Svaki dio Crne Gore je lijep na svoj način i ljubitelj prirode, gdje god da pođe, neće ostati razočaran. Ipak, ako bih pravila neku gradaciju, nacionalni park Durmitor bih stavila na prvo, a Prokletije na drugo mjesto. Bronzanu medalju, u prejakoj konkurenciji, dodijelila bih Parku prirode Piva sa širom okolinom.

Pivu sam, od ova tri kraja Crne Gore, posljednju i upoznala. Mada, ima tome petnaestak godina. Poslije prve posjete Pivi, stalno sam joj se vraćala. Napisala sam, ne znam ni sama koliko tekstova o raznim djelovima ovoga kraja, čak i jedan serijal “Upoznaj domovinu: Piva” od čak 5 posebnih blogova i još puno priča o konkretnim lokacijama. Poslije svakoga teksta neko bi me upitao: „A jesi li bila tu i tu…?“ „Nisam! Sljedeći ću put“. I tako bi nastajao novi tekst.

Vrijeme leti, pa shvatih da do Pive nisam navraćala, možda i četiri godine. Zato smo ovogodišnji oktobarski odmor započeli posjetom tom kraju. Jedna od prethodno preporučenih lokacija za obilazak bila je drveni most na Pivi blizu graničnog prelaza Šćepan Polje. Vidjela sam dosta lijepih fotografija mosta, ali nisam znala gdje se tačno nalazi. Gugl mapa nije pomogla. Čuli smo :“Stigli ste“ kad smo bili najmanje sto metara iznad rijeke. Dovezli smo se do graničnog prelaza, ali nismo vidjeli putokaz, samo neki makadamski put koji smo mimoišli. Vratili smo se nazad, parkirali auto pored puta i krenuli da istražujemo. Naišli smo na tablu na kojoj je pisalo „Privatni put“. “Dobro, privatni za auta, dako možemo pješke”, rezonovala sam. Kad smo se spustili ispod tog privatnog puta, vidjeli smo drugi koji ide iz pravca Šćepan Polja. Nije neki problem da se propješači od glavnog puta, nema ni pola sata. Most je bio lijep, kao što sam i očekivala. Preko mosta je Bosna i Hercegovina. Granična linija prati tok rijeke.

Iznad nas se uzdizao Soko Grad sa utvrđenjem na vrhu, a u pozadini smo vidjeli liniju iza koje se pružalo Crkvičko polje. Piva je jedna prelijepa rijeka, sa unikatnom bojom. Samo je šteta što je vode bilo baš „na kašičicu“, kao i svuda ove jeseni uostalom. Zastali smo i na fenomenalnom mostu između dvije stijene tek da bacimo pogled na rijeku. Parking mali, a gužva velika jer je u blizini i popularna ferata.

Bili smo smješteni u Etnu selu Montenegro u selu Donja Brezna, koje se nalazi između Nikšića i Plužina, pa smo se iz Šćepan Polja odvezli nazad. Navraćala sam ovdje i ranije, mada na kratko. Inače se za ovo etno selo čulo širom regiona zbog dugogodišnje manifestacije takmičenja u ležanju. Moram da priznam da mene nije oduševljavala, ali je činjenica da je privukla veliku pažnju.

Duško i ja smo, odmah pošto smo se smjestili u jednu od priličnog broja simpatičnih kamenih kućica, odlučili da se provozamo po okolini, da iskoristimo prelijepi jesenji dan. Vozili smo se prema Gornjim Breznima sve do kraja asfaltiranog puta. Na sve strane rastu breze po kojima ova sela i nose ime. Nema ljepšeg drveta. Ideja nam je bila da odemo do vidikovaca prema Komarnici, ali nismo imali uspjeha. Komarnice je bilo tek u pramenovima do kojih je pogled teško dopirao. Jedino se preko kanjona pružao lijep pogled ka Pivskoj površi.

U povratku smo zastali pored zgrade osnovne škole u Gornjim Breznima. Škola izgleda kao iz bajke, mada, na žalost, u nju odavno ne ulaze đaci. Ovo je bilo područno odjeljenje škole „Bajo Pivljanin“ iz Donje Brezne, ali čuh da i u toj školi nastavu pohađa samo jedna učenica. Pročitah da joj se nedavno pridružio učenik iz Plužina kako bi spasio školu da se ne zatvori.

Dan se već bio prilično skratio pa sam obilazak etno sela ostavila za sjutradan. Inače ovo je pravi etno muzej na otvorenom. Porodica Blagojević koja je otvorila ovaj objekat prije tačno 20 godina, kao prvo etno selo na području Crne Gore, svake godine dodaje nove zanimljive objekte, što u edukativne, što u zabavne svrhe. Oduševila sam se mnogo čime, a najviše izgledom savardaka, Muzejom 50-ih i Muzejom 80-ih. Tu se može vidjeti i mljekar, PTT muzej, muzički muzej, muzej stripa… Etno selo Montenegro ima i restoran urađen u etno stilu, sa bezbroj detalja iz prošlosti ovoga kraja, a naravno i sa jelima koja se spremaju po tradicionalnim receptima.

Za djecu, prije svega, ima dosta prostora za trčanje i igranje sa loptom na travi. Tu je i bazenčić, a i razne sprave za razonodu najmlađih. Ipak, sigurna sam da su im najzanimljivije kućice u kojima sadržaj asocira na bajke: Pinokio, Crvenkapa i Ivica i Marica. Tu su i tekstovi bajki prilagođeni našim krajevima i savremenom dobu. Ja sam se zabavila. Nadam se da je i djeci zanimljivo.

Meni se posebno dopalo mjesto za gledanje zvijezda, sa kojeg pogled puca na javor imponzantnih dimenzija koji je ovdje posađen prije 100 godina, kad se porodica Blagojević doselila na ovo imanje. Sve u svemu, ovaj objekat je na mene ostavio veoma pozitivan utisak i sigurna sam da će u narednom periodu, bježeći od ljetnjih vrućina, sve veći broj ljudi nalaziti spas na sjeveru gdje ih čeka popriličan broj zanimljivih eko i etno sela.

Jedan od tih zanimljivih objekata je bio naš sledeći cilj putovanja: Etno selo Izlazak koje se nalazi u selu Rudinice, iznad kanjona Pive, odnosno iznad Pivskog jezera. Etno selo postoji od maja 2007. godine. Od nastanka do danas je raslo i razvijalo kapacitete. Do njega smo dolazili u više navrata, posebno zbog dobre domaće hrane uz fantastični pogled na Pivsko jezero. Izlazak ima u ponudi smještajne kapacitete u vidu osam zasebnih kamenih  kuća koje mogu da prime od dva do šest gostiju i koje su luksuzno opremljene. I ovdje postoji posebno opredijeljen prostor za dječju igru. Terasa je proširena i zastakljena, a pogled na jezero je znao da bude i ljepši, ali nisu oni krivi što je voda u jezeru na tako niskom nivou.

U Izlasku su uveliko krenuli sa pripremama za narednu sezonu. Pri kraju je opremanje veoma luksuznog apartmana koji je smješten ispod terase, sa istim fantastičnim pogledom na jezero, kao i namještajem, ručno rađenim od punog drveta. Pa ko može sebi to da priušti, neka izvoli. Od aktivnosti koje se nude su, prije svega krstarenje Pivskim jezerom (čamcem koji je u vlasništvu etno sela), džip safari i organizovanje raftinga na Tari. 

Planirali smo da odavde pođemo do sela Duži. Nismo znali kakav nas put čeka jer smo do njega ranije išli samo iz pravca Šavnika. Zastali smo ispred Gagovića mosta (Đatlo) da bacimo pogled na Pivsko jezero. Bez obzira na nivo vode, jezero oivičeno stijenama je izgledalo prelijepo. Bar sa ovoga mjesta.

Iako smo put nastavljali desno, prema selu Bezuje, na kratko smo skrenuli lijevo, ka Dubljevićima, kako bismo ponovo uživali u pogledu sa ovoga vidikovca. Sa visine jezero sa širom okolinom i obručem od planina u daljini izgleda fantastično, bez obzira na niski vodostaj.

Zaobišli smo Bezuje, selo u koje smo navraćali prije 5-6 godina, a koje je bilo krajnja tačka do koje smo tada stigli iz ovoga pravca, i nastavili ka selu Duži. Htjeli smo da ponovo obiđemo Eko selo „Eagle’s Nest“. Prije toga smo, idući do tad neviđenim putevima pokušavali, s manjim ili većim uspjehom, da dopremo pogledom do Komarnice.

Ubrzo pošto smo se udaljili od kanjona, stigli smo do sela Dubrovsko, a zatim i sela Rudo Polje. U njemu smo se zaustavili da bacimo pogled na neobičnu crkvu. Uvijek je dobro krenuti nepoznatim putevima. Vidi se i nauči nešto novo.

U Eko selu Eagle’s Nest (Orlovo gnijezdo) toga dana, početkom oktobra, nije bilo gužve. Završila se jedna prilično uspješna sezona, rekoše. Eko selo ima izuzetan položaj, na samoj ivici kanjona Komarnice. Raspolaže sa 5 objekata, prilično luksuznih, u kojima ima mjesta za 2 do 4 osobe. Mir i tišina, fantastičan pogled, i, naravno, domaći specijaliteti su ono što nudi ovo eko selo. U ponudi su i aktivnosti koje su karakteristične za ovo područje: prolazak kroz kanjon Nevidio, kajakanje Komarnicom, krstarenje Pivskim jezerom…

Sigurna sam da će u narednom periodu interesovanje za objektima ovakvog tipa samo da raste. Nije ni čudo što niču kao pečurke. Samo, potrebno je da lokalne samouprave dobro povedu računa kako se i gdje grade, da ne unište prirodu radi koje turisti i dolaze u Pivu i u ostale djelove sjeverne Crne Gore.

Samo mjesec dana kasnije preko Instagrama sam potpuno nenadano dobila nagradni vikend u Plužinama od Apartmana Majestic. “Pive nikad dosta”, rekosmo i zaputismo se u Plužine. Prošetasmo okolo-naokolo. Pokušavala sam da objektivom što bolje uhvatim šarenilo lišća. Posljednji dan oktobra je bio i posljednji jesenji dan u Plužinama i okolini jer je već sjutradan predio zabijelio. Ugrabila sam da bacim pogled sa nekoliko vidikovaca.

Sjetila sam se da se od sela Stabna ka Stabanskim jezerima ide kroz šumu i pomislila sam da mora biti da je dobar “model” za jesenje motive. Bila sam u pravu. Ali, kad smo naišli na upozorenje o mogućnosti da naletimo na medvjede, lagano smo se vratili.

Sve u svemu, dolazak u ove krajeve me nikad ne razočara i kad god da dođem, naiđem nešto novo, staro u novom ruhu, a i ono poznato mi je uvijek drago vidjeti. Zatvorili smo sezonu i u restoranu “Sočica”. Povlače se do 15. aprila. Nadam se da će i njima i svima širom Pive nova sezona da donese brojne goste sa svih meridijana.