Kotor sam zavoljela i, nekako prisvojila, još davne 1981. godine, kada sam učestvovala na SORA Kotor ’81, iliti saveznoj omladinskoj radnoj akciji. Akcijaši su pomagali Kotoru da “stane na noge” posle strašnog zemljotresa iz ’79. godine. Kopali smo kanal za vodovod i radili razne, nimalo lake poslove. Smještaj je bio očajan, u osnovnoj školi. Ali, tada nam ništa nije smetalo. Društvo je bilo fenomenalno, druženje nezaboravno. I ja tako zavoljeh Kotor, do kraja života. 😀

Iako Kotor zna da bude i mračan i depresivan, ja ga poznajem i volim u svim izdanjima. To je grad koji je smješten ispod padina Lovćena uz prelijepi zaliv koji i po njemu nosi ime. Spuštajući se putem s Njeguša, odjednom iskrsava zaliv, s Kotorom na čelu. Prizor zbog koga svaki putnik namjernik zastane s autom da bi mogao da mu se divi.

Penjući se na Vrmac neprekidno se osvrćemo bacajući pogled na Kotor koji se nalazi preko puta. Sa svakim metrom uspona, slika zaliva i Kotorra biva drugačija. Ali, uvijek zadivljujuća. Posebno ako je okupana suncem.

Kotor je grad pod zaštitom UNESKO-a. Poslednjih godina je nezaobilazna stanica na ruti brojnih kruzera. Ono što najviše privlači turiste je, naravno, stari grad, sa svojim brojnim trgovima i uskim uličicama u kojima se iznova i iznova gubiš i nalaziš. 😉

No, posle nezaobilazne kafe na nekom od kotorskih trgova, ne brojim da sam došla ako se ne popnem na kotorsku tvrđavu San Đovani koja se izdiže iznad grada. Uvijek me iznova noge nose da se popnem do vrha, pogledujući Kotor i zaliv koji se pružaju ispod nas.

Ova tabla upozorenja, na koju naletjeh pri silasku, izgledala je kao štos, ali, očigledno je tu s razlogom. Stvarno, ima nas raznih.
Kakav je Kotor bio u prošlosti i koliki značaj je imao u raznim epohama, najbolje govore brojni vjerski objekti, muzeji, zgrade od istorijskog značaja. Kako se odnosimo prema gore pomenutom u ovoj epohi, nije za ovaj blog. To ću ostaviti za neku drugu priču. Sad ćemo samo da se divimo Kotoru i da se nadamo da će vratiti sjaj i značaj kakav je imao u prethodnim vremenima.



Ja mu držim palčeve.
Hvala Ani Ponoš na preporuci za blog 🙂 Od danas, redovno pratim!
PS: I sama rado lunjam Crnom Gorom i upijam i prenosim slike i priče, čitamo se!