Grahovo i grahovski kraj pamte daleko bolje dane. Do 1964. godine, Grahovo je bilo opština. Imali su čak pet proizvodnih pogona:  za preradu malina, ljekovitog bilja, proizvodnju dugmadi, katrana, pilanu i pogon za izradu rezanog alata, hotel, poštu i ono najvažnije – stanovnike. Vremenom se sve veći broj ljudi iseljavao ne vidjevši perspektivu u tom kraju. Posebno poslije zemljotresa 1979. godine, ovaj kraj je bivao sve više zaboravljen i zapostavljen. Dugo vremena, iz tog dijela  Crne Gore, jedino što bih čula je bio žal za prošlim vremenima.

Put Risan–Vilusi se gradio etapno. Svaka etapa se svečano otvarala, tako da smo jednom, dovedeni u zabludu da je put otvoren, odlučili da od Risna krenemo prema Nikšiću. Ispostavilo se da je samo pola puta završeno. Nezavršenim dijelom smo se jedva nekako probili do Vilusa. Tada sam prvi put prošla kroz Grahovo.

Poslije toga, od kad je put definitivno završen, išla sam njime u više navrata. Rijetko kada samo prođem, a da ne svratim do Grahova, koje je malo skrajnuto od glavnog puta.

Prvi put, prolazeći prije desetak dana, došla sam do zaključka da se život vraća u Grahovo. Mimoišli smo se sa više auta, registrovali daleko veći broj obrađenih površina. Na mnogim parcelama je sijanje bilo u toku. To me raduje jer ovaj kraj, koji je bukvalno bio na aparatima, ima potencijala za daleko više i bolje.

Osim poljoprivrede, ima šansu i za turizam. Prije svega, tu je, široj javnosti ne mnogo poznato, Grahovsko jezero.

To je vještačko jezero koje je počelo da se gradi 1952. godine. Kao što piše na ovom spomeniku, koji se nalazi na obali jezera, njegovu gradnju je inicirao narodni heroj Vasilije Kovačević Čile, 1952. godine. Namjena jezera bila je da se akumulira voda za potrebe poljoprivrednika sa teritorije Grahovskog polja jer je zemlja plodna, ali bezvodna. Jezero je dalo veliki doprinos razvoju poljoprivrede u ovom kraju, u drugoj polovini prošlog vijeka. Brana je obnovljena 1988. godine. Jezero je veoma lijepo i može da bude privlačno i za turiste. Ribolovci su ga već otkrili.

Da bi se došlo do jezera, mora se ući u Grahovo. Put Risan-Vilusi je, u neku ruku,  zaobilaznica oko Grahova. Postoji putokaz za skretanje prema njemu  ( udaljeno je 21, 5 km od Vilusa ili 24 od Risna). Tabla se teško može promašiti. Iz pravca Vilusa se skreće desno. Put do jezera  prolazi kroz varošicu.  Ide se samo pravo, putem koji  je u prilično lošem stanju, do table gdje se skreće desno.

Šetnja branom je uobičajena, a ja, iako nisam bila prigodno obuvena, ispentrala sam se na jedan ćuvik da bih imala ljepši pogled na jezero. Prethodne obilne padavine su uticale na to da nivo vode bude veći nego inače, a jezero još ljepše.

Još jedna, potencijalno turistička atrakcija Grahova, jeste Botanička bašta (Arboretum), koja se nalazi na pola puta od Grahova do jezera. Baštu je zasadila porodica Kovačević, a od 2000. godine, ona je upisana kao spomenik prirode i zaštićena od strane države. U bašti raste 127 rijetkih biljaka koje su donešene iz raznih krajeva svijeta. Većina je velikih dimenzija. Na žalost, kao i mnoge stvari za koje se naša država obavezala da će ih štititi, u prilično je lošem stanju. Pamtila je bolje dane. Imala sam prilike da je vidim prije neku godinu i prije neki dan.

Botanička bašta je puna rijetkih biljaka  koje zaslužuju puno bolji tretman. Biljke se ne režu, ne sprečava se rast samoniklih biljaka. Mnogim biljkama je već prilično tijesno i guše jedna drugu. Table na kojima piše o kojoj biljnoj vrsti je riječ su popucale i postale nečitljive.

Baš sam bila tužna zbog toga jer je ovo pravo blago koje treba da se štiti konkretnim potezima, a ne natpisom na tabli.

Novi put je prošao tik pored staništa Malog mrmoljka, zaštićene, endemske vrste. Tabla koja nas je obavještavala o tome danas je potpuno nečitljiva. Uslikala sam je dok je bila u boljem stanju.

Srećom, graditelji puta su obezbijedili ovo stanište. Ima li mrmoljka danas u njemu ili ne, nisam uspjela lično da se uvjerim. Ranije sam uspijevala da ih ugledam. Sad su možda postali stidljiviji.

Dok sam prolazila kroz Grahovo, idući prema Arboretumu i Grahovskom jezeru, nisam mogla da se ne zapitam kako niko od nadležnih nije imao sluha da, dok se gradio put, ne asfaltira tu jednu ulicu od skretanja prema Grahovu do jezera, nego se kroz Grahovo vozila lomataju preuskim putem punim rupa. Valjda će nekad i to doći na red. Ili ćemo i to uvrstiti u jednu od turističkih atrakcija ovog kraja.