Čudo prirode: Subrini platoi

“Šta ti je to Subra?”, pita Mikeli koji od prije neku godinu ima stan u Herceg Novom. “To ti je prvo uzvišenje na koje ti padne pogled kad pogledaš iznad mora.” “Pa šta je tu toliko posebno kad je toliko spominješ?” “E, moj Mikeli, pročitaj blog!”

Od kad sam prvi put vidjela fotografije sa uspona na Subru, bila sam fascinirana. Istovremeno, bila sam ubijeđena da napor i koncentracija koju zahtijeva ovaj uspon nadmašuju moju fizičku spremnost i spretnost. Kako je vrijeme prolazilo, slike Subre su mi sve češće bile pred očima. Očaranost tim prizorima nije prestajala. Kad se i Duško zainteresovao za Subru, a još kad smo konačno došli u posjed Dastera, više nije bilo sumnje da ćemo poći do tamo. “Bar da virnemo”, razmišljala sam. Još zimus smo donijeli odluku da ćemo poći na Subru čim vremenske prilike dozvole. Činjenica je da se snijeg ove godine zadržao na planinama duže nego što je to uobičajeno, ali glavni krivac za to što smo čekali do početka maja je korona zbog koje stanovnici Podgorice nisu smjeli da napuštaju granice svoje opštine.

Kad nam se pružila prilika da prespavamo u Kumboru, shvatili smo da je to idealna prilika da na uspon krenemo rano što nam daje dovoljno vremena da se penjemo onoliko dugo koliko nam bude odgovaralo.

Poranili smo i krenuli iz Kumbora oko 7 sati. Na kružnom toku u Meljinama smo skrenuli desno na put koji vodi ka Trebinju. Poslije oko 7 km, u selu Kameno smo opet skrenuli desno na uski lokalni koji vodi ka selu Ubli. Nakon još 5 km vožnje naišli smo na natpis koji nas upućuje da ka Subri treba da se skrene lijevo. Tu se već prelazi na makadamski put. Ispod puta se nalaze ostaci nekad popularnog ugostiteljskog objekta Borići. Zahvaljujući terenskom vozilu mi smo uspjeli lošim makadamskim putem da se cilju primaknemo za oko 2 km (što uz ista 2 u povratku iznosi 4, a to nikako nije zanemarljivo).

SubraAuto smo parkirali preko puta znaka koji nam je rekao da se dalje vozi na sopstvenu odgovornost. Iako nevoljno, jer smo se nadali da ćemo se voziti do prevoja Vratlo, nastavili smo put pješke. Desno od parkinga smo ugledali veliku info tablu o Starčevića serpentinama. Iako nam je staza djelovala primamljivo, odlučismo da idemo onuda kuda ćemo brže stići. Makadamskim putem se do doma stiže za 20, a serpentinama za 25 minuta. (Mislim da je pisalo ili tako ili 15-20.) Tek, nama je makadamskim putem trebalo skoro pola sata, ali nije bilo naporno. Zadržali smo se kod posljednjeg znaka iz gornjeg kolaža. Nismo imali prilike da nešto slično vidimo do sad. Ali, očigledno da ovo nije stavljeno bez neke. Dom nas je oduševio i veličinom i izgledom. Mislim da ljepši i veći nisam imala prilike da vidim na teritoriji naše zemlje. Njime upravlja PD Subra. Dom ima 50 soba. Izgrađen je još 1962. godine, a renoviran 2011. Obećasmo da ćemo svratiti u povratku. Kad god to bilo. 🙂

Planinarski dom Pod Vratlom
Planinarski dom Pod Vratlom

Staza počinje od doma. Na tabli je pisalo da se do vrha stiže za 2 i po sata. Da mi je neko tada rekao da ćemo uspjeti da stignemo u predviđenom vremenu – ne bih mu povjerovala. Staza u početku ide talasastom dolinom. Sve vrijeme smo cilj gledali pred sobom i sve je u startu djelovalo lako i pitomo, te nam je početni optimizam dao krila. Nastavili smo kroz rijetku šumicu, prošli kroz Duboki Do, a zatim preko jedne kamene livade. Sve je ovo išlo lagano. Šetnja za uživanje.

SubraSubra nam je i dalje bila u vidnom polju. Naišli smo na bistijernu i ostatke kuća kojih je nekad ovuda sigurno bilo puno više, jer je i pored rijetke trave ovo bio katun sela Kameno. Ostala je još pokoja kuća. Vjerovatno se ljeti još uvijek može čuti neko zvono, ali svake godine sve manje. Prošli smo pored ljetnje kuće Mandića koja djeluje kao da se u njoj češće boravi.

SubraJoš malo smo išli po finom terenu. Stigli smo do podnožja Subre. Odatle se išlo samo na gore. Na malom rastojanju je trebalo preći skoro 500 metara uvis. Napravili smo pauzu za doručak. Pogled unazad je bio idiličan.

SubraUbrzo poslije pauze smo stigli do mjesta zbog kojeg nas je Subra tako i privlačila, do Subrinih platoa. Oni, uz Subrin amfiteatar, predstavljaju najveću krašku atrakciju možda i u kompletnim Dinaridima. Još od osnovne škole sam očarana vajarskim dostignućima koje priroda postiže u kamenu. Volim ja sve što je djelo prirode, ali se ničemu ne divim kao kraškim oblicima reljefa. Ne znam zašto je to tako i šta sam bila u prošlom životu. 😉 Koliko sam željela da vidim Subrine platoe, toliko sam ih se i pribojavala. Na samom početku platoa stoji natpis, ali i znak upozorenja. Takođe piše da je za prelaz potrebno 10 minuta. Nama je trebalo dosta više. Prvo što sam koračala preoprezno, s pravom. Jer, za ovo mjesto treba da imaš dvije predispozicije koje ja nemam: duge noge i malo kilograma. Ja sam na mojih dosta kilograma natovarila i poteži ranac. To je treća pretpostavka za laganiji prelaz – što lakši ranac.

Dok sam svojim kratkim nogama sa strepnjom preskakala sa jedne stijene na drugu (dok su između zjapile rupe) nisam mogla da ne stanem poslije svakog koraka da napravim fotografiju. Jer, svaki metar kvadratni je za mene imao svoje čari. Sunce, snijeg i kiša su vjekovima od ovih stijena vajali nevjerovatne oblike koje sa mojih fotografija možete samo da naslutite.

Subrini platoi
Subrini platoi

Na prostoru ovih kamenih platoa postoji više dubokih jama. Neke imaju i ime. Iz Dragove jame, duboke 46 m, ljudi iz Kamena su u neka stara vremena, kad zamrzivači i frižideri nisu bili svakodnevna pojava, vadili led i prodavali ga hercegnovskim kafedžijama i hotelijerima. Najveća je Nikolina jama (188 m duboka) koja se nalazi pri kraju platoa kada se dolazi iz pravca Vratla. Vidjela sam natpis i primakla se koliko sam smjela. Nisam se mnogo junačila što se vidi po sjenci sa druge fotografije ispod. Za ovakve stvari bi mi dobro došao dron, jer fotoaparat slabo može da “prodre” u dubine Nikoline jame.

Nikolina jama
Nikolina jama

Dok sam pokušavala da se primaknem jami, a da ne upadnem u nju, čuh kako Duško otpuhuje. “Šta je bilo?” “Ono najgore! Odvalio mi se đon od gojzerica!” “Aooooo… Stvarno loše. Nema šta, moramo da se vratimo”, izgovorih teška srca. Ali, Duško nije htio da čuje. Izrezao je dio konopca sa ranca i privezao cipele. Izdržale su do kraja. Ja sam kad sam vidjela da je problem saniran nastavila da se divim platoima. Sad je moje divljenje bilo i veće jer nije bilo opterećeno strahom. Već sam ih skoro prešla.

Subrini platoi
Subrini platoi

Pri samom kraju platoa naiđoh na prizor koji mi je nanovo pokazao nevjerovatnu ljepotu prirode, snagu nejakih, a upornih. U sred kamenog mora uspio je da procvjeta jedan cvijetak. Ostavio me je bez teksta.

 

Subrini platoiPri posljednjem skoku s jedne stijene na drugu uspjela sam da fotoaparatom koji sam nosila oko vrata kucnem o stijenu. Otkazao je poslušnost. Bila sam očajna. Šta još može da nam se desi? Nisam fatalista i nisam se pribojavala da gdje su dva malera tu je i treći, ali sam bez fotoaparata bila baš hendikepirana. Odlučih da koristim telefon, pa šta bude. Sjetih se i da imam još jedan objektiv koji, doduše, nije zgodan za blizinu. Na moje oduševljenje, on je funkcionisao. I tako krenusmo usponom pod žestokim uglom. Na čas smo ga prekinuli da odemo do Vilinog guvna. Sa staze ka vrhu Subre skreće se lijevo nekih 10-15 minuta. Teren sličan kao na platoima, samo pitomiji. Vilino guvno, okrugla stijena koja podsjeća na guvno takođe je izuzetno djelo vajara Priroda.

Vilino guvno
Vilino guvno

Vilino guvno se nalazi iznad Subrinih platoa. Sa platoa koji vodi do guvna, pošto je viši, pruža se još bolji pogled na razne oblike reljefa, na razne virtuozne kreacije stvarane od ko zna kad.

SubraOdavde se išlo samo prema gore. Čak i nisam bila toliko spora koliko uglavnom jesam u sličnim situacijama. Mada, ne mogu se ni sjetiti da sam se nekad uspinjala ovako naglo. Jedino pamtim da je uspon na Međed bio pod većim uglom. Veći objektiv mi ovdje nije bio od pomoći, a i moralo se strogo voditi računa o svakom koraku. Uspjela sam telefonom da škljocnem dvaput, čisto da probam da dočaram.

Subra
Subra

S obzirom na teren do vrha sam uspjela da stignem, prije svega u predviđenom vremenu, a onda i prilično odmorna. Nisam mogla da vjerujem da sam uspjela da ostvarim nešto od čega sam odavno odustala. Subra je dio masiva Orjena. Nalazi se južno od najvišeg vrha – Velikog (Zubačkog) kabaoa i njen vrh je od njega niži više od 200 metara. Ali, zbog izdvojenog položaja, Subrin vrh predstavlja izvanredan vidikovac sa koga za vedra dana može puno toga da se vidi: Lovćen, najviši vrh Orjena, Rumija, Kučke planine i Prokletije, a najbolje se vidi vikend naselje Vrbanj koje se nalazi sa druge strane Subre. Neposredno ispod se vidi i Žukovica, nekad katun, sad skoro napušten. Naravno, vidi se i more.

Pogled sa vrha Subre
Pogled sa vrha Subre

Odavde pogled seže i do hrvatskih ostrva, a između planina sa bosanske strane šćućurilo se i Trebinje. Svašta se još odavde vidi, što smo mi pretpostavili ili smo previdjeli. Sve u svemu, jedan predivan vidikovac.

Hrvatsko primorje, Trebinje
Hrvatsko primorje, Trebinje

Sa druge strane Subre se nalazi druga atrakcija (koja je po ljepoti vjerovatno prva) – Subrin amfiteatar. Do njega se moglo doći spuštanjem za 200-300 m na suprotnu stranu od ove kojom smo se popeli. Prvi razlog što to nismo pokušali je zato što je, iako je bio osmi maj, na toj strani bilo još mnogo snijega. Drugi razlog je što sam znala da treba da se spustim preko 600 metara da bih stigla do parkiranog auta. Bila sam zadovoljna i ako za to budem imala snage. Prethodnih godina sam pratila objave PSK Montenegro guide čiji članovi su se iz Vrbanja, preko Subrinog amfiteatra peli do vrha, a onda preko platoa išli do planinarskog doma Pod Vratlom. Mogućnost da kreneš sa jedne tačke i dođeš do prevoza na drugoj je najveća prednost kad se ide sa društvom. Mi tu privilegiju nismo imali. Auto nas je čekao ispod Vratla. Zato smo odlučili da neke nedelje dođemo autom do Žukovice, a onda se lagano  popnemo do pola amfiteatra, koliko da “osjetimo atmosferu”. Taj pokušaj je propao, a o njemu i nekom budućem uspješnom pisaću drugu priču.

Tek, povratak je bio puno lakši nego što smo očekivali. Subrini platoi iz ovoga pravca nisu djelovali ni upola opasni kao kad smo se ujutro peli prema vrhu Subre. Svratili smo u dom na kafu prezadovoljni turom, prezadovoljni sobom, pomalo iznervirani zbog gojzerica i objektiva. Dok smo silazili prema autu put nam se učinio znatno strmijim od onog kojim smo se toga jutra uspentrali do doma. Sipar je bio toliko klizav da sam u 2-3 navrata izgubila ravnotežu uz jedan lagani pad na produžetak leđa.

SubraToliko smo bili odmorni da smo imali snage i da svratimo do čuvenog sela Žlijebi. Ono zaslužuje posebnu priču.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *