Hrvatska je zemlja izuzetnih prirodnih ljepota. Čak osam oblasti u njoj je proglašeno Nacionalnim parkovima, a još 12 Parkovima prirode. Pošto im je turizam jedna od bitnijih grana privrede, o svojim prirodnim ljepotama itekako vode računa, a znaju dobro i da ih unovče. No, kad se govori o prirodnim ljepotama Hrvatske, prvo se pomisli na nevjerovatno lijepu razuđenu obalu, uz koju se nalaze mnoga veća ili manja ostrva. Odavno sam se kanila da malo bolje upoznam hrvatski dio Jadrana, ali su me od toga odvraćale visoke, meni nedostupne cijene. No, Hrvatska ima prirodnih ljepota i mimo obale, a neke od njih čak i prednjače u popularnosti. Prije svega, to su Plitvička jezera i Slapovi Krke. Plitvička jezera sam uspjela da vidim čak dva puta, a Slapovi Krke su mi uvijek izmicali. Možda je razlog za to što su uvijek bili tako blizu i na dohvat ruke, ali je uvijek falilo vremena. Naime, jedan od čak pet ulaza u Nacionalni park Krka je u blizini Skradina, gradića smještenog ispod autoputa Split–Zadar, u blizini Šibenika. Treba samo sići sa autoputa i za 4-5 km si u Skradinu. Često sam prethodnih decenija išla ovim autoputom i svaki put sam davala časnu riječ da ću sljedeći put svratiti. I konačno, svratismo. Spustili smo se do grada, krenuli na parking… Kad: ne primaju eure, a ne može da se plati karticom. Htjeli smo samo malo da “bacimo oko” u prolazu te smo se demonstrativno vratili na autoput i onda produžili do vodopada Kravica.

Krajem novembra smo se vraćali iz Zadra. Bili smo preumorni i neraspoloženi. Trebalo nam je nešto da nas malo trgne. U mom slučaju, to je uvijek boravak u prirodi. Odlučili smo da se spustimo do Skradina. Bila je nedjelja i uveliko van sezone te smo se ponadali da neće biti problema s parkingom. I, nije. Bio je skoro prazan i besplatan. Dan je bio nevjerovatno topao za to doba godine. Skradin, mali simpatični gradić, smješten je na desnoj obali rijeke Krke u njenom estauriju, pročitah. Priznajem da mi je to bio nepoznat pojam, ali mi Google objasni da je to rječno korito u vidu lijevka. Teško je shvatiti bez ptičje perspektive šta se tu sve dešava. Krka se u obliku lijevka uliva u Prukljansko (Prokljansko) jezero, 4 km dalje od Skradina. No, ne zaustavlja se tu već iz jezera dalje otiče ka Šibenskom zalivu. Prukljansko jezero je drugo po veličini jezero u Hrvatskoj, a ja za njega, moram priznati, nisam ni znala. Ili jesam pa sam zaboravila. Karakteristično je po kriptodepresiji, kao i Skadarsko jezero. Površina mu se nalazi iznad nivoa mora, a dno ispod njega. U njemu se miješaju slatka i slana voda. Bila je pokrenuta peticija da se od jezera preimenuje u more. Ne znam dokle se stiglo s tim. Ovo jezero je veoma značajno i sa ornitološkog aspekta.

Prošetali smo kroz Skradin, popeli se na malu uzvisinu koja se nalazi iznad središta grada, bacili pogled na autoput, luku, Krkin “lijevak”… Sve u svemu, simpatično mjestašce. Pošto ni pomislila nisam da bi mi mogao pritrebati, fotoaparat je ostao u Podgorici. Nisam imala izbora, morala sam da se oslonim na mobilni, u kojeg nikad nisam imala povjerenje, niti bila zadovoljna ijednom fotografijom.

Pošto smo za pola sata završili razgledanje Skradina, sjetih se putokaza pored parkinga koji je upućivao ka Skradinskom buku. Predložih da se provozamo do ulaza, pa šta bude. Nije bilo daleko. Na ulazu nas obavijestiše da bi nam trebalo najmanje 3 sata (sat do tamo, sat za krug oko buka i sat nazad). Nismo imali toliko vremena niti smo bili adekvatno obučeni i obuveni za toliko pješačenje. Rekosmo: “Ništa. Drugi put”. Nisu odustajali: “Možete da iznajmite bicikla”. “Ne umijem da vozim biciklo”, skrušeno priznadoh ja.” “Ma zar ima neko da ne vozi biciklo?” Eto, ima. Ali, treća – sreća. “Čekajte! Ako vas ne mrzi možete da se provozate jedno 8 km do ulaza Lozovac i još 3-4 km da se spustite autom skroz do kružne staze. Onda bi vam trebalo samo sat vremena.” “Pa, gdje si do sad, prijatelju?” Nismo časili časa. Kad smo kritični s vremenom umijemo da budemo baš brzi. Put se sve vrijeme uspinjao dok nismo stigli do nepregledne visoravni, na visini od skoro 900 mnv. Da smo se ovdje probudili iz čista mira nikad ne bismo pomislili da smo na tolikoj visini. Nevjerovatan prizor. Ali, nije se imalo vremena za zaustavljanje i fotografisanje. Imali smo priliku da stignemo do čuvenog Skradinskog buka. Ulaznice su bile 7 eura po osobi. U sezoni su sigurno mnogo veće. Od ulaza je opet trebalo da se spustimo do korita rijeke. Sreća je da smo ove uspone i padove obavljali sjedeći u autu. Tokom sezone pretpostavljam da je broj auta koje puštaju da prođe ograničen. Odmah smo krenuli drvenom stazom vrlo sličnom onoj na Plitvičkim jezerima. Pošto je prethodnih dana u cijelom regionu pala nevjerovatno velika količina padavina zaključili smo da smo imali mnogo sreće tokom ove posjete. Prvo što je dan posjete bio vedar i topao, a drugo što nam se zbog tih silnih padavina Krka predstavila u najboljem izdanju. Jedino mi je baš falio fotoaparat. Vode je bilo toliko, te da je bilo nekoliko centimetara više, staza bi bila neupotrebljiva. Krka nam se dopala na prvi pogled. Odmah na početku staze, s naše lijeve strane, primijetili smo nekoliko kamenih kućica, ali za njih nismo imali vremena. Šteta, jer smo kasnije saznali da je tu izgrađeno mini etno selo u kojem su oživljeni stari zanati: mljevenje žita, kovanje i tkanje. Ako opet dođemo, etno selo ćemo neizostavno obići.

Ovaj dio Hrvatske je proglašen nacionalnim parkom 1985. godine. Zaštićeno je područje oko rijeke Krke, od srednjovjekovnih utvrda Trošenj i Nečven, pa sve do Šibenskog mosta na Jadranskoj magistrali – južno od Knina i samo nekoliko kilometara sjeveroistočno od Šibenika. Rijeka Krka ima sedam sedrenih slapova, a Skradinski Buk je najjužniji, najveći i najljepši od svih ostalih. Staza oko njega je duga 1900 metara i obavezno je jednosmjerno kretanje. S obzirom na to da se svaki čas zaustavljaš da se diviš ljepotama okoline, subjektivni osjećaj je da je staza puno duža. Išli smo lagano nadajući se da ćemo zadržati u memoriji ove prekrasne prizore. Sve ove pojave su posljedica karakteristika kraškog područja i pravljenja sedrenih barijera. To je složen proces koji se obavlja zahvaljujući udruženom radu mnogih aktera (mahovine, vodenih biljaka, algi). Ničega ne treba da bude ni previše ni premalo. Kad se sve skocka kako treba, kao posljedica pravljenja sedrenih barijera i usporavanja vode pojave se vodopadi kao oni na Plitvičkim jezerima, na rijeci Uni (Štrbački buk i Martin Brod), Sani, Trebižatu, a kao posljedica ove prirodne pojave nastao je i Skradinski Buk. Hodali smo lagano i dalje se trudeći da nam ne promakne koja upečatljiva slika ispred nas. No, kasnojeseni dan je kratak i sunce brzo zalazi. Zalaskom sunca, sve postaje drukčije. Bili smo u trci sa suncem: Da stignemo do glavnog buka dok ima svjetlosti. Prvo smo prošli Jezero iznad Pila, pa Marasovića jezero.

Staza je dalje vodila pored nekih ruševina i pored ogromnog bijelog duda, po naški murve, obima od 475 cm, starog oko 400 godina. Tako pisaše na info tabli. Tu su se našli i privremeni objekti koji ožive tokom sezone. U glavi sam mogla da zamislim nevjerovatnu gužvu koja ovdje vlada tokom toplijeg dijela godine i bila sam presrećna što sam došla u periodu kad sam ovu ljepotu morala da dijelim sa zanemarljivo malim brojem ljudi koji uopšte nisu smetali jedni drugima. Na više mjesta je stajala tabla na kojoj piše: “Zabranjeno kupanje”. Vidjela sam brojne fotografije sa ogromnim brojem kupača ispod samog buka, a onda sam saznala da je prije neku godinu donešena odluka o totalnoj zabrani kupanja na području Nacionalnog parka. Još samo malo i našli smo se ispred Skradinskog buka, ali nas je sunce preteklo. Svjetlost je bila slaba, pa time i fotografije, ali prizor ovog ljepotana je bio praznik za oči i uši, pa se nisam sjekirala kakav će da ispadne. Kakad god da je na fotografijama, uživo je neuporedivo ljepši. Uvijek ponavljam, kad su vodopadi u pitanju, moraju i da se čuju.

Voda je prskala nadaleko. Bila sam se i skvasila, ali se nisam obazirala. U sred bijele bučne pjene primijetila sam jedan plavi “pramen”. Telefon ga je, kad sam probala da ga približim pozelenio. Izgledao je vrlo neobično. Sigurno za to postoji neko jednostavno objašnjenje, ali ga zasad nisam dokučila.

Nisam mogla da se odvojim od ovog ljepotana. Duško me je požurivao. Pred nama je bio dobar komad puta, ali ja sam i dalje škljocala ne obazirući se na zavjesu od vode, nedostatak svjetlosti. Baterija telefona nije zakazala. Izdržala je do kraja.

S ove strane, iznad buka smještene su suvenirnice, galerije. Ništa nije radilo pa se nismo zadržali previše. Pažnju su nam zaokupili ostaci hidroelektrana iz 1895. godine. Od 2006. godine traju arheološka ispitivanja podzemnog dijela hidroelektrane.

Uhvatili smo puni krug oduševljeni viđenim. Najbolje stvari se dešavaju spontano. Ne treba uvijek sve planirati. Pustimo događaje da nas vode! Ovo je bio takav slučaj, sticaj nevjerovatnih događaja koji nas je doveo do toga da uživamo u prizorima slapova Krke u najidealnijim uslovima koji se mogu zamisliti: maksimum vode, minimum ljudi. Pričali smo o ovome sve dok nismo sišli sa autoputa. Već je uveliko bio mrak. Morali smo da prebacimo pažnju na put ispred sebe. Bar smo dio umora ostavili na Skradinskom buku.

Kasnije sam vidjela (mada sam to znala i ranije) da smo daleko od toga da obiđemo sve u Krki. Osim ovog buka postoji još nekoliko većih ili manjih, a najpoznatiji i najljepši posle Skradinskog je Roški slap, visok 25 i dug 650 m. I u njegovoj blizini su obnovljeni mlinovi. Osim prirodnih ljepota u okviru NP Krka ima i kulturno-istorijskih znamenitosti od kojih je najznačajniji manastir Krka iz 1350. godine. Na ostrvu Visovac nalazi se franjevački samostan Gospa od Milosti. Sve ove znamenitosti se mogu obići u okviru izleta brodićem koji polazi iz Skradina ili Lozovca. Neke ture traju 2, a neke 4 sata. Neke su uključene u cijenu ulaznice, neke treba doplatiti. Krajem novembra brodići su na vezu pa nisam kuknjavila što nemamo vremena i za ovu avanturu. Ali, biće vremena… Nacionalni park Krka je mjesto gdje treba navratiti i nekoliko puta.