Svjesna sam da je tema o kojoj pišem odgovara prije romanu nego blogu. Istorija solane seže od dvadesetih godina prošloga vijeka, kada se došlo na ideju o njenoj gradnji, pa sve do danas. Ona je slikoviti primjer odnosa prema ljudima, fabrikama, prirodi… u ovim našim krajevima. Površina solane je skoro 15 km². Zahvaljujući položaju i mikroklimi, odnosno izuzetno velikom broju sunčanih sati, morskoj vodi i dejstvu vjetra, solana je ljudima nudila so izuzetnog kvaliteta, nadaleko prepoznatog.

Prva berba soli dogodila se 1934, a posljednja 2013. godine. Tokom tog perioda solana je bila, pored Velike plaže, znak prepoznavanja Ulcinja na mapi bivše nam zemlje. Zapošljavala je preko 400 radnika i hranila značajan broj ulcinjskih porodica. Sunovrat ovog preduzeća je počeo njegovom prodajom 2005. godine. Novom vlasniku proizvodnja soli nije bila na umu. Njega je interesovalo samo zemljište na kojem se solana nalazila i njegovo preimenovanje iz industrijskog u građevinsko.

Neodvojivi dio solane su i ptice. Bazeni u koje se upumpavala morska voda bili su puni hrane za njih, a lokacija idealna za odmorište tokom duge selidbe sa sjevera na jug i obratno. Vremenom, ovo je postala najznačajnija lokacija tog tipa na Balkanu, a i u cijelom Mediteranu. Na njenom području može se naći do 250 vrsta ptica što čini 50% registrovanih vrsta u Evropi. Nekima je ovo samo prolazna stanica, a mnogima i mjesto za gniježđenje i stanovanje. Prestankom rada solane nastupila je prijetnja za opstanak ptica. Neupumpavanje slane vode je mijenjalo ekosistem i sve više se smanjivao broj ptica koji je ovdje nalazilo svoje utočište. To su registrovali aktivisti NVO Centar za zaštitu ptica (CZIP) koji su potražili pomoć od ljudi koji su cijenili prirodu i shvatali značaj ove lokacije. Bitka za opstanak ptica trajala je više godina. Osim vlasnika solane koji nije imao nikakvoga sluha za potrebe ptica, veliki neprijatelj ptičjeg svijeta su bili ulcinjski lovci. Oni su polagali pravo na lov i ubijanje ptica i ogorčeno su se za njega borili, iako je Radnički savjet solane još davne 1984. godine donio odluku o zabrani lovljenja ptica na ovom području. Svaki pucanj na području solane značio je mnogo manji broj ptica naredne godine, jer su one puno pametnije nego što većina ljudi misli. Ne gnijezde se tamo gdje im je ugrožen opstanak. Prije tačno 6 godina sam na FB stranici CZIP-a pročitala poziv da se pođe do solane u cilju sprečavanja lovaca da uništavaju i plaše ptice. Toga dana smo se javili samo muž mi i ja. Ustali smo u 4 sata i u cik zore se prvi put našli na području solane. Dan se tek rađao.

Iz današnje perspektive čitav taj dan mi izgleda nestvarno. Kupili smo čaure od metaka da ponesemo dokaz policiji o dejstvu lovaca, vikali kad čujemo da neko puca, trčali za njima, zvali policiju… Prestari smo bili za sve to, ali tad to nismo primjećivali. Kad se razdanilo i lovci su nestali pa smo mogli da se divimo ovom području. Zahvaljujući dvogledima koje su nam dali aktivisti CZIP-a uspjeli smo da vidimo flamingose i mnoge druge vrste. Nažalost, moj fotoaparat nije imao domet dvogleda. Flamingosi su na fotografiji izgledali kao tačkice. Ali, bar sam ih vidjela.

Iz blizine smo jedino uspjeli da vidimo tragove raznih ptica, a stručnjaci su nam odgonetavali koje ptice su se ovuda šetkale. Pošto smo imali dozvolu da uđemo autom, prošli smo čitavo područje solane. Ovaj dan mi je dugo vremena bio jedan od najneobičnijih u mom šetačkom životu.

Međunarodna zajednica je prepoznala značaj ovog prostora i proglasila ga međunarodno značajnim područjem za boravak ptica (Important Bird Area – IBA) još 1989. godine. No, novog vlasnika solane ptice nisu nimalo zanimale. Prestanak rada solane je na duže staze mogao značajno da smanji broj ptica na ovom području. Planovi o izgradnji turističkog kompleksa, koje je imao na umu, bi taj proces još više ubrzali. Konačno je 2015. godine podnesen formalni zahtjev za zaštitu solane. Kod naših predstavnika vlasti on nije naišao na neko interesovanje. Ali, na sreću ptica i ljubitelja prirode širom svijeta, zainteresovale su se ambasadorke, prije svega Njemačke, a zatim i Italije i Francuske. “Bitka” za opstanak ptica je trajala nekoliko godina. Veliki doprinos u ovoj borbi je dala i Asocijacija MSJA – Dr Martin Schneider – Jacoby koja je osnovana maja 2016. godine. Sjajna Zenepa Lika, moja draga prijateljica, koja je na čelu ove organizacije, može se smatrati osobom kojoj Ulcinjani za sve ono što je uradila za spas solane treba da podignu spomenik još za života. Zahvaljujući njoj, međunarodnoj zajednici, CZIP-u i drugim značajnim NVO i pojedincima za sad je dobijeno pola bitke. Solana je proglašena parkom prirode i uvrštena je na Ramstar listu zaštićenih močvarnih područja. Drugi dio borbe se odnosi na ponovno pokretanje proizvodnje soli jer tek tada bi se u potpunosti osigurao boravak ptica. Šta bi to tek značilo za Ulcinj i njegove stanovnike, kao i za cijelu Crnu Goru, suvišno je pričati. Vratio bi se u život jedan od najznačajnijih crnogorskih brendova.

Cilj ljubitelja prirode i poštovalaca ptica je bio da se ovo ptičje carstvo predstavi javnosti. U svijetu je posmatranje ptica, iliti “birdwatching”, vrlo značajno u turističkoj ponudi i sve je veći broj ljudi koji žele da vide i fotografišu ptice. Ovo je idealna lokacija za to. Početkom februara, u povratku sa šetnje po Adi Bojani sjetih se i solane. Htjela sam samo da se raspitam kad i kako se može ući. Već je bilo 15 sati. Dočekala nas je zatvorena kapija. Umalo smo se okrenuli i vratili kad ugledasmo čuvara. On reče da pješaci mogu slobodno da uđu, ali da do prvih ptica ima najmanje 2 km, a do flamingosa 4. Bicikala nije bilo, mada je meni bilo svejedno jer ja, na svoju bruku, nikad do kraja ne savladah vještinu upravljanja istim. Odlučismo da samo “bacimo oko” jer je bilo kasno, a i mi umorni.

Čim smo prošli kapiju našli smo se pred nekadašnjom upravnom zgradom. Iako poporilično ruinirana, primjećuje se da je zgrada u svoje vrijeme bila prava ljepotica. Ispred zgrade se još uvijek nalazi bista Baja Sekulića čije je je ime solana dugo vremena nosila.

U avgustu prošle godine, na platou ispred ove zgrade, prisustvovala sam premijeri dokumentarnog filma “Putovanje kroz generacije” koji govori o solani i ljudima koji su nekada radili u njoj. Film je na mene ostavio izuzetan utisak. Prisjetila sam se vremena kad su ljudi voljeli da rade jer su od svog rada mogli dobro da žive. Kad su se ljudi prema svojoj firmi odnosili kao i prema svojoj kući, a i ona prema njima. Tada su se praznici kao što su 8. mart i 1. maj proslavljali na način kakav su i zasluživali. I imali su radnici razloga da ih slave. Sa velikom sjetom i emocijama su nekadašnji radnici govorili o sretnim vremenima kada je solana radila. Priča iz ovog filma bi mogla da se odnosi na mnogobrojne naše fabrike i preduzeća koje su “pojeli skakavci” tokom dugog perioda takozvane “tranzicije”. Zastala sam na ovom mjestu sjećajući se te divne večeri kada sam imala čast i zadovoljstvo da se nađem na premijeri dokumentarca. No, požurismo naprijed. Brzim hodom smo planirali da pređemo bar 2 km u jednom pravcu jer je februarski dan kratak. Pošli smo u pravcu koji je pokazivala strelica, a na kojoj je pisalo da je tura duga 16,5 km. Na karti koju nam je dao ljubazni čuvar je pisalo da se to sve može obići za oko 5-5,5 sati pješke ili za 2-3 sata biciklom. Kao što rekoh, bicikala nije bilo. Da li će ih biti i da li se mogu donijeti svoja, nisam saznala. Pogled nam je, prije svega, privukla širina prostranstva.

Prolazili smo pored ostataka nekadašnje solane. Još uvijek stoje poslednji vagoni i neke sprave čiju smo namjenu nagađali.

Posebnu ljepotu ovom mjestu daje mir i izolovanost od civilizacije. Okruženost uzvišenjima, a jedno od njih je i brdo Možura sa vjetrenjačama, čine ovo mjesto još privlačnijim.

U prvom dijelu ture većina bazena je bila suva. Opet sam se sjetila da ptice ne mogu bez solane, a ljudi ne mogu bez soli. Kakvi umovi su dozvolili da se uništi ovakav dar prirode, nikad to neću uspjeti da shvatim.

Tek kad sam birala fotografije za ovu priču sam na gornjoj fotografiji uočila planine koje sam posjetila dvadesetak dana kasnije u potrazi za kanjonom Međureč. Nisam ni pomislila da bih solanu mogla da osmotrim i iz ptičje perspektive.

Kad spomenuh ptice… Ovdje smo, prije svega bili zbog njih. No, niti je bilo pogodno doba dana, niti doba godine da bi se one vidjele u većem broju i raznovrsnosti. Neke od najatraktivnijih su: flamingosi, pelikani, ibisi, raznorazne čaplje… Najbolji period za osmatranje ptica su jesen i proljeće kada su ptice na proputovanju. Takođe je najbolje doći u zoru ili pred zalazak sunca. Sem pogleda na ptice, kažu da su i zalasci sunca u solani spektakularni. Naravno, može se doći uvijek, samo što će se u ovim periodima godine solana predstaviti u najboljem izdanju. U karti koju smo na ulazu dobili, a što smo i sami registrovali, piše da tokom ovih 16,5 km šetnje nećete naići na toalet, prodavnicu ili restoran. Zato morate sa sobom ponijeti vodu, šešir sa širokim obodom, sredstvo protiv komaraca i, što je za mene najbitnije, dobar dvogled i fotoaparat sa jakim objektivom. Pošto nas je korona spriječila da solanu posjetimo na proljeće, spremam se za jesen. I nadam se boljem objektivu. Da učim da vozim biciklo pod stare dane, neću. Poradiću na pješačkoj kondiciji.

Tog osmog februara, na udaljenosti od 2 km oo kapije uspjeli smo da ugledamo solidan broj ptica. Uglavnom su to bili galebovi, baljoške, kormorani, ali se našla i po neka manja i veća čaplja, pa čak i soko. No, kao što vam se već požalih, objektiv mog fotoaparata daje slabe rezultate u “lovu” na ptice. Posebno u periodu kad im nije sezona. Pripremite se za narednu jesen i pohvalite se vašim fotografijama. Ponesite ličnu kartu da biste mogli da uđete. Ulaz je do sad bio besplatan. Pretpostavljam da će se to promijeniti. Rezultat mene i mog objektiva vam predstavljam u donjem kolažu.