Upoznaj domovinu: Piva (5. dio)

Računam da je ovo posljednji nastavak ovog serijala. Ima u Pivi još štošta da se vidi, samo teško da ću doprijeti do tih visina. Na svoj spisak sam jedino stavila još Kručicu, ali o tom potom.

Prošle godine, po povratku sa mini odmora u Plužinama zaređale su po društvenim mrežama fotografije Pivskog jezera sa meni nepoznate lokacije. Ispostavilo se da se radi o brdu Zarisnik koje se nalazi neposredno iznad Plužina, pa otud i tako lijepe fotografije jezera i grada. Iako je to bila prva stavka na spisku Piva 2021, ostavili smo je za posljednji dan našeg boravka tamo. Zarisnik nazivaju brdom i ovu turu smatraju šetnjom, ali ja se baš i ne slažem sa tim. Relativna visina je viša od 500 m, kolika je po definiciji visina brda. I visinska razlika prilikom uspona je preko 500 m, a uspentrati se toliko uvis nije baš mačji kašalj. Ne govorim o planinarima već o prosječnom turisti. I više volim da kasnije neko kaže: Bilo je puno lakše nego što je napisala, nego da bude obrnuto. Znam iz iskustva. Mada, kada se pogleda naokolo, ovo jeste najlakša staza u okruženju. Zbog vrućine, a i sa namjerom da vidimo još neke lokacije, već smo u 7:00 bili na magistrali, pored crkve i groblja odakle startuju markacije za ovu turu. Staza je dobro obilježena. Kreće se kroz šumu pa se iznenada izbije na asfaltni put (odmah nam se javila misao da smo se mogli više primaći). Asfaltni put prelazi u makadamski, a ovaj opet u šumski. Prolazi se kroz selo Seoca. Kad smo se primakli ivici šume uočili smo jezero.

Uspon na Zarišnik
Uspon na Zarisnik

Staza kroz šumu počinje naglo da se uspinje. Zbog uspona i klizavog lišća dobro dođu i gojzerice i štapovi. Po izlasku iz šume dočekao nas je još veći uspon. Ali, sa pogledom na jezero i Bioč časkom se zaboravi na napor.

Zarišnik
Zarisnik

Usamljeno drvo je znak da ste nadomak cilju. Stigli smo u predviđenom vremenu, za manje od sat i po. Jezero se može vidjeti i sa jedne i sa druge strane. Pogled prema Plužinama bi bio za razglednicu da ih nije pregazilo vrijeme. Odavde smo uočili i da je skretanje na asfaltni put malo više od starta za pješake i da put vijuga kroz selo, ali da svakako skraćuje penjanje onima koji imaju manje kondicije, a htjeli bi da stignu na Zarisnik. Na samom vrhu neko (a možda i vremenske prilike) je obalio tablu sa oznakom mjesta i nadmorskom visinom. Pročitah da smo na 1350 mnm. Pošto su Plužine na oko 700 metara, vidi se da ovo ipak nije šetnja. No, opet kažem, jedino ako se ima u vidu  nevjerovatni trojac BMV (Bioč-Maglić-Volujak) koji se nalazi u blizini Plužina i njegova visina, ova tura se s pravom može smatrati boranijom.

Zarišnik
Zarišnik

Dok sam se naginjala da sa znaka koji je pao pročitam šta piše, nešto mrdnu. Zagledah se malo bolje, kad izviri lasica (ili bar ja mislim da je ona u pitanju). Škljocnuh, ona pobježe. Pojavi se na drugom mjestu. Ja opet, ona opet… I tako dok me ne presječe preko leđa. Njoj ne bi, čini mi se, dosadilo do sjutra, ali ja nisam imala toliko vremena i kičmene podrške. 🙂

Zarišnik
Zarisnik

Prije samog vrha postavljene su natkrivene klupe i sto. Idealno mjesto za doručak i sabiranje utisaka. Zarisnik je opravdao očekivanja. Čak i više od toga. Spuštanje je bilo lagano, mada nam je proklizavanje kroz šumu pokazalo koliki je uspon bio. Dio puta smo proveli razmatrajući mogućnost da se dokopamo kojeg vrha Bioča. Maglić i Volujak smo odavno stavili u rang nemoguće misije. Preko puta smo kao na dlanu vidjeli Budanj i Brljevo. Neposredni susret sa bikčićem je prošao uz strepnju, ali bez incidenta. 🙂

ZarišnikPlužine su mjesto u Crnoj Gori koje svake godine, sigurna sam, napreduje kao turistička destinacija. Splavarenje je na prvom mjestu, ali Park prirode Piva nudi mnogo toga što žele da vide savremeni turisti, a to je netaknuta priroda. Međutim, neke stvari su nedopustive. Rupe na putu (prikladnije je reći rupetine) skoro pa u centru grada i gradnja puta do obale, koja traje ne znam od kad, ali se kraj ne nazire, nešto su što je teško tolerisati.

