Ovo mi je dvadeseta, jubilarna godina kako idem do Žabljaka i Durmitora najmanje jednom godišnje. Prosto je nevjerovatno da sam svaki put kad sam išla na nekoliko dana, a to je bilo često, otkrila nešto novo. Na stranu to što ono poznato izgleda novo kada se posmatra u različitim periodima godine. Za prvi ovogodišnji susret sa Žabljakom, zbog korone koja nas je zatvorila u opštinske atare, morali smo da čekamo maj mjesec. Nije bilo nikakve dileme gdje ćemo provesti produženi praznični vikend.

Planirajući gdje ćemo da pođemo sjetili smo se sela Pogdora i vidikovaca od čijeg obilaska smo jednom prilikom odustali. Smatrajući ovu šetnju laganom i kratkom, potpuno nepripremljeni, krenuli smo u rano popodne. Selo Podgora je udaljeno od Žabljaka oko 5 km. Do njega  se stiže tako što se skrene lijevo sa puta Žabljak – Đurđevića Tara neposredno po izlasku iz grada. Prateći putokaze po dosta uskom i prilično izlokanom putu, došli smo do početne tačke. Čim smo se parkirali i krenuli da tražimo početak staze dobili smo pratioca.

Vrlo brzo smo naišli na veliku info tablu sa nacrtanom kružnom stazom na kojoj su se isticala tri vidikovca. Spontano smo krenuli pravo. Ispostavilo se da smo krenuli naopako u odnosu na brojke na kružnoj turi. No, kružna tura je kružna tura. Potpuno je nebitno sa koje strane startuješ, činilo se logičnim.

Do skretanja prema prvom vidikovcu sa ove strane išli smo širokom stazom kroz prelijepu šumu. Bilo je malo blatnjavo, ali se nismo obazirali. Pas koji nas je zapratio čim smo krenuli nije se odvajao od Duška.

Raspoloženje nam je pokvarila gomila plastike pored same staze. Jedino što nam se učinilo logičnim je da su ovo kontejneri za neke sadnice. Nisam uočila neki novi zasad, što ne znači da ga nije bilo. Ali činjenica da su oni koji su obavili taj posao u sred šume pored markirane staze ostavili ovu gomilu plastičnog otpada me je baš razbijesnila.

No, uskoro smo na drvetu uočili putokaz za vidikovac Tmorska glavica, a nedaleko od njega je bila i nova info tabla koja nas je obavještavala gdje smo i koliko nam je ostalo da obiđemo stazu.

Nisam baš neki ekspert za odeđivanje daljine odokativno, ali subjektivni osjećaj je bio da je od skretanja do vidikovca bilo više od 400 m, ali u svakom slučaju, ništa strašno. Nikako da, dok pješačim, steknem naviku da koristim neka sredstva za mjerenje daljine pa da imam precizni podatak. Uvijek mi je telefon “fuliran”. Od skretanja do vidikovca se ide uzbrdo. S jedne strane ružnu i tužnu sliku predstavlja prostor devastiran požarima iz prethodnih godina. S druge strane je prelijepa šuma do koje požar, srećom, nije dopro. Pojedina stabla, oštećena požarom, izgledaju kao umjetničke instalacije. Priroda je, što se mene tiče, neprevaziđeni umjetnik.

Negdje piše Tmorska glava, negdje glavica. Nije neka razlika. Malo niže od vrha pruža se pogled na Taru s lijeve strane. Sa Tmorske glavice se pogled pruža udesno.

Pogled se pruža nadaleko. Ako imate sreće da dan bude vedar i vazduh čist, ovaj vidikovac je za svaku preporuku. Sa malo boljim objektivom uspjela sam da zavirim i na drugu obalu Tare.

Jedva smo se odlučili da napustimo vidikovac. Morali smo jer smo dosta kasno krenuli u šetnju i pošto smo obišli tek mali dio kruga. Vratili smo se na kružni put i nastavili ka sledećem vidikovcu. Put je bio veoma širok i, reklo bi se, pogodan za kamione i izvlačenje drva. Pored puta smo ugledali neobičan prizor: zaboravljeni most.

Vrlo brzo smo stigli do narednog vidikovca koji se zove Brojila. Naravno, Duškov pas je i dalje bio uz nas. 🙂

I odavde je pogled bio veličanstven i po malo zastrašujući. Moj fotoaparat apsolutno nedorastao zadatku.

Ispred zaštitne ograde se nalazi spomenik. Slabo se vidio natpis ali sam kasnije saznala da je spomenik posvećen Vojinu Badnjaru, lovcu,  koji se 02.08.2011. godine tokom lova survao niz liticu.

Do ovog mjesta je šetnja bila prava idila. Bili smo prezadovoljni, čudeći kako do sad nismo otkrila ova fantastična mjesta. Tu i tamo bismo naišli na neko deblo na putu, ali nam to nije mnogo smetalo. No, odavde pa nadalje faktički puta nije ni bilo. Kompletni put je bio zatrpan ogromnim deblima koja se nisu mogla preskočiti već su morala da se zaobilaze u širokom luku. To, bar meni, uopšte nije lagano palo. Samo sam uspjela da fotografišem prva obaljena stabla koja su bila zanemarljiva u odnosu na naredne gomile. Nadalje sam bila previše ljuta i još više umorna da bih fotografisala. Bio je državni praznik, ovo je obilježena pješačka staza. Mi i turizam?!

Pokušavajući da se iskobeljamo iz mora obaljenih stabala uspjeli smo da izgubimo put, markacije, info table. Izgubili smo i dosta vremena. Jedino nismo ostali bez vjernog pratioca. U jednom momentu smo naišli na kosti nama nepoznate životinje. Situacija je bila pomalo jeziva, a poviše smiješna. Mi, koji smo prešpartali bezbroj staza i bogaza da se izgubimo na kružnoj turi u Podgori. 🙂 Dobro! Nije do nas. Krivi su neodgovorni ljudi koji su, prije svega, obalili tolika zdrava debla direktno na put, a kad su ih već obalili, što ih nisu bar skrajnuli sa staze.

Nekako ipak nabasasmo i na treći vidikovac (ili bar mislimo da jesmo). No, raspoloženje nam je već bilo u silaznoj putanji.

Poslednji dio staze, kako se vidi sa info tabli, prilično je krivudav. Pored brojnih šumskih puteva nismo uspjeli da nađemo onaj pravi. Velike nade smo polagali u psa koji nas je pratio sve vrijeme. Nadali smo se da će mu dosaditi i da će krenuti kući, a i mi za njim. Jer smo auto parkirali upravo pored kuće njegovog vlasnika. On je, međutim, bio mnogo uviđavan. Išao je naprijed pa se vraćao puštajući nas da se sami snađemo. 🙂 Na kraju smo se dokopali sela Podgora i parkiranog auta, a psa smo ostavili tamo odakle je i krenuo u avanturu s nama.

Utisci sa ove šetnje su izmiješani. Da nije bilo nabacane gomile debala duž popriličnog dijela staze ovo bi bila tura za preporuku. Planirala sam tokom jednonedeljnog boravka na Žabljaku tokom avgusta da ponovim ovu stazu sa suprotne  strane i provjerim da li su debla sklonjena, ali mi skoro svakodnevni pljuskovi nisu dozvolili. Ako jesen bude lijepa, stižem sa novim informacijama. 😉