Prije pet godina Ministarstvo turizma je objavilo konkurs “Sva čuda Crne Gore” na koja je trebalo prijaviti neku zanimljivu destinaciju koja nije opštepoznata. Među najbolje ocijenjenim predlozima su bili i Žljebovi Udovinjice koje je kandidovalo SRD “Northern Way”. Nikad ranije nisam čula za njih, kao ni većina građana naše zemlje, i baš su me zaintrigirali. Žljebovi Udovinjice se nalaze na obronku Bjelasice i pripadaju opštini Berane. Smješteni su sjeverozapadno od sela Lubnice. Radi se o stijeni, spolja skoro pa običnoj, koja je dugo vremena bila zaboravljena, a krije zanimljivu priču (i geografsku i istorijsko-mitsku). Kao neko ko više voli da vidi neku prirodnu zanimljivost nego skoro pa bilo šta drugo, jedva sam čekala da to vidim. Vrijeme leti pa ja ne ugrabih da obiđem ovo “čudo” odmah po njegovom otkriću. Opravdano sam odsustvovala sa planinarskih staza godinu i neki mjesec. Za probu: da li sam spremna za povratak, izabrala sam Udovinjicu. Tako sam se juna 2019. godine uputila za Lubnice. Do Lubnice se iz Podgorice može doći na dva načina: preko Kolašina i Mateševa i preko Mojkovca i Berana. Prvi pravac je prilično kraći, ali je put u više nego lošem stanju. Već sam ranije dolazila u Lubnice u potrazi za Šiškim jezerima pa dolazak na početnu lokaciju nije bio problem. Veče pred turu moj drug Danilo iz PSK Montenegro Guide-a mi je dao više nego detaljne instrukcije, instalirao mi je na telefon maps.me i predložio lakšu varijantu kružnog uspona. Naoružani svim tim informacijama, na licu mjesta smo ipak omanuli. Nismo uspjeli da nađemo početak staze preko livada. No, pošto je to kružna tura pošli smo na drugo početno mjesto. Ljubazni mještanin nam je pokazao grupu radnika koji su radili na putu koji od Lubnica vodi ka Jezerinama na Bjelasici i rekao: ondje se popnite uzbrdo i nastavite stazom. Lako smo se snašli. Početak je bio lagan, svuda oko nas zanimljivo cvijeće, staza lako vidljiva. Međutim, ja sam vrlo brzo počela da štekam. 🙂 Do davno napuštenog katuna Vodotres nekako sam, uz prečeste pauze, uspjela da nekako stignem. Na katunu smo uspjeli da uočimo 2-3 veoma ruinirane kućice. Rastinje oko kuća prijetilo je da ih skroz sakrije od pogleda. Pored katuna postoji izvor gdje smo napravili malu pauzu pokušavajući da od maps.me saznamo koliko nam je još ostalo do cilja.

No, malo posle katuna ja sam morala da priznam poraz i da odustanem. Vidjela sam da nemam snage da stignem do Udovinjice, a i ako stignem do gore, morala bih da zovem GSS da me spušta, što bi stvarno bila bruka. Tužna zbog neispunjenog cilja i još tužnija zbog saznanja da sam još daleko od stare sebe, pošla sam do Šiških jezara da se utješim.

Prošle godine nas je korona zaključala, a u rijetkim momentima kad se negdje moglo poći, Udovinjica nije ugrabila termin. Zato mi je za ovu sezonu bila visoko na listi. Sanja me odgovarala govoreći da je sve zaraslo i da ćemo se teško probiti. Zatražila sam i drugo mišljenje. Danilo je bio optimističniji. Opet mi je dao gomilu savjeta od kojih sam malo koji uspjela da zapamtim. 🙂

Krenuli smo preko Mateševa. Znali smo da je put loš, ali nije bilo gužve pa smo do Lubnice stigli za sat i po. Odlučili smo da opet krenemo sa iste strane kao prošli put, uzdajući se u moju bolju kondiciju. Pošto je put Lubnice-Jezerine u ovom dijelu završen, odsiječen je dio brda odakle je počinjala staza. Na to sam bila upozorena i od Sanje i od Danila. Međutim, napravljen je prilaz kojim se vrlo lagano može popeti uz bankinu. Auto se može parkirati na većem parkingu malo dalje ili tik preko puta mjesta gdje počinje staza. Nažalost, apsolutno nikakvog pokazatelja da se odatle može krenuti u posjetu jednom od čuda Crne Gore nema.

Vrlo brzo smo došli na staru utabanu stazu. Podsjetili smo se detalja iz prethodnog pohoda. Pošto se ide ivicom šume uočava se novi put i čuje huk rijeke koja teče dolinom. Pošto smo bili upozoreni da nećemo pronaći stazu jer je zarasla bili smo više nego oduševljeni kad smo uočili da je neko temeljno sredio i to u širini od 2-3 metra. Pohvalili smo neimare i govorili kako je dobro što nismo poslušali Sanju.

