Planine u svakom dijelu Crne Gore su lijepe na svoj način i ljubitelju planina koji nije lokal patriota je teško da se odluči koja je najljepša. Dugo mi je Durmitor bio bez konkurencije, a onda sam upoznala Prokletije. Tu su i Komovi, Orjen, Kučke planine, pa Sinjajevina, Bjelasica. Svaka ima specifičnosti kojima se ističe. Poslednje sam upoznala Moračke planine, ali su se odmah pridružile prethodnom nizu planina koje je teško gradirati po ljepoti. U centralnoj Crnoj Gori, prostoru gdje su se smjestile Moračke planine nalazi se popriličan broj vrhova. Uopšte nije bitno prelaze li famoznih 2000 mnm jer je svaki atraktivan na poseban način. Problem za nas planinare amatere i slobodne strijelce je što do većine ovih vrhova ne postoje markacije. Zato smo, ja i muž mi, nekad išli na rizik da zalutamo, kao što i jesmo, a nekad bismo smo išli u društvu nekoga ko se već ranije peo. Ponekad su nam bila dovoljna objašnjenja sa moga omiljenog sajta Vrhovi Crne Gore, a nekad smo smatrali da nam ni to neće pomoći. Tek, brojne vrhove sa ovog prostora, na koje vidim da stižu moji prijatelji planinari, i dalje imam na takozvanom „spisku želja“. Među njima je bio i Telački Štit iliti Krutaš. Kada je u grupi „Planinari amateri“ stigao poziv za ovu turu – obradovala sam se. Prvo, idem u planine posle duže pauze, a drugo – na Moračku planinu na koju odavno želim da se popnem. Telački Štit je jedan od vrhova Kape Moračke, podmasiva Moračkih planina. Na njoj se nalaze vrhovi: Mali Krutaš (2115 mnm), Telački štit ili Krutaš (2132 mnm), Štit ili Štit morački  (2191 mnm), Lastva (2226 mnm), Zagradac (2217 mnm), Mali Štit (1979 mnm) i Podski (Pocki) vrhovi (2003 mnm). Od svih ovih vrhova jedino sam, prije tri godine, uspjela da se popnem na Zagradac.

Poslednja nedelja u septembru je osvanula sunčana ali vjetrovita. Do početne tačke, zagaračkog katuna ispod Malog Žurima, stigli smo poslije oko sat i po vožnje. Čim smo izašli iz auta shvatili smo da se vjetar ne šali pa smo obukli sve što smo ponijeli. Ipak smo poletno krenuli siparnom stazom između dva Žurima. Već sam ovuda imala prilike da idem kad sam se pela na Mali Žurim pa mi je dio staze bio poznat.

Kada sam se osvrnula imala sam dobar pogled na dio Bara Bojovića sa Borovnikom na kraju zatalasane doline. I to je jedan od vrhova koji nije šire popularan, a sa kojeg se pruža izvanredan pogled nadaleko. Sa strane, u podnožju Velikog Žurima jedva su se uočavali ostaci nekadašnjeg katuna. Zub vremena ga ubrzano nagriza. Prilikom prethodne moje šetnje ovuda, bilo je mnogo više toga da se vidi.

Kad smo izašli na čistinu nastavili smo pravo. Staza se vrlo slabo uočavala tako da je samostalno penjanje do određenog cilja bez vodiča prilično nesigurno. Naša mala šestočlana grupa (idealan broj po meni) se, boreći se protiv vjetra, divila novim vidicima. Zatalasani teren je zahtijevao da se naizmjenično penjemo i spuštamo. Kombinacija boja koja nas je dočekivala iza svakog „ćoška“ je bila očaravajuća. Još kad su se uz ostatke crvenih borovnjaka pojavili i pramenovi snijega – oduševljenju nije bilo kraja. „Foto sešn“ je bio nezaobilazan. Ja koja volim snijeg samo na fotografijama – tako sam ga i prihvatila.“Kad stignemo do njega, vidjeću šta ću.“ 

Ispred nas su počeli da se ređaju vrhovi. Iako sam se pela na  neki broj vrhova sa ove teritorije, uvijek se zbunim kad se nađem na nepoznatom mjestu. Danilo je bio strpljiv dok sam ja zapitkivala. Odgovarao je šta je znao. U jednom momentu je rekao: „E, da je Strahinja ovdje on bi znao sve“. Znam, znam, Strahinja Živaljević, geograf i planinar je ekspert ne samo za Moračke, već i za Kučke i većinu planina kod nas.  Samo, Strahinja se peo negdje drugo toga dana, a ja sam bila zadovoljna i Danilovim informacijama. Desno ispred nas se širio Štit koji je zaklanjao Lastvu (najveći vrh ovoga masiva), Zagradac i Podske vrhove koji se nalaze u njegovom produžetku. Direktno ispred nas su se vidjela oba vrha Telačkog Štita (Krutaša). LOkalno stanovništvo isključivo koristi prvi naziv. Drugi im je nepoznat. Ipak, od planinara se češće čuje – Krutaš. O ovome vrhu na internetu se ne može naći mnogo tekstova. Kad se ukuca na internet pretraživač pojam “Krutaš” on ga odmah ispravi u Prutaš, mnogo poznatiji vrh masiva Durmitora. Ova dva vrha se nalaze na krajnje zapadnom dijelu Kape Moračke i graniče se sa masivom planine Lola, još jednom Moračkom planinom. S lijeve strane se pruža Crveno Ždrijelo i u njegovom nastavku Trpezarija. Ostrvica koja se nastavlja na ovaj niz je bila zaklonjena našim pogledima.

I tako, idući po suvim livadama, gledajući u okolne vrhove s divljenjem, stigli smo do Ivan begovog katuna. Čula sam za njega odavno, ali nikako da ga i vidim. U tekstu o Telačkom Štitu (Krutašu) u Vrhovima Crne Gore katun je polazna tačka za uspon na vrh. Postoji makadamski put do katuna, ali mi nekako nije ulivao povjerenje kad smo ga ranije razmatrali. Katun je prilično opustio, kao i veliki broj ostalih katuna širom zemlje, ali je još uvijek „živ“, što znači da tokom ljeta na njega neko „izdiže“, odnosno boravi sa stokom. Pored katuna se nalazi interesantna stijena sa trenutno suvom ružom na vrhu o kojoj postoji zanimljiva priča za koju sam čula iz već spomenutog teksta Predraga Popovića, a koju je citirao i Nebojša Atanacković u tekstu o Moračkim planinama na „Nestvarna blog“. Naime, Ivan begov katun je prema predanju, osnovao prije više od 500 godina gospodar Zete Ivan Crnojević (1465 – 1490), poznat u narodu i kao Ivan beg. Po legendi, na tom katunu zmija je usmrtila dvojicu njegovih malih sinova. Kao znak sjećanja na njih Ivan beg je na mjestu njihovog stradanja zasadio ružu na kamenu. Kad stignete u katun odmah ćete ugledati kamenu gromadu. Na njenom vrhu postoji busen zemlje iz koje cvjeta ruža. Zemlja i pelcer za ružu su donešeni sa Žabljaka Crnojevića. Legenda dalje kaže da ružu mogu da uberu samo mladenci za sreću.  Pjesnik Radovan Bećirović Trebješki, poslednji epski pjesnik naše književnosti, u pjesmi Crnojevići opisao je i  ovaj događaj:

“Ali Ivo od velike želje, kopa ružu u sred Zete zemlje, i nosi je u puste bobije…

I ta ruža Iva gospodara, i dan danas raste i beara..” 

Stijena stoji i dalje ali je zbog opasnosti da se jedan kamen razdvoji i padne  neko stručno vezao čeličnom žicom. Ljudi sa katuna su svakih par godina na kamen dosipali zemlju i ovčije đubrivo kako bi sačuvali ružu gospodara Ivana Crnojevića i sjećanje na njegove sinove.