Plužine
Plužine

Komentarišući moje prethodne tekstove o Pivi jedan čitalac me je prekorio što nisam posjetila Vrbnicu i spomenula mini hidroelektranu. Pa, upravo je to i bio razlog što sam je zaobišla. Htjela sam da pišem samo o lijepim stvarima (uz preporuke šta bi moglo da bude bolje uz malo truda), a već napravljena mhe nije bila u tom domenu. Osim toga, nisam sebe htjela da izlažem stresu, a malo me šta izbaci iz takta kao i pomisao na to zlo, a kamoli direktni susret sa njim. No, u već pomenutom prospektu TO Plužine preporučiše i vodopad Vrbnica kao mjesto “izuzetne ljepote i privlačnosti” pa smo odlučili da to provjerimo. Nažalost, nikakvih putokaza prema njemu nije bilo pa smo morali da se raspitujemo. Rekoše nam da je najbolje da pitamo nekoga iz auto kampa Vrbnica koji se nalazi pored puta. To je bio dobar savjet jer nas je  izuzetno simpatična i nadasve ljubazna djevojka koja radi u kampu detaljno uputila na koji način da dođemo do vodopada. Prateći instrukcije pošli smo prema školi u Stabnama. Naime, selo Stabna se dijeli na tri cjeline: Donju Stabnu, Gornju Stabnu i na takozvani noviji dio sela uz Vrbnicu. Prošli smo iznad mhe Vrbnica, ali je nisam udostojila ni pogleda. Parkirali smo se pored davno napuštene prodavnice i prvo nas je  dočekao spomenik posvećen stradalom civilnom stanovništvu ovog kraja tokom Drugog svjetskog rata. Pročitah da je ovo selo, kao i dosta drugih naših sela, znalo za mnogo bolje dane. Sem prodavnice selo je imalo i motel, ambulantu, otkupnu stanicu, šumarnicu… Od svega toga samo je škola i dalje u funkciji.

Donja Stabna
Stabna

Kad smo je ugledali, zapanjila me je njena veličina. Pored škole livada sa golovima. Ne znam da li im je ovo jedina fiskulturna sala. Ne pitah. Rijetko tokom naših šetnji nailazimo na ljude kad želimo nešto da pitamo, ali ovdje smo imali sreću. Bili smo puni pitanja, a gospodin nije bio preoran za razgovor pa nismo htjeli da dosađujemo. Saznali smo da je škola devetogodišnja i da u njoj ima samo 9 đaka. Kasnije pronađoh jedan prilog TV Vijesti iz kojeg saznadoh da je ovo najmanja devetogodišnja osnovna škola u našoj zemlji. Nekad su je pohađala djeca iz 12 okolnih sela i uz dva područna odjeljenja imala je i do 300 učenika. Trenutno djece ima u samo 4 sela.

Stabna
Stabna

U neposrednoj blizini škole nalaze se još dvije stambene zgrade. Obje su nekad bile škole. Ova veća i novija zgrada je tokom Drugog svjetskog rata bila bolnica o čemu govori spomen-ploča koja se nalazi na njenom pročelju. Sada je stambeni objekat.

Stabna
Stabna

Probijajući se kroz baštu i pored opranog veša na žici, izvinjavajući se domaćinima, nekako smo stigli do vodopada. Poslije smo vidjeli da postoji i donji prilaz, ali i on je potpuno neobilježen. Nije mi jasno da TO reklamira vodopad kao dio turističke ponude Plužina i Parka prirode Piva, a ne stave ni jednu jedinu strelicu i upute turiste ka njemu. Vodopad je simpatičan i fotogeničan. Pored njega se nalaze ostaci stare vodenice koja je bila priličnih dimenzija i koja odavno ne služi svrsi. Nešto niže nalazi se novija, ali je i ona prestala da radi još 1988. godine.

Vodopad Vrbnica
Vodopad Vrbnica

Čitala sam po društvenim mrežama da su ljudi koji su se bunili protiv izgradnje mhe smatrali da će ta gradnja uništiti vodopad. Pomislih: kakav li je tek bio prije izgradnje ovog čuda kad je sad ovako lijep? Ispostavilo se da trenutno, zbog niskog vodostaja rijeke Vrbnice, mhe ne radi. Eto, imali smo sreće. Poželjeh da nikad i ne proradi. U povratku sretosmo još jednog gospodina koji je bio orniji za razgovor. Žao mi je što u ovakvim prilikama nemam diktafon jer nam je gospodin, vrlo obrazovan i elokventan, koji u Stabnama provodi svoje penzionerske dane, ispričao dosta toga što prevazilazi moj sadašnji memorijski kapacitet. Između ostalog pitali smo kako su uspjeli, bez mnogo pompe, da naprave mini hidroelektranu. Reče nam da je rijeka Vrbnica  jedini izvor pitke vode za stoku u nekoliko sela. Da se ijedno domaćinstvo pobunilo u selu na mjestu gdje su postavili cijevi teško da bi se dobila dozvola za gradnju. Ali, tamo nije bilo nikoga. 🙁 Ja vjerujem da bi se svakako sagradila čim su bili bacili oko na nju. Mada, da su se ljudi pobunili to bi išlo teže. Što je najbolje, dok je u državi 30 godina vladao DPS, u Plužinama je isto toliko na vlasti isti – SNP. Ali, što se mini hidroelektrana tiče, izgleda da su postigli konsenzus. Cijevi su postavljene duž puta koji je asfaltiran preko njih. Ne znam kome sad služi taj put kad stanovnika nema.

Ovaj prostor ima mnogo zanimljivu istoriju. Postoje dokazi da je ovaj predio bio naseljen još u praistoriji. Tokom vjekova na ovim prostorima su se smjenjivali mnogi narodi i vladari, a tokom XV vijeka na ovom području su stolovali hercegovačke velmože. U Soko gradu kod Šćepan polja je stanovao gospodar, a zanatlije u Taban gradu pored Stabne. Možda je ostao neki zidić Taban grada i do dana današnjega dana, ali gdje – nismo utvrdili. Ni za stećke koji navodno postoje u okolini nema putokaza. Zato ima do onih koji ne postoje. Valjda će u narednom periodu sve doći na svoje.

Gornja Stabna
Gornja Stabna

Kroz Donju Stabnu smo prošli prošle godine kad smo išli na Stabanska jezera. Na početku sela se nalazi crkva Svetog Jovana. Malo dalje je raskrsnica. Lijevo, makadamskim putem, ide se do Donje, a pravo, asfaltom, do Gornje Stabne. Donja se nalazi na 950 mnv, a Gornja na 1050. Tih 100 metara uspona na kratkoj dionici subjektivno djeluju mnogo više. Prokomentarisali smo da nije čudo što su se ljudi odavde iselili. Samo smo zamišljali đačad koja u zimskim uslovima idu do škole nizbrdo-uzbrdo svaki dan. Težak je to život bio zasigurno. Kad smo stigli do kraja asfalta bacili smo pogled na donje selo, osvrnuli se oko sebe i shvatili da se nalazimo na startnoj poziciji za uspon na Kručicu koja je obronak Bioča. Na njoj se nalaze i vrlo zanimljivi stećci što je, meni bar, dodatni motiv za turu. Ali, 720 metara visinskih su trenutno prekrupan zalogaj.

“Je li ovo sve?” – pita Duško. Odmahujem glavom. “Još Budanj.” “Zar nismo juče išli tamo?” “Jesmo, ali Sanja reče da tamo ima prelijepi vidikovac, a mi ga nismo vidjeli.” Uz malo gunđanja moj strpljivi muž krenu put Budnja. Sreća je što je i Budanj na istoj strani gdje i Stabna. Nevjerovatno je da, kad već postoje oznake za Budanj, niko nije dodao još jednu u pravcu vidikovca. Pošto se Budanj nalazi na visoravni čitavom dužinom oboda ima bezbroj mjesta sa kojih se pruža drugačiji i sve ljepši od ljepšeg pogled na jezero. U desnom uglu druge fotografije ispod vidi se i Zarisnik sa kojeg sam toga jutra već mjerkala ove pozicije. Vidikovci u Budnju – neizostavno mjesto za obilazak u okviru Parka prirode Piva pod hitno bi trebalo da budu označeni i tako lakše dostupni turistima.

Budanj
Budanj

Dok smo se selili sa jedne pozicije na drugu, zaduvao je prilično jak vjetar te smo zaključili da je dosta za danas i da je vrijeme da se polako uputimo prema Podgorici gdje nas s nestrpljenjem čeka naš mačak Mićko. Ispod dva drveta se bješe rasporedilo stado koza. Većinom su ležale i nisu obraćale pažnju na nas, sem jednog jarca koji nas je baš dobro osmotrio. Podigoh fotoaparat i fotografisah ih. Kao po komandi – krenuše za nama. Mi nastavismo praveći se da ih ne vidimo. Povremeno bih se osvrnula da vidim kako napreduju i da to registrujem fotoaparatom. One baš uporne. Hitaju, hrle dok mi nisu došle skoro ispod miške. Nađoh se u čudu. Znam da me životinje vole, ali ovo je baš previše. Prvo lasica jutros, sad koze. Poslije dobrih petstotinjak metara odustadoše te odahnusmo. Nikad ne znaš kakva luda ideja može da padne na um životinji koja ima rogove.

BudanjI tako se završio naš ovogodišnji odmor u Plužinama. Ako sam još nešto zaboravila da posjetim malo će da pričeka. Zapostavila sam ostale krajeve. 🙂 U povratku smo već kovali planove sa koje ćemo strane da “napadnemo” Sinjajevinu.

One thought on “Upoznaj domovinu: Piva (5. dio)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *