Za koji dan će se napuniti osam godina od kad sam slikom i riječju, preko “Jasninih putovanja”, počela da promovišem prirodne ljepote naše zemlje. Fascinantno je to da i nakon više od 170 tekstova, još nisam stigla ni da pođem svuda, ni da opišem ono što bih htjela, a govore da je Crna Gora mala. Ovo je najbolji dokaz da nije. 🙂

Među prvim pričama, dok sam još nesigurno slagala riječi u rečenice, pisala sam o Zabojskom jezeru, jednom od ljepših “gorskih očiju” kod nas. Bila sam tamo dva puta, prije 13 i prije 8 godina, oba puta pješačeći od Dobrilovine. Kako smo pretprošlog ljeta krenuli da se konačno upoznamo sa Sinjajevinom, a poseban cilj nam je bio da je prešpartamo (autom) u što više pravaca, na red je došao i pravac od Zabojskog jezera. Pošto trinaestojulski “proboj” od Pašinog polja nije uspio, krenuli smo u akciju već sljedeće subote. Nekad znamo da budemo baš uporni, a inače rijetko kad odustajemo kad nešto zacrtamo.

Do Zabojskog jezera se stiže tako što se iz Dobrilovine (koja se nalazi na putu Mojkovac – Đurđevića Tara) skrene lijevo na makadamski put. Tim putem do jezera ima nekih 8,5 km, a potrebno je najmanje sat vremena vožnje da bi se ova razdaljina prešla. Put je loš, nema šta. Voda ga nosi jer je uspon koji se pređe od Dobrilovine do jezera preko 700 metara. Kad smo konačno stigli bila sam malo razočarana. Zabojsko jezero mi je bilo na trećem mjestu po ljepoti od brojnih naših jezera (poslije Crnog i Hridskog), a dočekalo me je nekako – kao da je ostaralo. Previše zaraslo, zatrpano otpalim stablima, a po površini je bilo polena i nekog sitnog otpada od drveća pa nije sijalo kako sam navikla. Mnogo sam se razmazila zujeći okolo-naokolo.

Te pretposljednje julske subote ljeta 2022. nismo bili jedini koji su se dosjetili da spas nađu u hladovini oko Zabojskog jezera. Bila je tu grupa planinara iz Danilovgrada i još nekoliko manjih grupa. No, imalo je prostora da niko nikom ne smeta. Krenuli smo stazom oko jezera i našli jedno skrovito mjestašce da se zaštitimo i od sunca i od ljudi. Čak sam se i prvi put u njemu okupala. Umjesto da mi s godinama bude hladnije, ja kao da gubim osjećaj za hladnoću. S Duškom to nije slučaj. Skvasio se do koljena. Jezero mi je s ove strane bilo ljepše. U sred njega, na otpalom potopljenom deblu, nikao je mali četinar. Koliko me je ovaj prizor oduševio još više je otvorio mogućnosti za filozofiranje u stilu: “Šta ti je život! Uvijek nađe svoj put, itd.”

No, iako lijepo, Zabojsko jezero nam je bilo samo prolazna tačka. Naš cilj bio je da od njega stignemo do Zminičkog jezera, još jednog jezera koje, kao i Zabojsko, iako se nalaze na Sinjajevini, pripada Nacionalnom parku Durmitor. U međuvremenu smo došli do knjige gospodina Predraga Popovića “Sinjavina” u kojoj se nalazi i geografska karta ove planine sa ucrtanim brojnim putevima. Tek kad smo se dublje unijeli u nju shvatili smo kuda smo sve ranije išli u pokušaju da prođemo planinu pravcem sjever–jug. Takođe smo vidjeli da, i pored naše ubijeđenosti u to, direktne veze između Pašinoga polja i Zabojskog jezera nema. Morali smo da idemo krajnje istočnim dijelom planine, a prvi cilj nam je bio katun Zaboj. Vratili smo se malo putem kojim smo stigli do jezera, a onda smo skrenuli lijevo. U početku je put bio podnošljiv. Prošli smo iznad nekoliko koliba katuna Zaboj. Vidjelo se da su neke skoro obnovljene. U pozadini sam uočila i jednu kuću u kojoj se, za razliku od obnovljenih koliba, vidjelo da neko boravi.

Prvo smo išli ivicom šume, a zatim kroz šumu. Put je iz kategorije “podnošljiv” prešao u kategoriju “nikakav”. Kad smo ga kategorisali sa “užasan” zaustavili smo se da ispitamo dalje korake. Ostavili smo auto i dalje se zaputili pješke. Ispostavilo se da smo pregrmjeli najgori dio i da je već poslije par stotina metara put bio čak i solidan. Ipak smo nastavili da pješačimo u pokušaju da se nekako orjentišemo. Teren je još bio mjestimično šumovit. Ponegdje bismo uočili izblijeđelu markaciju. S desne strane smo mimoišli domaćinstvo. Na Sinjajevini ima dosta katuna, ali neuporedivo više pojedinačnih objekata. Samo, mnogo je više onih koji su bez znakova da neko u njima boravi nego onih drugih. Ovdje, očigledno, neko ljeta provodi na planini.

Odmah poslije ovog dijela našli smo se na čistini. Oko nas karakteristični zatalasani reljef Sinjajevine u koji sam se zaljubila još prije dvije godine. U daljini smo primijetili putokaz i odlučili da odemo do njega, vidimo šta “nudi” i onda odlučimo šta ćemo dalje. Kad smo stigli do njega saznali smo da se nalazimo na prevoju Mramorje. Lijevim krakom puta bismo se vratili do Zabojskog jezera, a nekako bismo možda stigli i do Ružice i Okrugljaka. Desni krak je vodio do Zminičkog jezera gdje smo mi imali namjeru da stignemo, ali i do Pašinog polja. Na tren smo bili zbunjeni, a onda smo shvatili da su ovo planinarski putokazi i da ne znači da se do ovih lokacija može stići i autom. Uglavnom, odluka je pala: vraćamo se do auta, a onda nazad do Mramorja pa pravac Zminičko jezero.

Rečeno – učinjeno. Već smo mnogo vremena izgubili. Sunce je već zašlo. Vidljivost je bila dobra, ali kad nema sunčeve svjetlosti nema dobrih fotografija. Put nije bio loš, samo što ga povremeno nije ni bilo, ali smo mi išli na sreću. Malo je reći da je to bila avantura. Orjentisali smo se i išli prema zamišljenom cilju. Sinjajevina je prepuna makadamskih puteva. Putokaza nema kad su ti najpotrebniji. Dešavalo se da se dvoumimo između dva puta, vijećamo, a oni se poslije par stotina metara opet spoje u jedan. Srećom, teren je bio prilično ravan. Vozili smo se Šaranskim poljem. Nije bilo uspona i padova koji bi dodatno uništili put. Tako smo stigli do katuna Konate.

Nismo imali vremena da se mnogo zadržavamo. Nismo smjeli da dozvolimo da ne stignemo do cilja prije mraka jer samo nebo zna gdje bismo završili. Usput smo nailazili na razne putokaze: drvene, beskorisne, korisne… Došli smo i do katuna Gomile i tada smo definitivno znali ne samo da smo na pravom putu već i da nismo predaleko od cilja.

Ja sam i dalje uočavala i fotografisala usamljene kuće. One su mi bile najupečatljiviji segment ovog ogromnog prostora. Svaka kuća, sigurna sam, ima iza sebe neku zanimljivu priču. Na žalost, do sad nisam uspjela da čujem ni jednu. Ima dana…

Ubrzo poslije katuna Gomile stigli smo do asfaltiranog puta, a onda je sve bilo lagano. Stigli smo na dobro poznatu teritoriju kojom smo imali prilike da prođemo mnogo puta, pa i nedjelju dana ranije prilikom neuspješnog pokušaja da stignemo do Zabojskog jezera odavde. Ko čeka, dočeka.

Košenje je i dalje bilo u punom jeku. Samo sam mogla nanovo da zaključim: nikad više sijena nije pokošeno širom Crne Gore, bar tokom prethodnih 20 i nešto godina otkad “pratim situaciju”. Kad smo stigli do Njegovuđe odustali smo od odlaska do Zminičkog jezera. To bi bio prelak zadatak za nas. Ionako smo do njega išli mnogo, mnogo puta. Nekad je oko njega bilo dobrih divljih jagoda. Sad tamo postoje dva velika ugostiteljska objekta i prilična je gužva. Što smo ga obilazili, obilazili smo. Iz Njegovuđe smo skrenuli desno prema Đurđevića Tari i kanjonom Tare nastavili do Mojkovca. Autoput nam je bar malo skratio putovanje jer je ovo bio jedan dug dan. Dok prelistam fotografije i memoriju, zadivih se šta sve može da stane u ljetnji dan.

Godinama sam imala običaj da na kraju svake priče postavim kolaž biljaka koje sam “ubrala” fotoaparatom tokom šetnje. Vremenom sam omalila pa i skroz prestala. Ali, dok sam prebirala po fotografijama sa ove ture pomislih: “Šteta da se bace”.