Tako je bilo do katuna Vodotres do kojeg smo stigli, a da nismo ni osjetili. Katun je bio još više zarastao nego prošli put. Na drvetu ispred je pisalo: Privatni posjed, a granje je bilo nabacano na stazu koja nastavlja ka izvoru. Spustili smo se nekoliko koraka i pošli ivicom livade. Nikakav problem. Klupa pored izvora  je u međuvremenu polomljena pa smo stojeći pokušavali da konsultujemo maps.me koji nam je pokazivao da je cilj direktno gore.

Stijena jeste tačno iznad katuna, markacija nema, a bilo je ugažene trave koja je podržavala maps.me, krenusmo kroz rastinje. Pošto se put i dalje nije nazirao, razdvojili smo se. Ja sam se vratila i nastavila stazom koja produžava poslije izvora, a Duško je poslušao mape. Brzo smo se sastali probijajući se kroz rastinje. S vremena na vrijeme bi se pojavila neka markacija (ne klasična, dobro poznata planinarska markacija, već neka strelica ili crvena pruga) koje su bile od velike pomoći jer su nam govorile da smo na pravom putu. Međutim, staza je bila toliko zarasla da smo povukli sve prethodno date pohvale. Rastinja je bilo raznog, a najgore su bile kupine. Već smo se bili pozdravili sa garderobom. Razlika od početne do krajnje tačke (ako je vjerovati jednoj aplikaciji koju sam konačno instalirala) je nešto viša od 350 metara. Bila sam ubijeđena da ima više od 500 metara za šta je kriva mala dužina (time nagliji uspon) i zaraslost staze. Kad sam uporedila ovu turu sa usponom na Zarisnik iznad Plužina gdje sam ih kritikovala što uspon od preko 500 metara smatraju šetnjom, rekla sam: Pogriješila sam, ono jeste šetnja. Ovo bi još uvijek bilo podnošljivo da ja nisam počela da značajno posustajem. Ponavljala se agonija od prošlog puta kada sam kao nikad shvatila značenje narodne izreke: “Bogu dušu, bog je neće”. Pri samom kraju, kad smo izašli na Zminju stranu, staza je veoma strma ali bez rastinja. Uz odmor poslije svaka 3 koraka stigla sam do prvog natpisa u kojem se spominje Udovinjica. Do tad, na svakom obavještenju je pisalo samo: Crna Glava, pa smo se povremeno pitali da negdje nismo uspjeli da zalutamo. Zbog (meni) izuzetno teškog uspona skroz sam bila zaboravila na fotoaparat pa od katuna do ulaza u Udovinjicu nemam nijednu fotografiju. To je za Riplija. 🙂

Udovinjica ili Žuta platija je usjek između dvije stijene. Širina usjeka je 2 do 4 metra, a visina vertikalnih stijena sa obje strane je do 50 metara. Odmah sam zapazila 2 stvari: jednu pozitivnu, jednu negativnu. Pozitivno je bilo to što je neko pokosio prostor u usjeku dugom 250 metara. To je mnogo važno jer bi nasumično gaženje kroz visoko rastinje po nestabilnom kamenju koje pokriva dno lako moglo da dovede do iščašenja. Zato sam ponovo zahvalila onima koji su uložili trud da ovaj prirodni fenomen približe zainteresovanim pojedincima. Negativno je bilo to što sam shvatila da, zbog stiješnjenog prostora, neću biti u stanju da fotografijom prenesem ni dio izgleda ovog istinskog fenomena. Prvi ulaz je sakriven u dubokoj šumi i slučajni prolaznik ne bi ni obratio pažnju na njega. Ono što je meni bilo zanimljivo je boja stijena. Na ovom mjestu, u tom momentu, stijena je bila blago roze boje. Prožitala sam da naziv Žuta platija potiče od žute boje stijena. Sad, da li svjetlost utiče na boju ili je neko od nas daltonista, ne znam. 😉

Prvo sam se nosila mišlju da se popnem na vrh stijena pa da probam da fotografišem odozgo, ali kad sam izašla na drugu stranu, odustala sam od te pomisli. To se vjerovatno moglo uraditi u startu, prije nego se uđe u procjep, ali sam to kasno spoznala. Prije izlaska na drugu stranu procjep se sužava i putanja naglo uspinje. Tad smo odlučili da se nećemo vraćati istim putem nego da ćemo produžiti ka livadama i napraviti krug. Kakva greška! Izvini, Danilo, što te ne poslušah da se vratim istim putem.

Na izlazu iz procjepa na tabi stoji mala lekcija iz istorije. Naime, smatra se da su se Lubničani, pretežno Obradovići, u ovom procjepu, tokom turskog zemana sukobili sa Klimentima, arbanaškim plemenom. Ovdje su došli da bi odvukli pažnju od žena i djece koji su bili sakriveni na drugom mjestu. Nisu imali sreće. Neprijatelj je bio brojniji, a položaj koji im nije dozvoljavao bijeg nije im davao nikakvu šansu. Svi Obradovići su nastradali. Njihove žene su ostale udovice te je i ova stijena po tome dobila ime Udovinjica. Koliko je ova priča istorijska činjenica, a koliko mit, ne znam. Tek tako sam čula (i pročitala), pa vam i prenosim.

Kad smo prošli usjek Udovinjice ispred nas se pružio obronak brda prekriven papraću. Tu i tamo kroz paprat i drugo rastinje, povremeno bodljikavo, mjestimično su popadala debla koja ne znaš da li da probaš da preskočiš ili zaobiđeš. Sve u svemu: loše. Ni od staze, a kamoli od markacije, ni spomena. No, pomisao na povratak nazad nas je natjerala da ipak krenemo kroz paprat. Na jednom mjestu sam ugledala dugačko izdubljeno deblo pa se sjetih da maps.me spominje Pojatište. Može biti da je nekad bilo, ali samo nebo zna kad je ovdje stoka poslednji put napojena. Iako sam se teško i sporo probijala, bacih pogled unazad. I tada u daljini, iza Udovinjice koju smo upravo napustili uočih i Crnu Glavu, najviši vrh Bjelasice.

Možda na fotografiji paprat izgleda idilično i pitomo, ali uživo – ni primać’. Mučno je to probijanje kroz nju bilo. Nekako smo se dokopali  šume i nečega što je ličilo na put. Kaže Duško: ne znam je li put ili vododerina. Šta god da je, povešće nas u selo, mudro zaključih. 😉 No, i taj put – vododerina je često bio zakrčen. Gubili smo ga, vraćali se na njega… Lišće je bilo toliko duboko da mi je noga povremeno upadala do koljena. I nizbrdica je bila velika te zaključih da je bolje što se nismo peli ovuda jer bi bilo proklizavanja. Ali, kako god okreneš, to je bio najbolji dio staze s ove strane. Do tad.

U jednom momentu nam se učinilo da je staza previše zakrčena, da tu niko nije prošao bog zna od kad i da smo sigurno opet zalutali. Provrćesmo se tamo-vamo i zaključismo da se ipak mora tuda. E to je bilo probijanje sa sve psovanjem, iako vrlo rijetko psujem. Psovala sam svoju upornost da doprem do Udovinjice.

Tek… nedugo poslije “proboja” dokopasmo se livada. Kakvo je to olakšanje bilo. Na tren zaboravismo sve muke i ogrebotine i nanovo počesmo da se divimo Udovinjici pogledujući prema njoj preko ramena. Ispred nas je bilo selo Lubnice.

Kad smo već čuli zvuke sela ugledali smo markaciju na drvetu. Kasno. Selo je lijepo, ušuškano, sa dobrim komunikacijskim vezama. Kad se završi čuveni tunel i uspostavi se veza do Jezerina i položaj će mu se poboljšati. Pored čistog vazduha i domaće hrane, tu su Šiška jezera, vrhovi Bjelasice. Na Udovinjicu u ovom stanju ne mogu računati. Zbog rastinja duž staze ona se obavezno mora uređivati jednom godišnje. Ako TO Berane nije zainteresovana da se promoviše kroz ovakav prirodni biser, stanovnici Lubnice koji računaju na prihode od turizma (a ima ih sve više), moraju se sami organizovati. A vi, dragi ljubitelji prirode, čekajte dok se to ne desi jer je šteta da vam užasan prilaz ovom neobično zanimljivom mjestu pokvari utisak.

Da ne zaboravim: kako stanovnici Lubnice tako i svi ljubitelji prirode i raznoraznih čuda Crne gore treba da odaju priznanje i zahvalnost ekipi koja je otkrila ovu zaboravljenu lokaciju i uložila nemali napor da probije i dijelom markira stazu. Međutim, kao što rekoh, ovo nije posao koji se odradi jednom. Ovakva staza zahtijeva punu pažnju, ali će zato, ubijeđena sam, svaki posjetilac biti oduševljen i odnijeće u svijet pozitivne utiske koji su najbolja turistička reklama.

Kad sam pregledala fotografije koje sam napravila bila sam totalno razočaran. Nikad gorih ilustracija ovakvog fenomena. To sam pripisala umoru, fotoaparatu, nezgodnoj svjetlosti… A onda me utješi par rečenica iz teksta Jovana Nikolića, jednog od onih koji su nam ponovo otkrili Udovinjicu:

“Ni jedan fotoaparat, lirski ili tehnički opis, ne mogu uspješno da dočaraju o kakvoj se ljepoti radi, jer Udovinjicom treba proći za potpuni doživljaj. Grupa stranih studenata i blogera (na slikama) koji su skoro prošli kroz usjek Žute platije – sve što su imali da kažu pri prvom pogledu na uzani prolaz kroz litice – je bilo WOW!”