Već neko vrijeme slabo šetam (o putovanjima da ne govorim), pa nemam ni o čemu da pišem. No, jedan uspon od prije dva ljeta planiram da opišem već duže vrijeme. Tada sam provela sedam dana na Žabljaku i skupila materijala za više blogova. Nekako sam to sve “ugurala” u dva jer je broj blogova o Durmitoru i okolini prijetio da dostigne trećinu svega napisanog. Raklje izvisiše. I tako, već više od godinu i po se kanim da opišem ovu turu. Čak sam bila odabrala slike i napravila kolaže. Stajao je folder na desktopu i čekao da se uhvatim tastature. Jednog dana mi se učinilo da nemam dovoljno materijala te poslah folder u kantu. I kao i svaka dobra domaćica, posle nekog vremena izbrisah i “smeće”. 🙂 Kako novi materijal za pisanje nemam, jednog dana se vratih Rakljama i shvatih šta sam uradila. I sad opet Jovo nanovo.
Za Raklje sam čula od moga druga Vanje koji je u više navrata bezuspješno pokušavao da stigne do ovog vrha. Čim je čuo da sam na Žabljaku poslao mi je jedan tekst u kojem se opisuje uspon na Raklje i isječak iz mape za taj predio. Vrijeme je bilo promjenljivo, često sa kišom, i nismo bili orni za neke uspone. Ali, šesti dan sinu sunce, a mi bez bolje ideje, sjetismo se Raklji. I opet, po ko zna koji put, prekršismo svoje pravilo: “Ne na samostalni uspon bez označene staze”. Proučili smo mapu i krenuli u nepoznato. Iz karte smo shvatili da se startuje iz Todorovog dola.

Na pojilu bješe popriličan broj krava. Bacismo pogled na vrh koji se nalazio preko puta nas ulijevo (s desne strane se pruža Prutaš) To su bile Raklje. Dok smo glasno razmišljali kuda bi trebali da krenemo pojavi se čobanin (ili vlasnik krava, ne znam). Umiješa se u naš razgovor i reče da se odatle ne penje na Raklje već je početna tačka 500 m dalje naspram klupice koja se nazirala u daljini. Mi ga poslušasmo, a i sad sam u dilemi da li smo trebali. Jer, naš uspon do vrha Raklje je ispao neuporedivo duži i teži od onoga što smo očekivali, a što sam pročitala na internetu.

Dok smo se spremali da krenemo ka početnoj poziciji padinom ispod nas u susret nam je išlo krdo divljih konja. Dok podesih fotoaparat i zauzeh položaj za fotografisanje oni me registrovaše, naglo se okrenuše i odoše na suprotnu stranu.

I tako mi krenusmo da probamo uspon sa zapadne umjesto sa južne strane, kako smo prvobitno planirali. I dalje nisam sigurna da li smo pogriješili.
U početku smo išli preko na izgled laganog terena. Uspon je bio zanemarljiv, ali su noge propadale kroz busene trave što nije bilo nimalo prijatno. Jedva sam dočekala da se dokopam uspona. Posle pola sata penjanja dostigli smo visinu sa koje je pogled pucao na sve strane. Nismo mogli da se naoduševljavamo šta sve uspijevamo da vidimo. Tu je bio kanjon Sušice preko kojeg smo uočavali selo Nedajno. Ugledali smo i mjesto na kojem bi trebalo da bude vodopad Skakavica. Dolina iz koje smo krenuli je bila sa druge strane. Auto smo vidjeli kao jednu tačku.

Od ovog momenta pa do vrha nismo imali priliku da uživamo. Borili smo se sa gusto izraslim borovima krivuljima (bar mislim da je taj žbun bio u pitanju). Visina im je bila malo veća od mene tako da sam se teško orjentisala, a i vrlo teško probijala. Tek tu i tamo smo nalazili neke stazice po kojima smo zaključivali da je tu ipak prošao neko prije nas. Kada smo se popeli na prvi vrh shvatili smo da to nije najveći i da imamo još da idemo naprijed. Međutim, nismo mogli jer su se dva grebena razdvajala. Tako smo ponovo sišli do gustiša, pa kroz njega do drugog vrha. Nije mi taj put nimalo lako pao, moram priznati. Kad smo se konačno dokopali vrha bili smo razočarani što na njemu nije bilo natpisa, oznake visine, ničega. U trenu sam posumnjala da nismo promašili sve. Ali kad sam se okrenula i ugledala Škrčko jezero, znala sam da smo na pravom mjestu. Iznad njih se šepurio Bobotov kuk.

Raklje zbog svoje visine (2159 mnv) ne spadaju u atraktivnije vrhove Durmitora pa zbog toga možda i nije markirana staza do njih. Međutim, oni koji uspiju da stignu do njega tvrde da Škrčka jezera ni sa jednog mjesta ne izgledaju bolje nego sa ovog. Pošto ja nisam bila skroz zadovoljna kako vidim ova jezera, osvrnuh se naokolo. Malo niže ugledah jednu stijenu sa koje mi se činilo da bi pogled bio savršen. Spustili smo se do njenog podnožja ali se nismo usudili da se veremo uz nju.

Ipak sam malo dalje od podnožja stijene uspjela da nađem mjesto odakle su se Škrčka jezera vidjela onako kako sam htjela. Uspjela sam da ih približim i čak ugledam i planinarski dom.

Put nazad nije bio nimalo lakši od uspona. Kako smo se zaglavili u šipražju ponovo smo se peli pa spuštali jer smo tu putanju donekle bili savladali. Kada smo se konačno iskobeljali iz gustiša bili smo skroz iscrpljeni. Sjeli smo da predahnemo. Idilična slika ispod nas krila je livadu sa busenima kroz koje stopalo upada do uvijek različite dubine. No, bar nije prijetila opasnost da se izgubimo.

Odavde je ipak sve bilo puno lakše. Noge su same išle. Raspravljali smo da li smo pogriješili, a vjerovatno jesmo, bar u ove dvije stvari. Prvo: što smo pošli sami na nemarkiran uspon. Drugo: što smo poslušali lokalca. Zajednički smo zaključili da nam je ovo bio jedan od težih uspona, najviše zbog neizvjesnosti da li idemo ka cilju i da li smo do njega uopšte stigli. Pođite na Raklje. Lijep je pogled, dileme nema. Ali, nemojte sa ove strane.
Čim smo se spustili pozvali smo Vanju da mu se pohvalimo da smo ostvarili njegov davnašnji plan: uspon na Raklje i da mu kažemo da drug koji mu je rekao da je uspon lak i da se na njega za pola sata mogu popeti i njegovi roditelji, nije bio u pravu. Hm… Možda i jeste, ali ne ovom putanjom.
Ja sam se vozila umorna i rezignirana dok je Duško, ugledavši Sedlo ispred nas predložio da se “časkom” popnemo i na njega. Nisam progovorila ni riječ. Pogled mu je sve rekao.

One thought on “NP Durmitor – vrh Raklje”