Ovu priču dugujem jednoj Isidori koja je već toliko čeka da je sigurno i prestala da joj se nada. No, ovaj blog će dobro doći i svima vama iz Podgorice koji biste htjeli da od novembra do aprila provedete malo vremena u prirodi, bez gužve i gradske buke. Ja sam dva puta prošetala ovom stazom i sigurna sam da ću joj se vratiti opet naredne zime. Nama sa Zlatice i Murtovine ovo je praktično na vratima od kuće, a pitam se koliko je vas uopšte čulo za selo Cvarin, a kamoli stiglo do njega.

Sa magistrale prema Kolašinu ka Cvarinu se skreće desno neposredno prije mosta na Smokovcu, između dvije kuće (nekad je u jednoj od njih bila pekara). Put se uspinje, uzak je i veoma oštećen, ali nema saobraćaja i nema potrebe za žurbom. Kada se dosegne visoravan stiže se do raskrsnice koja vodi ka selu Kupusci. Da bi se došlo do prvog vidikovca odavde se ide pješke. Oznaka nema. Do cilja je potrebno dvadesetak minuta. Teren je surov i potrebno je da se hoda veoma pažljivo zbog oštrog kamenja. Ide se prema jugozapadu, odnosno lijevo od asfaltnog puta kojim smo došli, a cilj je gomila kamenja koja je prilično lako uočljiva.

Sa vidikovca se vidi mnogo toga. Prije svega Podgorica. Problem je što je poslednjih godina vazduh u Podgorici veoma zagađen te je i vidljivost slabija. Upravo zbog toga su fotografije koje sam napravila tokom prvog obilaska neupotrebljive. Ovog puta smo imali malo više sreće. Najbolje se vidi dok duva vjetar, ali tad je veći merak da se ušuškaš kući nego da se lomataš po crnogorskom krasu. Dakle, sa vidikovca nam je pogled pukao na Podgoricu, naročito njen sjeverni dio, Goricu, Moraču i park šumu Zlatica. Mogli smo i da osmotrimo kako napreduju radovi na takozvanoj Smokovačkoj petlji koju ovaj vidikovac natkriljuje.

S desne strane, duboko dolje, teče Morača. S lijeve, pogled je dopirao do Skadarskog jezera, koje se zbog odbljeska tek naziralo.

Pogled se pruža i do Lovćena. U “kadar” ulazi i Garač i brojna druga manja i veća brda o čijim se nazivima nismo mogli dogovoriti. Bili smo saglasni da izgledaju prelijepo i da je velika šteta što vazduh nije čistiji.

Na mjestu na kojem smo se nalazili zbunila nas je ogromna količina kamenja, bez ikakve vegetacije. Po nekim ostacima zida moglo se zaključiti da je ovdje nekad postojala građevina. To je bilo i logično s obzirom na vidik koji se pruža odavde. Svaka bi vojska ovu poziciju iskoristila. Moj prijatelj Stevan, veliki poznavalac utvrđenja iz raznih perioda naše istorije, dao mi je nekoliko podataka o nekadašnjem utvrđenju koje se naziva Gradina. Smatra se da je napravljeno u periodu kada je na ovom prostoru obitavalo Ilirsko pleme Labeati koje neki istoričari izjednačavaju sa današnjim plemenom Kuči. Ne bih se upuštala u tumačenje daleke prošlosti. Tek, činjenica je da je ova lokacija bila interesantna od davnina, a njen dobar položaj su otkrili iItalijani tokom II svjetskog rata, te su ovdje bili instalirali osmatračnicu.

Dugo smo se zadržali na ovom vidikovcu pokušavajući da otkrijemo sve tačke koje se mogu uočiti, a teška nam je bila i pomisao na povratak po oštrom kamenju. Ali, što se mora… 🙂

Nastavili smo autom pravo, sve do kraja asfalta. Prošli smo pored sela Cvarin, ali smo njega ostavili za kraj. Asfaltni put se nastavlja solidnim makadamskim putem kojim idu terenska vozila, pretežno lovci. Ispod nas je bio kanjon Morače preko kojeg smo uočili vrh Vežešnik. Duško i ja smo evocirali uspomenu na taj uspon. Kamenje je po oštrini bilo identično sa onim koje smo malo prije prešli, kao da se razdvojio isti teren.

Šetnja po kolskom putu je lagana, a teren je skoro ravan. Iako smo oba puta išli u decembru, razlika u jačini zime je bila više nego uočljiva. Zima 2019. skoro da je bila neosjetna, tako da je staza bila prekrivena visokom suvom travom.

Malo kasnije, mogli smo da ispod sebe vidimo Bioče. Već su se nazirali i nosači mosta  Moračica.

Kad smo ugledali most Moračica… Šta god ko mislio o autoputu, pa makar kao i ja smatrao da je to promašaj vijeka, rupa bez dna i put koji vodi iz niđe ni u šta, mostom se morate oduševiti. Napravila sam paralelu u izgledu mosta u razmaku od godinu dana.

Kada smo skrenuli pogled udesno, ugledali smo još jedan most, ponos crnogorske mostogradnje: željeznički most na Maloj rijeci. U istom kadru su se našla dva od tri naša najatraktivnija mosta (treći odnosno prvi je naravno most na Tari). Meni je već to bilo dosta da ovaj izlet smatram uspjelim.

Po izgledu okoline prije bi se pomislilo da je jesen nego zima. U podnožju brda, na kraju naše planirane ture naišli smo na nekoliko divljih konja. Nismo htjeli da im se dodatno približavamo i da ih uznemiravamo, jer su se zavukli u grmlje čim su nas primijetili.

Vraćajući se nazad često smo se osvrtali prema mostu. Nismo mogli da se odlučimo da li prednost da damo njegovoj monumentalnosti ili načinu na koji se uklopio u okolinu.

Krenuli smo nazad lagano i opušteno komentarišući viđeno dok ispred sebe nismo ugledali pozamašnog bika. Stajao je na sred staze. Nismo htjeli da izazivamo sudbinu već smo ga preko oštrih stijena zaobišli u širokom luku, nadajući se da neće biti lud da krene za nama. Nije. 🙂

U povratku smo se zaustavili naspram sela Cvarin. Od njega je i počela priča o ovoj šetnji. Kažem, vjerovatno je malo ko od vas čuo za njega jer su me mnogi ispravljali: misliš, Cvilin? Ne, mislim Cvarin. Pojedini su išli dotle da mi kažu da sam izmislila ovo selo jer oni nisu čuli za njega. 🙂 Ali, Cvarin postoji i nalazi se između ova dva vidikovca. Dijeli se na Gornji i Donji , kao i većina naših sela. I, kao i većina naših sela, pamti mnogo bolje dane. Nekada je ovdje vrvjelo od života. Kasnije, samo ljeti. Danas, ni ljeti. Imali su stazicu kojom su se u vrelim ljetnjim danima spuštali do Morače. Mogu da zamislim sreću i nestrpljenje dok se spuštaju i umor tokom nemalog uspona pri povratku. Sve ovo mi je ispričala jedna Isidora koja posljednjih godina živi u Kini, a zahvaljujući kojoj smo i otkrili Cvarin.

Na fotografiji ispod je staza kojom se od puta ide ka donjem dijelu sela. U desnom uglu su napuštene kuće Gornjeg Cvarina.

Isidorin djed je kupio Cvarin 1925. godine od ljudi koji su se odselili na Kosovo. Postojale su tada 3 kuće: dvije u Donjem i jedna u Gornjem Cvarinu (koju su oni nazvali Kućišta). Kuće je podijelio sa braćom. Sve one zidane su prije 120 godina. Tokom rata jedna kuća je izgorela, a kasnije je renovirana. Na imanju je za potrebe ljudi i stoke iskopano pet bunara. Selo se vremenom širilo, da bi kasnije ljudi iz njega odlazili. Danas u selu živi samo jedna osoba. Ostali su se preselili u Podgoricu i raštrkali širom planete. Obećala mi je Isidora, kad dođe na ljeto, da će me povesti stazom iz Cvarina do Morače jer kaže da se i sa nje pruža odličan pogled. Može, ako će auto da me čeka dolje jer o mom uspinjanju više nema ni govora.

U povratku smo zaključili da je najmlađi član naše familije, koji je prednost nad ovim porodičnim izletom dao Kotoru, mnogo pogriješio jer je propustio priliku da se lomata po oštrom kamenju, bježi od bika, ali i divi nevjerovatnom pogledu. 🙂