Durmitor sa okolinom: dosada ne stanuje ovdje

Ovo je dvadeseta zaredom, jubilarna godina, kako jednom ili više puta godišnje odem do Durmitora. Zaljubila sam se u ovaj kraj na prvi pogled i ta ljubav s godinama ne jenjava. Naprotiv. Prvo sam samo šetala i uživala, a već 5 godina svoje impresije o ovim krajevima stavljam  na “papir” i prenosim ih drugima. Ubjedljivo najviše blogova sam napisala iz ovog dijela zemlje i ne zaustavljam se. Pišem i nadam se da barem neko čita. Koga ne zanima, neka ne čita. 😉

Kad idemo do Žabljaka na jedan dan idemo najkraćim putem, preko Nikšića. Kad idemo na vikend ili na više dana, onda biramo alternativne puteve. Jedan od njih je i zaboravljeni put preko Mljetička. Ove godine smo do Durmitora uspjeli da pođemo čak tri puta. Prvi put tokom prazničnog vikenda krajem maja. Odlučili smo da idemo preko Plužina i taj put sam uklopila u prvu priču trilogije o Pivi. Tokom tog vikenda smo pošli do sela Podgora u namjeri da bacimo pogled na kanjon Tare. Tamo smo bili prvi put. I  Goveđe jezero sam konačno uspjela da pronađem. Barno jezero, kao rijetko kad, ličilo je na pravo jezero. Obično ga zateknem bez vode. Pored Pošćenskog smo bili u prolazu, ali smo morali da se zaustavimo jer je izgledalo ljepše nego obično.

Goveđe, Barno i Pošćensko jezero
Goveđe, Barno i Pošćensko jezero

Nismo propustili ni da svratimo do sela Bosača, koje je najviše stalno naseljeno mjesto na Balkanu (1600 mnv). U selu ima sve manje stalnih stanovnika, ali je među njima i naša prijateljica Senka čije mačke su velike pozerke. Bosača je postala omiljena među fotografima, ne bez razloga. Iz sela vodi tura do Jablan jezera koju smo tokom godina prošli iz više navrata, ali sada biramo kraće i lakše puteve.

Bosača
Bosača

Drugi put smo na Žabljak pošli početkom avgusta, na sedmodnevni odmor (preko sindikata). Odlučili smo da idemo kroz Platije, pa pored Tare jer odavno nismo išli tim putem. Prva i nezaobilazna stanica na ovom pravcu je hotel Ravnjak i istoimena rijeka (po kojoj je hotel, naravno, dobio i ime) koja teče pored njega. Ova rječica je, kažu, druga po brzini protoka vode posle rijeke Ljutice (koja je posebni fenomen) u Crnoj Gori. Ljute mi se neki Mojkovčani što ovo njihovo blago pripisujem Durmitoru, ali ja kad imam neki cilj putovanja, sve usputno vežem za njega. Tako i ovaj prelijepi prizor.

Ravnjak
Ravnjak

Najveći razlog što smo se uputili ovim putem je što smo htjeli da malo prošetamo kroz prašumu Crna Poda koja je neopravdano zanemarena kad se nabrajaju prirodne ljepote Crne Gore. U današnje vrijeme se mnogo potencira pozitivno dejstvo boravka u šumi na imuni sistem. Japanci su radili studije na ovu temu i zaključili su da boravak u šumi od pola sata štiti imunitet dva mjeseca. Da su Japanci imali Crnu Podu tokom istraživanja rekli bi da za nju važi posebno pravilo i da isti efekat ima i 5 minuta provedenih u njoj. Crna Poda je čudo priride. Na površini od 20 ha nalaze se stabla crnog bora, čija je prosječna starost oko 400 godina. Kad god hoću da prenesem fotografijom ljepotu nekog drveta ili šume uvijek ostanem razočarana rezultatom. Crna poda se mora doživjeti. Koliko su visoka stabla najbolje se vidi po desnoj fotografiji na kojoj sam ja.

Prašuma Crna Poda
Prašuma Crna Poda

Tokom odmora plan mi je bio da doprem do nekih jezera koja još uvijek nisam obišla, a to su, osim Goveđeg, kojeg smo pronašli tokom prethodne posjete, bili Modro i Srablje jezero. Morala sam čak dva puta da odem do njih da bih ih dobro vidjela i mislim da šetnje do njih zaslužuju zasebni blog.

Modro, Srablje i Valovito jezero
Modro, Srablje i Valovito jezero

Vrijeme je bilo kišovito, ali sam između pljuskova stizala svuda, što pješke, što uz pomoć rodbine i prijatelja, autom. Čitava Podgorica se tada bila preselila na Žabljak. Bar onaj dio Podgoričana koje ja poznajem. 🙂 Žičara Savin kuk je obavezni izlet ako se na Žabljaku boravi više dana. Uspjeli smo da se popnemo po izuzetno lijepom vremenu, za razliku od posjete prije 3 godine, kad nas je na vrhu dočekala magla. Upravo tada, zajedno sa nama su se na Savin kuk popela dva radnika nacionalnog parka koji su nosili prelijepu bilbord tablu. Na njoj je bila fotografija slična donjoj sa obilježenim svim vrhovima. Ja sam bila preoduševljena. “To je fenomenalno! Kako se ovo odavno nije postavilo?” Radnici koji su postavljali tablu su me prezrivo pogledali: “Gospođo! Ovo neće zimu preživjeti. Ovo je najveća glupost”. Razočarah se, ali i ponadah da nisu u pravu. Zalud. Bili su u pravu, ali su iz uprave očigledno bili uporni, pa su pokušali i naredne godine. Ove godine na Savinom kuku samo ostaci dva pokušaja postavljanja info table. Pošto vjetar i snijeg ne dozvoljavaju uspravnu tablu, bolje i neka je na zemlji nego da nema nikakve. Meni se bar tako čini.

