Zlatibor je odavno popularan i tokom ljeta i tokom zime, ali nekako nije bio po mom ukusu. Ja volim prirodu i stare urbane sredine, a ogroman broj novih zgrada, zgrada u izgradnji bez ikakvog reda i smisla, kao ni zabavni sadržaji, nisu moj “cup of tea”, što bi se reklo. Ipak, slučaj je htio da odem na Zlatibor. Preko sindikata sam dobila boravak od nedjelju dana u Specijalnoj bolnici Čigota. “Čitaću, pisaću i šetaću po okolini”, tješila sam se. Tada sam se sjetila rečenice jedne svoje drugarice iz Čajetine koja mi je svojevremeno rekla: “Pa, nije Zlatibor samo mjesto, ima tu dosta toga i za tebe”.

Program “Čigota” maksimalno okupira čovjeka raznim fizičkim aktivnostima, čak i vikendom. Zato sam morala da “pobjegnem sa časa” kako bih upoznala neke od prirodnih ljepota Zlatibora.

Broj jedan među njima je Stopića pećina koja je od turističkog centra Zlatibora udaljena 19 kilometara. Od puta Zlatibor–Sirogojno je udaljena samo par stotina metara, što je čini jednim od najpristupačnijih speleoloških objekata Srbije. Interesovanje za ovu pećinu datira od samog početka dvadesetog vijeka. Prva speleološka istraživanja obavio je veliki istraživač i speleolog, čuveni Jovan Cvijić, u periodu od 1909. do 1913. godine. Zbog svojih prirodnih karakteristika Stopića pećina je 2005. godine proglašena spomenikom prirode, a za posjetioce je otvorena od 2009. godine, kada je urađena i prilazna pješačka staza kojom se od parkinga dolazi do ulaza u pećinu.

Ulaznice su koštale 400 dinara po osobi i nije bilo moguće platiti ih karticom. Srećom, nađe nam se toliko dinara u novčaniku. Sami ulaz u pećinu je jedan od najvećih pećinskih otvora u Srbiji. Visok je 18, a širok između 30 i 40 metara. Čim se priđe pećini, monumentalnost ulaza je prvo što te oduševi.

Stopića pećina je rječna pećina i kroz nju protiče Trnavski potok. Cio pećinski sistem dug je 1.691 metar. Nijesmo imali sreće, pa su mjesta kuda protiče potok bila suva. Posebno mi je žao što je bez kapi vode bila i Sala sa kadama koja predstavlja najveću vrijednost ove pećine. Gledala sam fotografije iz perioda kad su kade pune vodom i to je sasvim drugi ugođaj. Dok sam birala fotografije za blog shvatila sam da nije lako fotografijom dočarati pećinu i da je sve mnogo ljepša uživo. Potreban je ili vještiji fotograf ili bolji fotoaparat. Vjerovatno oboje. Zato ove moje fotografije uzmite sa rezervom.

Pećina nema mnogo pećinskih ukrasa, upravo zbog prevelikog ulaza, ali ima šta da se vidi. Ostao je žal za nedostatkom vode i pomisao da bi valjalo doći u nekom drugom periodu godine.

Nekad se unaprijed pripremim za obilazak, a nekad samo odem da nešto vidim. Čitajući, tek prije neki dan, opširan tekst o Stopića pećini na stranici Turističke organizacije Zlatibora shvatila sam da bi mi za narednu posjetu trebao ili vodič, ili bar ovaj tekst da mi bude pri ruci. Rečenica da “Trnavski potok pri većim vodama formira jedinstveni podzemni vodopad visine 9,44 metara” učvrstila je moju želju da u ovu pećinu navratim u hidrološki povoljnijem periodu. Tek, ko krene, da zna da je radno vrijeme Stopića pećine u periodu od 24. oktobra do 05. aprila od 09.30 do 16.30, a od 06. aprila do 23. oktobra od 09.30 do 18.00 časova.

Sljedeća prirodna atrakcija na ovom prostoru, bar po preporukama sa interneta dobijenih na pitanje “koje prirodne ljepote treba posjetiti na Zlatiboru” su Gostiljski vodopadi. Oni se nalaze u selu Gostilje, 25 km udaljeni od centra Zlatibora. Strepjeli smo da i ovdje neće biti vode, ali je ipak bilo, mada ni primać’ kako zna u periodu kad su vodopadi najljepši, u rano proljeće i u kasnu jesen. Vodopadi se nižu na Gostiljskoj rijeci, ispred njenog ušća u rijeku Katušnicu. Prvi i najveći se obrušava sa 22 m visoke krečnjačke litice i ubraja se među najviše prirodne vodopade u Srbiji.

Nizvodno od vodopada potok gradi veći broj manjih vodopada i slapova, sve do ušća u rijeku Katušnicu. Uz rijeku je napravljena betonska staza koja posjetioce vodi od vodopada do vodopada sve do ušća gdje postoji i most. Na žalost vode ispod mosta nije bilo. Rijeka je dobacila samo do njega.

Idući od ulaznog pulta ka vodopadima, po obodu livade sam primijetila niz info-tabli. Ostavila sam ih za povratak. Kad tamo… Fotografije prekrasnih divljih orhideja koje rastu na ovom prostoru od sredine juna do sredine avgusta. Ja sam, inače, veliki ljubitelj poljskog cvijeća i imam bezbroj fotografija, često i identičnih. Ipak, divlje orhideje imaju posebno mjesto. Njih imam najviše. Međutim, ovdje je bilo mnogo vrsta koje do sad nikad nisam vidjela, ne samo uživo, nego ni na fotografijama. Nekima sam prvi put saznala ime. Ako sam zbog nedostatka vode u Stopića pećini pomislila da bi valjalo da dođem opet, sad se ta ideja pretvorila u: “obavezno moramo doći krajem juna sljedeće godine. Staviću to na spisak”.

Valja znati da se Gostiljski vodopadi mogu posjetiti u ljetnjem periodu od 09.30 do 19.30 časova, a van sezone u periodu od 09.30 do 18.00, odnosno 17.00 časova. Mada, svakako vidljivost diktira vrijeme posjete. Niko neće doći da uživa u vodopadima po mraku. Cijena ulaznice za odrasle je 250 dinara.

Kada se nađeš u ovom kraju, nezaobilazno mjesto za obilazak je i jedini muzej na otvorenom u Srbiji “Staro selo” koje se smjestilo u mjestu Sirogojno, 26 km od turističkog centra Zlatibora. Bila sam ovdje prije 15 godina, ali nisam htjela da ga preskočim ni ovoga puta. I bila sam u pravu što nisam. Muzej “Staro selo” se prostire na površini od pet hektara, pored crkve Svetog Petra i Pavla.

Iz raznih djelova Zlatibora su privučene stare brvnare, kako bi se ovdje prezentovale i čuvale za buduća pokoljenja. Muzej čine dvije cjeline. Prva je skup kuća koje su sačuvale svoj prvobitni izgled i namjenu, i one sačinjavaju stalnu muzejsku postavku formiranu kao dvije zlatiborske okućnice. Drugu grupu čine kuće koje su sačuvale svoj prvobitni izgled, ali im je namjena promijenjena, adaptirane su i prilagođene turističkim potrebama. To su dvorana, prodavnica suvenira, krčma, galerija, apartmanske zgrade… “Muzejska postavka zlatiborskih brvnara predstavlja svedočanstvo kulture stanovanja u zlatiborskom kraju u 19. i početkom 20. veka. U to vreme živelo se u zadrugama koje su brojale i do 50 članova, a zlatiborsku okućnicu sačinjavao je veliki broj manjih objekata raspoređenih oko ‘glavne kuće'” – piše u tekstu na sajtu Turističke organizacije Zlatibor u kojem se mogu pronaći brojni detalji o ovom muzeju.

Meni je bila zanimljiva činjenica, a za koju prvi put čujem, da su kuće imale dvoje ulaznih vrata, na zapadu i istoku. “Istočna i zapadna vrata su pored funkcionalnih imala i simbolička značenja (sve što je dobro i lepo ulazilo je na istočna vrata – novorođenče, mlada, kumovi, gosti…, a sve što je loše izlazilo je na zapadna)”, piše u već pomenutom tekstu. Prošetali smo i sve detaljno ispregledali, iščitali info-table. Uz glavne kuće postoji i okućnica koju su činili: vajati (zgrada koju je dobijao svaki sin domaćina kada se oženi), mljekar, pekara, ambar i salaš (za čuvanje žita i kukuruza), mišana (za sušenje voća), uljanik, kačara (za pečenje rakije) i štala za stoku.

Ovaj muzej ima i edukativni karakter. Pokušavaju da od zaborava sačuvaju stare zanate. Imaju tri opremljene radionice u kojima se tokom ljeta organizuje obuke u kačarskim, kovačkim i grnčarskim vještinama. Malo kad sam napravila toliko fotografija na jednom mjestu. Svaki detalj mi je privukao pažnju. Posebno mi je bila interesantna replika prve učionice u kućici na kojoj je stajala i info-tabla o istorijatu školstva u Srbiji. Pokućstvo me zanimalo kao i svaku drugu domaćicu, a kolijevka… Imam podosta godina i mnogo toga me je podsjetilo na rano djetinjstvo i selo kojeg više nemam. Vjerovatno je
to dodatni razlog moga oduševljenja Starim selom, ali generalno mi je etnologija jedna od omiljenijih društvenih nauka.

Ko god se nađe na putu Zlatibor–Beograd i nađe bar dva sata vremena, a zanima ga kako su naši stari živjeli nekad, treba da posjeti ovaj muzej. Ovaj fantastični Muzej na otvorenom može se posetiti u zimskom periodu od 9 do 16 časova, a u ljetnjem periodu od 9 do 19 časova. Cijene ulaznice je 250 dinara za odrasle.

Jednog dana sam, uz veliku trku, uspjela da odvojim malo slobodnog vremena kako bih se provozala čuvenom Gold Gondolom, ponosom zlatiborskog turizma. Gondola duga 9 km povezuje centar Zlatibora sa ski centrom Tornik (1490 mnm), i smatra se najdužom panoramskom gondolom na svijetu. Vožnja u jednom smjeru u zatvorenim gondolama traje oko 25 minuta. Predjeli iznad kojih gondola prolazi su, bar septembra 2026. godine, bili više nego neatraktivni: poneka srušena kuća, neka u izgradnji, veliko gradilište saobraćajne petlje. Postoji izuzetak: vještačko Ribničko jezero iznad kojeg je i međustanica, pa se može sići, prošetati i kasnije nastaviti gondolom do Tornika. Za taj silazak, što mi je bilo žao, nisam imala vremena. Generalno, nisam imala ni sreće. Sa Tornika, odakle se, kažu, pruža prelijep pogled nadaleko, nije se vidjelo skoro ništa jer je vazduh bio izuzetno mutan. I tako sa Gold Gondole nisam ponijela pozitivne utiske, a nekako sam izgubila i snimljene fotografije, što mi se desilo tek drugi put za ovih 25 godina od kad se družim sa fotoaparatom. Greškom su završile u korpi, a ja kao i svaka dobra domaćica ispraznih korpu, ničim izazvana. I tako, kolega koji se prethodne godine vozio gondolom i stekao potpuno drugi utisak o ovoj atrakciji od mene, pozajmio mi je fotografiju. Vožnja je ljeta 2026. koštala oko 17 eura i mogla se platiti karticom.

Šumatno brdo se nalazi nedaleko od centra “Čigota”. Išla sam do njega u više navrata, samostalno i u okviru brze šetnje sa grupom. Brdo je visoko 1072 mnm i na njegovom vrhu se nalazi Spomen-obelisk i kosturnica strijeljanih partizana na Kraljevim vodama i Palisadu 1941. godine, kao i ostaci poginulih boraca iz ovih krajeva tokom Drugog svjetskog rata. Iznad kosturnice je 1967. godine izgrađen spomen-obelisk od bijelog kamena, visine 10 metara. Na spomeniku su ispisani stihovi Vaska Pope: „Ne dam ovo sunce u očima, Ne dam ovo hleba na dlanu“. I ovu fotografiju sam morala da pozajmim sa interneta. Najviše mi se dopala ova sa stranice “Tripadvisor”. Nadam se da im neće smetati. Do spomenika vodi uređena i osvijetljena staza koja je omiljeno šetalište na Zlatiboru. Ljeti je popularnija utabana staza ivicom šume jer pruža zaklon od sunca. Odavde se pruža pogled na vrhove planine Čigota i njene obronke. I za ovim ostaje žal jer je sve bilo bezbojno zbog suve trave. Vjerujem da je u proljeće ovaj pogled neuporedivo ljepši.

Tokom boravka, u prolazu sam čula da je neko spomenuo interesantnu drvenu crkvu. Zaboravila sam na to dok na putu kući nisam vidjela bilbord i putokaz za jednu od njih (ima ih više). U trenu sam ubijedila “šofera” da skrene s puta. Do crkve smo stigli uz Gugl mapu jer ima više raskrsnica, a putokaz nije bio na svakoj od njih. Tek, nismo se pokajali što smo navratili. Info-tabla nas je obavijestila da smo stigli do crkve brvnare u Dobroselici. Udaljena je od Zlatibora 19 kilometara. Sagrađena je 1821. godine i posvećena je Svetom proroku Iliji.

I tako sam napustila Zlatibor razmišljajući da nikad ne treba biti isključiv i da svuda ima nešto novo i zanimljivo da se vidi, samo ako se malo pozainteresuješ. Za sljedeću posjetu ću biti spremnija i ornija. Orhideje, nadajte mi se!