko lakše doći iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. To je još jedan nezaobilazni momenat prekogranične saradnje. Prije tačno godinu dana konačno sam uspjela da dođem do ovog čarobnog jezera. Boje jeseni su mu dodale još jednu notu izuzetnosti. Kako jezeru, tako i njegovoj okolini i čitavoj pješačkoj stazi koja do njega vodi.

Na putu ka Trnovačkom jezeru iz pravca Plužina prolazi se pored spomen obilježja na Tjentištu posvećenom stradalima tokom Pete neprijateljske ofanzive u Drugom svjetskom ratu. Nisam imala prilike da ovo, može se reći kultno mjesto moje mladosti, posjetim prije raspada Jugoslavije, ali sam se ispravila te sam ga tokom prethodnih nekoliko godina posjetila čak tri puta. Oduševljena sam brigom koja se posvećuje spomeniku i okolini. Uvijek je bilo više ljudi nego prethodnog puta, a registracije parkiranih auta su bile iz svih krajeva bivše nam zemlje. Ovaj, kao i više drugih monumentalnih spomenika posvećenih stradalnicima iz Drugog svjetskog rata, bili su u centru pažnje određenih krugova svjetske javnosti prethodnih nekoliko godina.

Tjentište pripada Nacionalnom parku Sutjeska. Sutjeska je mitska rijeka za većinu nas ređenih sredinom prošlog vijeka. Stajala sam pored nje da uživo čujem kako “huči, teče Sutjeska…” iz čuvene pjesme o Savi Kovačeviću.

Osim Tjentišta, ovom najstarijem nacionalnom parku susjedne nam države, pripada i Perućica, jedna od četiri posljednje prašume Evrope. Prije neku godinu, krajem marta mjeseca, zavirili smo (ja i moj muž, nerazdvojni dvojac) iza rampe koja brani ulaz u Perućicu. Tek kasnije smo pročitali da ima dosta divljih životinja i da se nikako ne preporučuje boravak u parku bez vodiča. To je sad i neizvodivo, i bolje što je tako. Mi smo hodali stazom pored Suškog potoka, uživali u tišini, mirisu proljeća (koje se tek budilo), šarenilu poljskog cvijeća i pogledu na planine koje su okruživale stazu. Neku godinu kasnije smo, idući ka Trnovačkom jezeru, opet ušli u NP Sutjeska. Bila je jesen i šuma je bila fantastična. Sa vidikovca smo bacili  pogled na vodopad Skakavac i dali sebi obećanje da ćemo se vratiti da malo bolje upoznamo ovu netaknutu prirodu.

Već duže vrijeme planiram da se upoznam i sa Zelengorom i njenim jezerima, ali prođe i ovo ljeto. Uz njih, kad me put ponovo nanese na ovu stranu, neću preskočiti ni pješčane piramide koje se nalaze pored puta za Foču. Za ovu prirodnu atrakciju  sam, priznajem, tek nedavno čula. No, ono što me je privuklo još prije neku godinu, kad sam prvi put posjetila Tjentište, je Maglić. Maglić je najvisočija planina u susjednoj nam državi. No, posebno je zanimljivo da se veći vrh Maglića nalazi u Crnoj Gori (a on je daleko od najvećeg vrha na ovoj drugoj strani). Definitivno sam zaključila da sam za uspon na njegove vrhove zakasnila, pa sam mu se samo divila iz Prijevora i sa puta ka Trnovačkom jezeru. Za one sa dobrom kondicijom i željom za avanturom, uspon za Maglić preporučujem na neviđeno. U stvari, vidjela sam puno fenomenalnih fotografija mojih drugara planinara, a ja imam samo ove iz podnožja.

No, da se vratim onome što sam prilično dobro upoznala, a to je Piva. Osim jezera, oduševljavaju me i pivska sela. Ima ih dosta i ne mogu se pohvaliti brojem stanovnika, ali mogu ljepotom, položajem i pogledom koji se pruža prema okolnim planinama ili jezeru. Onaj žiri što treba da izabere najbolji vidikovac, imao bi muke i sa izborom sela. Ja sam neodlučna, a vi ako možete izaberite favorita.

Za ljubitelje planinarenja ovaj kraj krije bezbrojne staze, sve jednu težu od druge, te sam od njih, kao i od vrhova Prokletija, na veliku žalost morala da odustanem. Zato pomno pratim fotografije svih planinarskih društava i mojih drugara planinara koji idu u pohode trojcu BMV (Bioč–Maglič–Volujak). Sva tri masiva dijelom pripadaju objema zemljama. Jedino je Prutaš samo naš. Može se slobodno reći da je Prutaš jedan od najfotografisanijih vrhova, možda zato što se najbolje fotografije prave iz podnožja. Pošto je put Plužine–Žabljak postao izuzetno frekventan, a i dio je Durmitorskog prstena, za ljepotu Prutaša se čulo nadaleko.

U Parku prirode Piva nalaze se i dva zanimljiva vodopada: Skakala i Vrbnica. Do prvog se dolazi poslije dvočasovnog pješačenja, dok je do drugog lako doći (ako nađeš nekoga da ti objasni kako). Nije svejedno ni u koje doba godine se posjete, ali dobro je znati da postoje i da plijene svojim izgledom. Do vodopada Skakala sam jednom prilikom došla gotovo slučajno i ovu turu svakome ko je željan avanture u prirodi, a nije “od visina”, preporučujem.

Jedan od prirodnih fenomena koji sam otkrila ljetos, a za koji nisam do tad nikad čula, niti sam išta o tome uspjela da pronađem na internetu, jesu Vojvodića rupe. Nalaze se u selu Kneževići, između Trse i Crkvičkog polja. Na info tabli u njihovoj blizini piše da podsjećaju na mjesečeve kratere ili čak na pustinjske dine. Pošto se Vojvodića rupe zelene nikako ih ne bih mogla povezati ni sa mjesecom ni sa pustinjom. “Zeleno planinsko more” – može. U svakom slučaju o njima se malo zna. Zadatak nekih budućih generacija je da multidisciplinarno ispitaju ovaj fenomen i malo ga bolje približe kako naučnoj tako i javnosti uopšte.

Iako su prirodne ljepote dominantne, nisu jedino što ovaj kraj naše zemlje nudi. Najznačajniji i najveći vjerski objekat, ali i kulturno-istorijski spomenik na ovom prostoru je Pivski manastir (16. vijek). Manastir ima istoriju kojom se malo ko može pohvaliti. Poseban kuriozitet, za koji se može reći da je svjetskih razmjera, jeste premještanje manastira. Naime, zbog potapanja kanjona rijeke Pive manastir se premjestio sa prvobitnog mjesta, kamen po kamen. Izgradnja manastira je trajala 13 godina, a isto toliko i njegovo premještanje.

Spomen-kompleks Doli je tužni podsjetnik na tragične događaje i stradanje velikog broja civilnih stanovnika ovog kraja tokom 1943. godine, među kojima je bilo i sto sedmoro djece. Spomen-kompleks je izgrađen još 1976, a rekonstruisan je 2013. godine. Iz meni nepoznatih razloga, i za ovaj kompleks, kao i za stradanja koja su povod za njegovu izgradnju šira zajednica je do skoro jako malo znala. Društvene mreže su posljednjih godina donekle ispravile tu nepravdu, ali još uvijek nedovoljno.

Pivski kraj je poznat i po velikom broju stećaka, spomenika iz XV vijeka koji su od prije pet godina stavljeni pod zaštitu UNESCO-a i tako postali dio svjetske kulturne baštine. Cilj je da se stećci generalno zaštite i približe turistima. Na tome treba još dosta da se poradi. Meni su najljepši oni teže dostupni. Ove na Pivskoj planini sam lično vidjela, dok će me oni na planini Kručici još malo sačekati.

Mogla bih ja o Pivi još dosta da pričam i uvijek da ostane nešto neispričano. Zato je i volim. U njoj se osjećam kao istraživač. Krenem… pa kud me noge odnesu ili auto odveze. Gdje god se pođe, naići će se na nešto novo, zanimljivo, jedinstveno. Ovaj kraj tek hvata zalet za uspjehe na polju turizma.