Legenda o kamenu i ruži me je oduševila. Tokom svake ture, ne samo da upoznam nove krajeve, nego uvijek i nešto novo saznam. Planinarenje ima mnogobrojne pozitivne strane: čist vazduh, sticanje kondicije, upoznavanje prirodnih ljepota, a pride se dosta toga i nauči.

Naš cilj se nalazio iznad katuna. Teren je postao strmiji, a stigli smo i do snijega. Srećom, bio je u tankom sloju i mjestimičan, pa sam uspijevala da ga ignorišem. Znala sam da će od njega biti i koristi -uljepšaće fotografije. Povremeno sam se osvrtala da bacim pogled na katun. Što smo više napredovali vjetar je duvao sve jače i jače.

Sa prevoja smo se uputili desno, ka višem vrhu. Bilo je neobično kako se na prevoju napravila linija do koje je snijeg dopro. Snijeg sa juga, na sjevernoj strani suvo.

Svi smo se se povili kako bismo uspješnije nastavili borbu s vjetrom. Prevoj je malo eksponiran. Bez vjetra se to možda i ne bi primijetilo, ali s vjetrom itekako jeste. Ipak smo svi bili iskusni vukovi i bez problema smo stigli do cilja. Pogled na sve strane je bio fantastičan. Nisam znala na koju stranu prije da se okrenem. Iza nas smo uočili Mali i Veliki Žurim kakve ne poznajemo. Desno od nas šepurio se Štit. Pravo naprijed su se uočavali vrhovi Sinjajevine, a sjeverozapadno ljepotica Lola sa vrhovima: Mali i Veliki Zebalac i Lijevno. U daljini su se uočavali i vrhovi Durmitora. Pogled za 10.

Ali, vjetar… Pokušali smo da nađemo kakav takav zaklon da predahnemo i okrijepimo se, ali je to kratko trajalo. Ispred nas se uzdizala litica Kape Moračke u čijem se podnožju nalazi Vragodo, mjesto odakle izvire Morača.

Početni plan je bio da se prošetamo grebenom do Crvenog Ždrijela, spustimo i napravimo kružnu turu. Ali, vremenski uslovi su nas natjerali da konsenzusom revidiramo zacrtanu turu i vratimo se istim putem. Ipak smo trknuli do nižeg vrha, Malog Krutaša (2115 mnm) da bacimo pogled i sa njega. Da li zbog vjetra ili zbog dobre kondicije, tek očas posla smo opet bili u katunu.

Konačno smo se dokopali zavjetrine. Odlučili smo da se malo odmorimo. Danilo je ponudio kafu. Ko da odbije kafu u ovakvom ambijentu. “Priceless”, što bi se popularno reklo. Plavim nebom, nigdje tako plavim, znamo to svi, svakih nekoliko minuta su prolijetali avioni. Shvatili smo da vjerovatno slijeću u Tiranu jer naši aerodromi sigurno nemaju taj kapacitet. Teška srca smo nastavili dalje, ipak hvatajući polukrug kako se ne bismo vratili skroz istim putem kojim smo došli. Teren je ovdje pretežno travnat, ali se s vremena na vrijeme pojavljuju i neke kamene površine, manje ili veće, koje odudaraju od okoline, ali je time čine i zanimljivijom. Pogled na Lukavicu je jedan od najljepših pogleda, meni bar, u prejakoj konkurenciji. Samo se mogu takmičiti fotografije napravljene u jesen i u proljeće. Pa, ko više voli zelene, ko braon tonove – može da bira.

I tako smo stigli do početne tačke. Prešli smo 15-ak kilometara i popeli se, kumulativno, oko 740 metara. Za nekoga je to mačji kašalj, ali ja sam baš bila zadovoljna sobom. Ih! Da nas nije vjetar obameo u početno planiranom – rezultat bi bio i bolji. U svakom slučaju, odlično za povratak ozbiljnijim planinama. Pred ulazak u auto, pozdrav sa Malim Žurimom. On, sa zagaračkim katunom u podnožju, predstavlja jedan od najfotogeničnijih prizora nadaleko.