Savin kuk
Savin kuk

U velikoj žurbi sam napravila desetine fotografija dok sam bila na vrhu jer su nas radnici žičare požurivali da se vratimo do 15 sati. Potpuno nejasno i nepotrebno. Od brojnih fotografija najviše su mi se dopale one sa jezerima. Sa jedne strane čak tri jezera u kadru: Riblje, Vražje i Pošćensko. Sa druge: Crno i Barno. Pored njih ijepo se vide i Ivan do i selo Bosača.

Savin kuk
Savin kuk

Još jedan neizostavni izlet tokom višednevnog boravka na Žabljaku je i Prsten oko Durmitora. Ova tura je sama po sebi velika avantura, a kada se tome dodaju dva vozača od kojih je jedan ranije vozio samo auto sa automatskim mjenjačem, a drugi položio vožnju nekoliko dana ranije, onda to postaje avantura mimo. 😉 Vozila sam se “prstenom” i ranije pa sam obratila pažnju na ono što mi je promaklo tokom prethodnih obilazaka. Ne znam kako, ali smo prije uspjeli da previdimo vidikovac kod dva ogromna bora. I spomenik u Trsi mi je tek sad privukao pažnju, a Etno selo Vojinović je vjerovatno sagrađeno poslije našeg posljednjeg prolaska ovim putem. Pogled na Sušički kanjon sa vidikovca iznad sela Nedajno takođe nije mogao da se preskoči. Ovu godinu će većina turističkih radnika pamtiti kao najgoru ikad. Etno selo Vojinović je, osim konja, odavalo totalnu pustoš. Ni gostiju, ni radnika.

Prsten oko Durmitora
Prsten oko Durmitora

Do Zminjeg jezera sam se uputila sama. Na putu do njega blato je ostavljalo najjači utisak. Na više mjesta postojali su alternativni prolazi kroz šumu jer se nije moglo glavnim putem. Iako sam mislila da do Zminjeg jezera mogu da stignem i žmureći, uspjela sam da skrenem pogrešno i da se obalom Mlinskog potoka, prateći oznake za ostatke nekadašnjih vodenica pokušavajući da ih uočim, vratim do Jakšića mlina. Pošto sam se ismijala samoj sebi, gledajući vidi li me ko, vratih se lagano nazad. Prethodna zima je bila blaga, Čeline nisu pukle i nivo Crnog jezera je i tokom proljeća i tokom ljeta bio izuzetno nizak. Svakodnevne kiše nisu povećale nivo vode. Međutim Zminje jezero i Mlinski potok su bili veći i glasniji nego ikad. Čak sam uspjela, po prvi put, da vidim vodopadić na Mlinskom potoku.

Mlinski potok i Zminje jezero
Mlinski potok i Zminje jezero

Kud god pođeš, Crno jezero se ne može zaobići. Bez obzira što je nivo jezera bio niži nego obično, ljepota Crnog jezera, natkrivenog Međedom, neprevaziđena je.

Crno jezero
Crno jezero

Posljednjeg dana boravka na Žabljaku neočekivano mi se pružila prilika da odem i do Jablan jezera. Bez obzira na to što sam tamo išla više puta, radosno sam prigrlila priliku. Lagana šetnja od oznake ispod restorana Momčilov grad do Jablan jezera je tura svakom dostupna i to su ljetos mnogi otkrili. Broj parkiranih auta na početnoj tački i broj ljudi oko jezera je bio veći nekoliko puta od do sada viđenog. No, širok je prostor. Za sve je imalo mjesta. Jezero se prilično povuklo i smanjilo, kao i inače tokom avgusta. Najviše sam se zanimala pijavicama i mrmoljcima koje sam pokušavala da što bolje usnimim fotoaparatom dok mi pažnju nisu privukle stijene koje su se pojavile kad se voda povukla. Nevjerovatne šare je voda jezera tokom prethodnih vjekova uspjela da ureže u njih.

Jablan jezero
Jablan jezero

Sve u svemu, uspjela sam da vidim (neposredno ili sa visine) 11 jezera koja se spominju kao Lednička jezera Durmitora (i Goveđe koje nije ledničko). Među njima su Barno, Suva Lokva i Sušičko koja su periodična i zato sam od posljednja dva vidjela samo mjesto na kojem se nalaze. Riblje i Vražje su takođe na ovom spisku iako pripadaju Sinjajevini. Ali, nećemo sad cjepidlačiti. Kao što rekoh, nevjerovatno kišan avgust je doprinio tome da Durmitor nikad nije bio zeleniji u ovom periodu godine. Bilo je i pečuraka i cvijeća u izobilju, a ja – prezadovoljna. Pitam se, pitam… hoću li i dogodine uspjeti da otkrijem nešto novo. Ako povedem računa o kondiciji, možda neki novi vrh.

Durmitor 2020.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *