Avantura na putu ka vodopadima Morače

U nekoj od prethodnih priča sam navela najljepše ture koje planinari iz moje okoline “praktikuju” čim snijeg krene da se topi. Htjela sam tu da uguram i priču o vodopadima na rijeci Morači, ali sam odustala zbog dužine teksta. Niko više nema volje da počne čitanje kad vidi da je tekst dugačak, iako moj Mikeli i dalje zastupa suprotno stanovište.
Jedna od prvih proljećnih “jačih” planinarskih tura je tura do izvora Morače. Bila sam tamo prije 7 godina i rado bih opet, ali smatram da je ona za mene postala teško dostižna. Pa, kad sam već tamo jednom bila, bolje da iskoristim ovo malo snage i kondicije da pođem u neki novi pohod. “No, ako već ne mogu da stignem do izvora, mogla bih do vodopada”, sinu mi jednoga dana. Bez ikakve prethodne pripreme, kao da idemo do grada na kafu, uzeli smo najosnovnije i uputili se ka Dragovića Polju. Volim vožnju od Mioske prema Boanu jer se sve vrijeme s lijeve strane vide djelovi Moračkih planina i Dragovića Polje koje se nalazi na padini. Vjerovatno tu ima i drugih sela, a posebno zaselaka, ali baš toliko dobro upućena u geografiju ovog prostora nisam. Samo znam da, kad se god ovuda vozim (a to i nije tako rijetko), iznova se oduševljavam. Skrenuli smo lijevo prateći putokaz. Tačno smo znali kuda i kako da stignemo do početne tačke jer smo, kao što rekoh, već jednom ovdje bili. Mada… Tada smo išli sa grupom pa nismo toliko obraćali pažnju na detalje. Planirali smo da svratimo na groblje u selu Bojići, ali smo prvo naišli na ono u Dragovića polju. Seoska crkva stara, onakva kakva se meni najviše dopada, škola pored nje u rasulu, onakva kakva me uvijek rastuži, a kakve su u najvećem broju naših sela. Prijatno nas iznenadi renovirana zgrada nekadašnje Narodne škole izgrađene još 1936. godine. U pozadini idilična slika kuća koje kao da su se ugnijezdile između planina. Sve u svemu, Dragovića Polje mi se još više dopalo iz bliza nego izdaleka. Češće se desi da bude drukčije.
Dragovića Polje
Dragovića Polje
Ubrzo pošto smo nastavili put naišli smo na mostić. Zaustavili smo se da vidimo je li kolika Morača. Dočekala nas je zapjenušana rijeka u svom najboljem izdanju. “Biće vodopadi odlični”, pomislismo.
Morača
Morača
Naredno stajanje je bilo u selu Bojići pored seoskog groblja. Kad smo stigli do njega, sjetili smo se i njegovog položaja i izgleda. Na groblju se nalazi ogromni hrast koji privlači pažnju izdaleka. Pročitala sam negdje da je star preko 1000 godina i da je vjerovatno najstarije drvo u ovom dijelu Crne Gore. Hrast je zbilja imponzantan, ali smo prije svega navratili zbog starog groblja za koje se smatra da je iz perioda prije dolaska Slovena na ove prostore. Kao narod volimo istoriju i mnogi se njome bave, a za dosta pojava nema egzaktnih podataka ni nespornih činjenica, pa ni za ove kamene spomenike.
Prvi dan maja je bio prijatno topao i sunčan, ali su se pojavljivali i oblaci. Prethodni put se autobus sa planinarima parkirao kod škole u Ljevištima, ali smo mi ovoga puta produžili još kilometar i po, dobrim makadamskim putem, do krajnje tačke do koje se može doći autom.  Nismo imali sreće ovoga proljeća sa vremenom. Dok smo uzimali rančeve iz auta prokapaše prve kapi kiše. Srećom, na moje insistiranje, ponijeli smo kabanice pa smo ih odmah obukli. Odustajanje nije bilo opcija. Čim svo se osvrnuli oko sebe zaboravili smo na sporadične kapi. Vidjeli smo put kuda smo išli ka izvoru Morače. I sada, kao i prije 7 godina, pri vrhu, a i u usjeku, bilo je snijega. Selo ušuškano pored rijeke na padini planine djelovalo je kao da je iz neke bajke, a Morača ispod malog drvenog mostića je bila kao furija. Postojali su preduslovi za lijepu šetnju. Dobro, ako zanemarimo kišicu.
Kad ideš sa grupom ne obraćaš dovoljno pažnje na put. Pratiš onoga ispred sebe. Kad dođeš sam, nikog ispred tebe, a za ovu turu još uvijek nema ni markacija. Bilo je nekih neobičnih oznaka po zemlji koje su nas podsjetile na planove od prije neku godinu da se na ovom mjestu, ili još više, gradi mini hidrocentrala. Iskreno se nadam da se od toga zla odustalo za vijek i vjekova.
Zaputili smo se prema vodopadu Sika Gojkova. Morača je bila mnogo bučnija i bogatija vodom nego što smo je pamtili od prethodnog puta. Išli smo uz rijeku jer je logično da je vodopad na rijeci, pa idući uz nju, stići ćemo i do vodopada. U nedostatku markacija uzdali smo se u logiku.
Morača
Morača
Predstavljanje vodopada fotografijom je “jalova rabota”. Ništa bez zvuka. Huka i jeka vodopada je bila zaglušujuća. Iako smo se nadali da će se kiša predati, nije, čak je i pojačala. Ali nismo se predavali ni mi. Na po sekund sam vadila fotoaparat ispod kabanice pokušavajući da dođem do vjernije fotografije. Iako sam se udaljila voda je prskala i kvasila mi objektiv. Vodopad je bio u jednom od svojih boljih izdanja, sigurna sam.
Dok sam hodala grebenom iznad spomenika smogla sam snage da bacim pogled na mjesto koje je moglo da ima memorijalni karakter, ali mu se ne dade. 🙂 Šuma je djelovala idilično, rijeka je tekla duboko ispod, a onda sam ugledala svoga spasioca. To je ovo palo, dugačko  deblo na trećoj fotografiji. Fotografijom se stepen strmine teško može prenijeti. Dok sam “letjela” prema dolje u sjedećem stavu obgrlila sam ga u magnovenju. To mi je smanjilo brzinu “leta” prilikom spuštanja i sačuvalo život. Ovo deblo je “krivac” što danas imam priliku da pričam o ovom iskustvu koje ne priliči mom “renomeu”. No, nikad nisam voljela uljepšavanja.
Kad se na vrijeme pređe na pravu obalu prvo se naiđe na manji pa na veći vodopad. Mi, pošto smo tumarali i prešli rijeku više, do vodopada smo stigli obrnutim redom. I ovaj manji vodopad je bio puno veći, ljepši i bučniji nego prethodni put. Pročitah da ga neko naziva Mala Sika.
Kiša se nije predavala pa smo se zadržali vrlo kratko, žaleći zbog toga. Hodali smo još malo niz rijeku diveći joj se. Zbog opalog lišća ambijent je više odgovarao nekoj jesenjoj nego proljećnoj šetnji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *