Kad sve ovo prođe: Kanjon Međureč

Prije tačno 5 godina, za svoj 50. rođendan sam dobila najneobičniji rođendanski poklon ikad. Naime, moja prijateljica Ana mi je napravila blog i stavila me pred svršen čin. Moje je bilo samo da počnem da pišem. Prvi pokušaji su bili suvoparni. Uglvnom sam postavljala fotografije i kratko objašnjenje o njima. Vremenom, kad sam vidjela da je ono o čemu pišem većini ljudi nepoznato i interesantno, ja sam bivala opuštenija i lakše sam prenosila utiske stvorene prilikom obilaska određenih mjesta. Pošto me korona virus, kao i većinu vas, zatvorio u kuću, prisjetih se nekih izleta koje još uvijek nisam opisala. Uglavnom je razlog bio to što nisam zadovoljna fotografijama ili sam mislila da nemam dovoljno materijala za opis. No, u ovim uslovima, malo ćete mi progledati kroz prste.

Jedan od mojih posljednjih izleta prije zatočeništva je izviđanje kanjona Međureč. Naime, prošlog ljeta sam bila iznenađena kada su turistički radnici i ljubitelji kanjoninga (“kanjoning je aktivnost pri kojoj je cilj preći neki kanjon ili neki njegov dio od vrha do dna”) promovisali čak pet kanjona u okolini Bara. To je za mene bilo prvoklasno iznenađenje. Međutim, gledajući neke snimke i fotografije kanjona uvjerila sam se da se ne šale.

Iako svuda stižem više zahvaljujući volji, a manje fizičkoj spremnosti, ipak sam negdje morala da postavim granice. Kanjoning je za mene bila ta granica. Kanjon Mrtvice se, recimo, prolazi pješke, uz obalu, i to je jedini kanjon koji sam prošla. Kanjon Nevidio mi je ostao neostvarena želja, ali nisam htjela da se negdje zaglavim i pokvarim avanturu ostalima iz grupe. O barskim kanjonima da i ne pričam. Oni su isključivo za izuzetno fizički spremne i nadasve spretne, naravno, uz odgovarajuću opremu i licenciranog vodiča.

Moja ideja je bila samo da dođem do vrha kanjona i bacim pogled. Pročitala sam da se kanjon nalazi desetak kilometara od Bara, prema Ulcinju. Obavještenja o načinu stizanja do cilja su bila više nego štura. Krenuli smo oslanjajući se na intuiciju (ono najgore). U jednom tekstu sam pročitala da se skreće prije tunela prema Ulcinju. Kad smo stigli do tunela shvatili smo da je to skretanje u stvari ono prema Sukobinu, te smo se vratili u rikverc. Pomagala tipa Google maps nisu bila od koristi jer su nas upućivala na neki restoran u Ulcinju. Išli smo ravnicom, i bilo kakav kanjon mogao je biti samo u brdima koja su bila lijevo od nas. Skrenuli smo za Dabeziće. Dotle smo od Bara već bili prošli petnaestak kilometara. Odatle smo se vozili preko 5 kilometara dok nismo sreli mještane koji su nam dali prilično dobro objašnjenje: samo idi pravo i nemojte slučajno da skrenete lijevo u selo, nego samo nastavite pravo. Imali smo povjerenja u njihovo objašnjenje i onda smo išli, išli… sve uvis, uskim, ne asfaltnim nego izbetoniranim putem, meni se činilo 20 kilometara. Ipak, to je bio subjektivni osjećaj, u stvari je bilo oko 5 km. Sve u svemu, kanjon na 10 km od grada postade kanjon na 25 km od grada. Ali, kilometar tamo, kilometar vamo, nećemo sad zakerati.

Kad smo stigli do kraja tog betonskog puta, parkirali smo se. Dalje je vodio makadamski put vrlo dobrog kvaliteta, ali nam je trebalo da malo razmrdamo noge.

kanjon Međureč

Pogled na padine Rumije je bio fascinantan. No, odavde gledajući, od kanjona ni traga. Odlučili smo da malo prošetamo putem, da vidimo gdje će nas dovesti. Pravo ispred nas, na uzvišenjima iznad puta vidjele su se dvije skupine kuća. Znaci da neko tu živi nisu se uočavali. To nas uopšte nije čudilo s obzirom na visinu na koju smo se popeli. Pogled unazad nam je otkrio brdo Možuru sa vjetrenjačama koje su se slabo mrdale. Mi smo bili iznad njih.

Možura
Možura

Širokim makadamskim putem lagano smo hodali zastajkujući da bismo se divili detaljima.

Rumija

Usljed nepoznavanja toponima ovog kraja ovo uzvišenje smo prozvali Prutaš. Nevjerovatne su ove uske uspravne stijene za koje je teško povjerovati da su djelo prirode, a opet, drugog objašnjenja nema. Naišli smo na putokaz na kom je stajalo da put kojim smo namjeravali da nastavimo vodi za Vrelo Slakovića, a put uzbrdo za Vrh Lipoje. Do vrela Slakovića smo hodali još oko kilometar. Mjesto je očigledno popularno jer smo u blizini vrela vidjeli improvizovani roštilj i ostale izletničke potrepštine. Prošetali smo okolo. Simpatično mjestašce, ali od kanjona ni spomena.

Vrelo Slakovića
Vrelo Slakovića

Vraćali smo se rezignirani. Je li moguće da smo dozvolili sebi da dođemo dovde i da ne vidimo ni naznaku kanjona? Kako se bolje ne raspitasmo?

Međureč

Desno od puta smo u stijenama uočili vodopad. Pokušala sam da ga približim većim objektivom. Shvatili smo da voda teče u tom pravcu ali nam to saznanje nije mnogo pomagalo. Između nas i toga dijela nalazilo se udubljenje koje nije bilo pristupačno.

Međureč

Kada smo bezvoljno stigli do auta, moram priznati da je jednom i mojoj boljoj polovini proradio instinkt. Predložio je da se vratimo malo unazad jer mu se učinilo da je vidio neku stazicu ispod puta. To je bio pun pogodak. Staza je bila strma i markirana. Vodila je kroz rijetku šumicu.

Kanjon Međureč
Kanjon Međureč

Posle dvadesetak minuta laganog spuštanja stigli smo na cilj: početak kanjona Međureč. Bila sam oduševljena, koliko zbog prizora toliko i zbog toga što smo ipak ostvarili planirano. Ispred nas se nalazio procjep u stijenama dok je s desne strane tekao potok. Znala sam da kanjon počinje odavde i da se oni hrabri i spretni odavde spuštaju konopom 30-ak metara. To saznanje je bilo dovoljno da se u paničnom strahu izvrištim na muža koji je pokušavao da virne iza.

Međureč
Međureč

Prizor s desne strane je bio neuporedivo pitomiji. Uživala sam u zvuku potoka. Šteta što fotografija ne može i njega da prenese.

Kanjon Međureč
Kanjon Međureč

Kad smo se nauživali u prizorima i zvucima, a malo i žureći da se kome slučajno noga ne omakne, uspentrasmo se nazad do auta. Na brisaču nas je dočekala zakačena poruka. Zapanjismo se. Da se nismo pogrešno parkirali? 🙂 Na cedulji poziv na kafu od mještanina iz najbliže kuće. Pretpostavio je da smo mi u kanjonu pa kad se vratimo da svratimo na kafu i “čašicu” razgovora. Predlog nas je oduševio, ali zbog umora i narednih planova, ne odosmo. (Kasnije sam uspjela da gospodina koji nas je pozvao pronađem na FB-u, da mu se zahvalim i izvinim zbog nedolaska.) Još jednom smo bacili pogled unazad na dvije grupice kuća  i krenuli  nizbrdo betonskim putem.

Međureč
Međureč

Spuštajući se ka glavnom putu ugledasmo Šasko jezero i Solanu na kojima smo bili petnaestak dana ranije. Tada nismo ni pomišljali da ćemo se ispentrati na brda s desne strane. Sunce mi nije išlo u prilog fotografiji, ali je interesantna da bi se jasnije shvatila lokacija puta za kanjon Međureč.

Šasko jezero i Solana
Šasko jezero i Solana

Na kraju većine mojih blogova pohvalim se i cvijećem koje sam uspjela da “sretnem” na putu. Iako je februar još bio u toku, zahvaljujući blagoj zimi jagorčevina i kaćuni su se uveliko razbaškarili na sve strane. Morala sam da napravim selekciju najljepših.

Međureč

No, srećom, neću ovdje staviti tačku na priču o Međureču. Tražeći po internetu neki upotrebljivi podatak o ovoj lokaciji naletim na fotoblog Kanjon Međurečki potok autora Dimitrija Ostojića. Prvo su me fascinirale fotografije, a onda me je posramio datum kada je blog pisan: septembar 2016. Dakle, 3 godine prije nego što su se naši turistički radnici sjetili ovog prirodnog blaga i isto toliko prije nego što sam za njega čula ja koja laskam sebi da dobro poznajem skrivene kutke Crne Gore.

Gospodin Dimitrije mi je dao dozvolu da sa vama podijelim nekoliko fantastičnih fotografija koje je on napravio tokom prolaska kroz kanjon Međureč.

Dimitrije Ostojić: Kanjon Međurečki potok
Dimitrije Ostojić: Kanjon Međurečki potok

Ako vas moja priča i fotografije nisu ubijedile da vrijedi vidjeti kanjon Međureč (Međurečki potok), Dimitrijeve sigurno hoće. Zato, kad sve ovo prođe… put pod noge.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *