Izvor Morače, praznik za oči i uši

Posle svakog mog teksta vjerni čitaoci se oglase komentarima. Često budu potpuno suprotni. Dok me neki nagovaraju da budem kraća, neki se ljute što nisam opširnija. Neko želi što više detalja, posebno ako se radi o manje dostupnim destinacijama, a neko je zadovoljan priloženim fotografijama. Pošto sam ja dovoljno stara da znam da se svijetu baš nikako ne može ugoditi, nastaviću po svom.

Dakle, od više osoba sam čula da je posjeta izvoru Morače jedna od ljepših planinarskih tura kod nas. I da je najbolje tamo poći u proljeće, čim se snijeg dovoljno otopi. Takođe sam, proučavajući sve što sam o ovome mogla da nađem na internetu, shvatila da tamo ne mogu da idem u sopstvenoj režiji (kako običavam). Zato, dragi moji, ako kanite da posjetite ovo izvanredno mjesto, pratite objave planinarskih društava i ukrcajte se u prvu turu. Ja sam odabrala Planinarski klub “Oblun” jer smatram da je Zoran Mirotić jedan od najboljih (ako ne i najbolji) znalaca staza i bogaza Crne Gore. Kraj aprila je pravo vrijeme za ovu turu. Dan je bio idealan. Kanjonom Platije smo stigli do Mioske, gdje smo skrenuli prema Boanu.  Zatim smo opet skrenuli lijevo, i preko Dragovića polja , sela Bojići, došli do polazne tačke za početak ture – sela Ljevišta. Okolina je bila kao iz bajke. Priličan broj kuća u dobrom stanju me je prijatno iznenadio.

Selo Ljevišta
Selo Ljevišta

Kroz selo protiče Morača koja je tek mala planinska rječica, ali u ovo doba godine, pjeni od količine vode. I voda kao da pjeva. Ne čujemo se od zaglušujućeg zvuka koji pravi voda. Jedva smo se nakanili da krenemo, škljocajući aparatima na sve strane.

Morača
Morača

044

Nemaju svi vodiči istu stazu do izvora, jer ova staza i nije markirana što onemogućava nas, slobodne strijelce, da se sami zaputimo u ovu avanturu. Pošto je ovo bila prva ovogodišnja tura, trebalo je naći pravi put. Preko ovog mosta (prvi most na Morači)  smo morali proći, tu nije bilo dileme.

Most na Morači u selu Ljevišta
Most na Morači u selu Ljevišta

Obično tura ide lijevo, pa pravo u vis. Nekih 800 metara visinske ralike i 7,5 kilometara nas dijeli od izvora. Ali, naš vodič ne bi bio najbolji, kad bi propustio da nas povede i do vodopada Sika. To produžava turu, ali, niko se ne žali. Naprotiv. Početak proljeća u ovom kraju je čaroban. Mi u kratkim rukavima, na svakom koraku prvi vjesnici proljeća: ljubičice, jagorčevina i brojno drugo poljsko cvijeće kojem , na žalost, ne znam ime.

Jagorčevina
Jagorčevina

A s druge strane, u strani koju ne grije sunce, zadržao se prilični snijeg. I čitav ovaj put je pun takvih kontradiktornosti. One ovu turu i čine posebnom.

Uspon ka izvoru Morače
Uspon ka izvoru Morače

Nego, skrenuh sa rute. Zaboravih na vodopad Sika. A on to nikako ne zaslužuje. Idući ka njemu, slike Morače su kao sa postera. Bojim se da ne padnem jer ne vodim računa o stazi, fotografišući bez prestanka. Ometam i ostale u koloni. Ali, šta ću kad sam navikla da idem sama (dobro, ne sama, nego sa mužem). 😉

Vodopad Sika
Vodopad Sika

Vodopad Sika

 

Najveći vodopad je tako fantastičan da ne dozvoljava ni da se ovjekovječi aparatom. Voda prska desetinu metara od njega, pa smo se morali zadovoljiti ovim bočnim slikama. Zvuk vode je zaglušujući. Sve je očaravajuće. Bila sam srećna kao malo dijete.

Vratili smo se dio puta nazad jer je vodopad desno od staze za izvor.  Simfonija boja i zvuka se nastavljala.

Morača
Morača

Iako sam pročitala neke izvještaje sa ove ture gdje kažu da je to lagana šetnja od 2,5 sata, ja vas, dragi čitaoci, neću lagati. Ako je dovde bilo lagano i idilično, pred nama je uspon , u nekim momentima i od čitavih 70%. Kočili smo kako smo znali i umjeli i počešće stajali da dođemo do daha. Ovo se, naravno, ne odnosi na planinare u najboljim godinama i sa zavidnom kondicijom, ali, nismo svi bili takvi.

Uspon ka izvoru Morače
Uspon ka izvoru Morače

Uspon ka izvoru Morače

 

Šumica je bila prelijepa, na svakom koraku po neki cvjetić stidljivo izviruje, ali se aparat morao spakovati jer se vodila borba za opstanak, tj. pokušaj savladavanja ove, za mene, i u ovom dijelu, veoma zahtjevne staze.

Poslije uspona kroz šumu, naišli smo na snijeg. Tad mi je postalo jasno zašto je u uputstvu za turu stajalo da se ponesu gamašne.  No, nisam ih imala a nisam mislila ni da će mi trebati. E, trebale su mi.  I konačno, slika od koje se zaboravlja umor i drhtave i mokre noge. Ovdje se Morača “ukazala” umornim planinarima.

Izvor Morače
Izvor Morače

Još mali napor i pred nama se pojavila jedna udolina sa jezercetom u sredini i Moračkim planinama okolo. Jezerce je periodično ( pa, valjda, i bezimeno) a okolne brojne planine je vodič nabrojao. Meni se od ljepote i brojnih informacija, a pritisnuta umorom, sve pomiješalo, pa nikako nisam mogla da zapamtim koja je Lola, Moračka Kapa, Torna…A tek vrhovi…Možda ću nekada i to naučiti.

Moračke planine
Moračke planine

Moračke planine

 

Dio  ekipe je ostao da prikuplja snagu pored jezerceta, a dio se popeo do katuna Vragodo. Ostadoh kod jezera, računajući da je važnije da se “konsolidujem” za povratak.

Periodično jezerce pored izvora Morače
Periodično jezerce pored izvora Morače

Koliko god žalila što nisam imala snage da se popnem do Vragodola, povratak me je uvjerio da sam dobro postupila. Vraćali smo se po prilično dubokom snijegu, ogromnom strminom a sunce je već bilo zašlo. Bilo je tu padova i padova. Pošto smo se svi u komadu spustili u nizinu , doduše, mokri, prljavi i umorni, ipak smo bili zadovoljni. Zadovoljni zbog predivnih prizora prirode koje smo vidjeli, koji su nam dali ekstra snagu za savladavanje napora, za koju nismo znali ni da je imamo.

Ovdje se čuo jedan kolektivni uzdah olakšanja. A ja, koja sam se pri usponu vukla na repu kolone, ovdje se nađoh među prvima. Valjda sam se najbrže kotrljala. 🙂

Izvor Morače
Povratak na početak

One thought on “Izvor Morače, praznik za oči i uši

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *