Taman krenuh da se vraćam planinama, kad zahladnje i poče snijeg. Do kasnog proljeća se pozdravljam sa njima i okrećem se nekim drugim lokacijama. Ove jeseni se nisam proslavila: po jedan morački i kučki vrh sam prekrižala sa liste. Bolje išta nego – kao dugo prije toga – ništa. Kučke planine imaju čak i više vrhova nego Moračke (čak 20 sa visinom od preko 2000 mnm), a nijesam se popela na mnogo njih. Planiram da taj rezultat popravim, ali sam za neke od njih, realno gledajući, zakasnila.
Velji vrh se pruža južno od Bukumirskog jezera. Često sam ga gledala i razmišljala da li smijem da se usudim da krenem, znajući da staza nije obilježena. Srećom, pametno sam sačekala na markaciju. Stazu su početkom oktobra markirali članovi Planinarskog društva „Gorica“. Ova me je vijest baš obradovala, te smo se, desetak dana pošto smo za nju čuli, Duško i ja uputili ka Kučima. Bilo je malo oblačno, a i prohladno, ali kad se hoda, brzo se podigne temperatura tijela tako da nam to nije smetalo, naprotiv. Mnogo bolje podnosim hladnoću od vrućine. Odavno nijesmo išli putem preko Kuča, pa smo odlučili da do početne tačke, Bukumirskog jezera, prođemo tuda. Volim taj put iako je uzak i prilično krivudav, ali nije bilo saobraćaja, pa smo stigli za sat i po. Usput sam istrčavala iz auta da snimim poneki prizor koji mi se učinio fotogeničnim. Prije svega sam se oduševila bistrim pogledom prema Podgorici. Ne pamtim da sam vidjela ovakav, a bila sam na ovom vidikovcu mnogo puta. To je rezultat duvanja sjevera prethodnih dana. Iznenadilo nas je i stado ovaca. U današnje vrijeme to je rijetka pojava. Zastali smo i da bacimo pogled na Brskut.

Na parking pored jezera smo stigli skoro istovremeno sa još jednim autom. I putnici iz njega su vadili rančeve pa sam pomislila da ćemo do istoga cilja. Ispostavilo se da su oni samo doveli gosta Centralne banke – guvernera Narodne banke Estonije da do polaska aviona baci pogled na ljepote naše zemlje. Uputila sam ih na vidikovce oko Bukumirskog i iznad Rikavačkog jezera. Ljubitelja prirode ima svuda samo bi trebalo da se ujedine i suprostave onima koji ne prezaju da je radi sopstvenih interesa uništavaju.
Poletno smo krenuli i vrlo brzo smo naišli na putokaz na stijeni tačno preko puta vikendice (fotografija ispod). Staza je kružna, a mi smo odlučili da krenemo desno, u pravcu natpisa Treskavac, Velji vrh.

Staza se odmah naglo penje, da se na samom startu provjeri kondicija. Ubrzo smo naišli i na putokaz koji je ukazivao na malo odvajanje udesno radi vidikovca. Ja sam otrčala da napravim koju fotografiju, a Duško je lagano nastavio dalje čuvajući snagu.

Ušli smo u prelijepu bukovu šumu kroz koju je staza išla skoro ravno. U sred oduševljavanja bojom lišća, visinom stabala, tepihom od lišća… sjetih se medvjeda. Znam da su znali da se pojave u okolini. Uh! Nije pametno za dvoje da idu sami nikako. Dogovorismo se da glasno ćaskamo i lupamo štapovima bar dok ne izađemo na čistinu. Srećom, nismo dugo strepjeli. Iz šume smo izašli brže nego što smo se nadali.

Sa čistine na kojoj smo se našli, lijevo od pravca kretanja imali smo pogled prema Toraču, Crnoj planini, Magliču. U pravcu kretanja pravo ispred nas cilj koji smo sebi postavili – Velji vrh. S desne strane stijena kao umjetničko djelo. Ne “kao” nego baš umjetničko djelo. Mnogo puta sam se uvjerila da boljeg vajara od prirode nema.

“Kuda li se penje?”, pitali smo se, misleći da je uspon sa ove strane. Međutim, skroz smo omašili u predviđanju. Staza je u potpunosti zaobišla južnu stranu planine, na vrh se penje sa istočka. Na južnoj strani uočili smo katun. Sjetila sam se da to mora da je Momonjevo, katun koji se spominje kod uspona na Treskavac. Ranije smo se peli na njega sa katuna Guzovalja, ali mi na spisku za buduće ture stoji i Treskavac preko Momonjeva. Ovo što smo do tad prešli bio je zajednički put za ove dvije ture.

Malo prije razdvajanja staza počeo je da sipi snijeg. Bili smo zatečeni. Ni šuškavce nismo ponijeli. Srećom, jakne su nam bile solidne, ali ipak… Stali smo da razmislimo da li da se vratimo ili nastavljamo. Donijeta je jednoglasna odluka: idemo dalje! Prema nama su bile tri krave, koje su se stvorile niotkud. Jedna se predomislila, a druge su nastavile ka nama nadajući se kakvom poklonu. Nismo imali ništa za njih pa smo ubrzali korak za svaki slučaj.

Šteta bi bilo da smo odustali jer smo prilično brzo i lako napredovali sve do završnog grebena. On je uzak, eksponiran sa južne strane, a veliki dio je prekriven klekom. Najgore je bilo što je zbog snijega i vlage kamenje bilo klizavo. Zato smo ovaj dio prošli uz povećan oprez i konačno se dokopali cilja.

Sa vrha se lijepo vidi i okolina katuna Momonjevo. Od vijenca Kučkih planina iza nas dijelila nas je zavjesa od pahulja. Najljepši je, naravno, bio pogled na Bukumirsko jezero i okoline katune i planine. Bio bi mnogo ljepši da je bio sunčan dan. Pahulje su i dalje povremeno promicale, ali se naslućivao trend smanjenja padavina. Kad smo krenuli da se spuštamo, oblaci su počeli da se razmiču.

Dobro je da smo pročitali da je staza kružna jer smo pri dolasku previdjeli odvajanje staze ka Prelevića katunu. Zato smo pri silasku bili pažljiviji i ispod staze kojom smo prošli pri dolasku uočili smo veliki natpis na stijeni (i to u srcu). Da ovo previdimo – možemo samo mi. Srećom, uočili smo ga kad nam je trebalo.

Spuštanje je poprilično strmo, ali je brže nego da smo se vraćali naokolo. Plus, vidjeli smo i ovaj dio planine. Pošto se i sunce povremeno javljalo šarenilo šume je bilo uočljivije, kao i kontrast između stijena i stabala. Ja sam, naravno, cijukala od oduševljenja na svako šareno stablo. Duško me je, kao i uvijek, začuđeno gledao.

I sa ove strane jedan kratak dio staze vodi kroz šumu. Svaka me šuma oduševljava, posebno u jesen. Nemam dovoljno epiteta za opis pa da se ne ponavljam.

Popeli smo se za oko 2,5 sata, a spustili za 2. S obzirom na to da uopšte nismo žurili i da smo dali vremena da se svemu natenane izoduševljavamo i fotografišemo – odličan smo rezultat postigli. Usput nismo sreli nikoga (sem guvernera NB Estonije sa pratnjom na startu). U katunu Prelevića su vadili krompir. Vidjeli smo ih sa visine, ali im je njiva bila podalje od staze. Ispred sebe smo poslednji put bacili pogled na Torač. Odavde se čitav može obuhvatiti pogledom. Obično ga vidimo parcijalno. I katun Petrovića je bio tih. Kasnije sam saznala da se ekipa planinara, na čelu sa mojim drugom Strahinjom, pela na Surdup i Štitan. Vazdušnom linijom nijesmo bili daleko, ali nismo uočili jedni druge.

Rezime staze: dužina 8 km, visinska razlika oko 470. Vrh ima „samo“ 1915 metara nadmorske visine, ali kao što to često navodim, to je baš relativno i često nebitno. Bar meni.
Turu smo završili više nego zadovoljni. Prvo – što nismo odustali. Drugo – što sam precrtala još jedan toponim sa “spiska želja” i treće i najvažnije – što nam se uspon na Velji vrh baš, baš dopao. Ovaj uspon može da se ponovi i na proljeće. Sigurno će izgledati kao skroz nova tura. Mada, možda bolje da na proljeće odemo do Treskavca za još jedan štrik na spisku. Na povratku, vraćajući se preko Veruše, zastali smo da bacimo pogled na Bukumirsko jezero i Velji vrh na čijem smo vrhu bili prije nešto više od dva sata.

Sezona cvijeća se odavno završila. No tokom čitave ture stalno smo nailazili na žbunove šipuraka koji su se isticali na sivom kamenjaru i ambijent činili pitomijim. Nismo ga brali. I dobar dio onog osušenog prošle godine još stoji u špajzu. Fotografisanju nisam mogla da odolim.
