Orjenska avantura – Veliki (Zubački) kabao

Privodi se kraju ova 2020. godina, koja bi se, najblaže rečeno, mogla nazvati drukčijom. Počela je kao i svaka: veselo. Za mene čak i veselije nego inače jer sam je dočekala u Ohridu u kojem pjesme i igre nije falilo. U povratku smo pravili razne planove za putovanja. Saranda je bila ideja za prve naredne praznike. Svi planovi su se izjalovili, a onda smo se navikli i da ih ne pravimo. Ja, međutim, što se šetnje kroz Crnu Goru tiče, skroz sam zadovoljna godinom kojoj odavno jedva čekamo da vidimo leđa. Posle Ohrida sam uspjela da napišem još 20 blogova o raznim zanimljivim i manje ili više (ne)poznatim djelovima zemlje. Posebno sam zadovoljna jer sam uspjela da doprem do dvije tačke na karti koje sam željela i planirala da posjetim i deceniju unazad. I cilj sam ostvarila baš ove, po mnogo čemu, najgore godine  u ovom vijeku. Stigla sam do Trnovačkog jezera  i popela se na najveći vrh Orjena.

Orjen me privlačio odavno. Pratila sam sve priče o njemu napisane, divila se objavljenim fotografijama, akcijama planinara iz Herceg Novog na markiranju staza, brizi oko planinarskih domova…Iako sam , gledajući fotografije, zaključila da je Orjen prezahtjevan za mene, nikad nisam odustajala mada su mi mnoge prilike da odem sa nekim planinarskim društvom, iz raznih razloga, izmakle.

I onda, u minut do 12, poslednjeg dana pred zabranu odlaska u druge opštine tokom vikenda, odluka je donijeta na prečac. Kad sam se malo bolje unijela u ono što me očekuje shvatila sam da, ako dođem autom do prevoja Orjensko sedlo, uspon spada u red onih do kojih lagano stižem jer je u pitanju razlika od samo 304 metra nadmorske visine. Kako to ranije nisam vidjela? Od koga da pozajmimo terensko vozilo? Nisam samo ja čitala tekstove o Orjenu. Iz jednog takvog Duško (pogrešno)  zaključio da se može do gore i malim autom. Odluka je pala. Dobro smo poranili i prilično rano smo već bili na trajektu.

Lepetani
Lepetani

Pratili smo instrukcije sa stranice VrhoviCrne Gore. Na kružnom toku prije Herceg Novog skrenuli smo  prema Trebinju. U naselju Mokrine opet desno prema Kruševici i Vrbanju. Sve do Vrbanja put, u dužini od oko 8 km,  je asfaltiran. Negdje uži, negdje širi, ali solidan. Nismo se nigdje zaustavljali. Hitali smo ka cilju. U Vrbanju smo vidjeli popriličan broj vikendica, a sigurno i više nego toliko se ne uočava na prvi pogled, kafanu u koju smo planirali da svratimo u povratku i avanturistički park. Nekoliko planinara je istovremeno sa nama startovalo ka vrhu. Mi autom, putem, oni pješke, prečicama. Prvi dio makadamskog puta je bio sasvim solidan. Vodio nas je kroz šumu koja je, iako se izgubilo šarenilo lišća i prevladavala je braon boja, izgledala fenomenalno. Tu smo već povremeno morali da se zaustavimo radi divljenja i fotografisanja.

Orjen
Orjen

Ovaj put je, inače napravljen tokom austrougarske vladavine nad ovim područjem, krajem 19. vijeka. Put preko Orjen Sedla vodi do Crkvica. Na ovaj način  se  od Crkvica (gdje se nalazila najveća austrougarska kasarna na širem području) stizalo do Trebinja i Herceg Novog. Put kroz šumu smo neosjetno prošli. No, dionica od Vrbanja do prevoja iznosi punih 10 km. Kada smo počeli da se penjemo serpentinama shvatili smo da ideja o dolasku malim autom uopšte nije bila dobra. Ja sam, i pored toga imala potpuno povjerenje u Duškove vozačke sposobnosti, dok je Sanja povremeno podvriskivala sa zadnjeg sjedišta.

OrjenPeli smo se sve više i više, prevoj se i dalje nije nazirao. Nas dvije smo nagovarale Duška da ostavimo auto i da odatle krenemo pješke. Dovoljno je što smo se i toliko primakli…Nije se dao nagovoriti. Pored puta smo ugledali tablu koja na kojoj se govorilo o “kamenom srcu”. Zaintrigirala nas je pa smo se zaustavili. Ispostavilo se da je neko ugradio kamen u obliku srca, slučajno ili namjerno, u pozidu. Da bi se bolje uočilo neko se dosjetio da malo zabijeli okolo. Možda se to moglo uraditi malo diskretnije.

Kameno srce
Kameno srce

Put je bio sve gori, provalija, čas s lijeve , čas s desne strane, sve veća, a ja sam u tim momentima donijela čvrstu odluku da moramo da kupimo neko visočije vozilo. Iako je put bio stresan, uz pomoć auta smo se popeli 500 metara u vis. Bez te pomoći teško da bih stigla i do prevoja, a do vrha sigurno ne. Kad smo se konačno dokopali prevoja temperatura je bila 6°.

Orjen je kameno more. Iako se na padinama Orjena nalaze Crkvice, mjesto sa najviše padavina u Evropi, na Orjenu vode skoro da nema. Ljudi su se dovijali na razne načine, praveći bistijerne, ublove, lokve. Najveća se nalazi pored planinarskog doma na prevoju Orjen sedlo.

Orjen sedlo
Orjen sedlo

Prošetali smo  se do lokve, opremili i potražili početak staze. On se nalazi malo prije nego što se stigne na plato ispred doma. Na stijeni pored doma su ispisani brojni toponimi. Nas je zanimao samo Veliki (Zubački) kabao. Na stijeni sa lijeve strane puta,prije doma, je stajao natpis, vrijeme koje je potrebno za uspon i prva markacija. Žute table su skroz izblijeđele i od njih ne bi bilo nikakve koristi.

Orjensko sedloOd prevoja se kreće pravo gore. Prvo uz manji, a kasnije sve veći uspon. Valjda zbog dužine uspona, nisam ga ni osjetila. Malo mi je teško padalo što nisam uspijevala istovremeno da hodam i da fotografišem i divim se okolini već sam morala da pravim pauze posle skoro svakih deset koraka. Zbog čestih i obilnih padavina i naglih promjena temperature na Orjenu su česta atmosferska pražnjenja: munje i gromovi.  Mnogo je drveća stradalo zbog toga. Ovdje, inače, raste munika, endemična vrsta bora. Svako suvo stablo je izgledalo kao skulptura. Morala sam svako da fotografišem. Kasnije sam saznala da ipak nisu sva stabla stradala od gromova već od požara koji je prije neku godinu poharao ovo područje.

Orjen
Orjen

Munika je, kao što rekoh, endemična vrsta. Pojedini primjerci su stari i do 650 godina. Na žalost, što zbog požara, što zbog gromova, mnogo je stradala ova izuzetna vrsta drveta. Mene je najviše očarao oblik stabla i to što najčešće iz jednog korijena niče više (a najmanje 2) stabala. Pored ovih silnih bivših munika koje predstavljaju svoje spomenike, na kamenom i bezvodnom području, uspijevaju i nova stabla.

MunikaStaza kojom smo išli je, inače, vjerovatno najstarija planinarska staza na teritiriji Crne Gore. Pravljena je namjenski, krajem 19. vijeka,  po želji i za austrougarskog presolonasljednika, princa Rudolfa Habzburga, koji je želio da se popne na najveći vrh Orjena. Bio je ljubitelj prirode, planinar i ornitolog. U njegovu čast u prvom dijelu staze postavljena je info tabla koja je toliko izblijeđela da se sa nje teško koja informacija može pročitati , kao i gravura u stijeni. Hercegnovski dio Orjena je prije dvije godine postao Park prirode. Markacije i druge oznake su savršene. Ne sumnjam da će i ova tabla uskoro biti zamijenjena nekom čitljivijom.

Orjen

Veliki (Zubački) kabao je ujedno i najveći vrh Dinarida (koji se pružaju od Julijskih Alpi do Prokletija). Čim smo se malo izdigli pogled se širio na sve strane. Lijevo ispred nas se vidio Mali Kabao, iza nas oblak je izgledao kao dim, ispred nas je bio kameniti uspon a desno je magla prekrila dolinu za koju smo se mi naivno pretpostavili da je more. 🙂 Iako smo se nadali, more nismo vidjeli. Ne što se inače ne vidi, već što nismo imali sreće sa vremenom. Oblaci, iako su dodali po malo šarma svakoj fotografiji, s druge strane, smanjili su nam domet pogleda.

Orjen
Orjen

Još jedan uspon, pa malo spuštanje (ono što najviše mrzim : gubljenje visine prilikom uspona), još malo uspona i piramida je bila na vidiku.

Orjen
Orjen

Na najvišem mjestu je smještena piramida, ali se u blizini nalaze još dva malo manja vrha. Dok sam se okrenula oko sebe, ugledala sam Sanju na jednom od njih. Kada se govori o Orjenu često se spominju “dramatični oblici reljefa”. Mislim da se oni više odnose na Subru i druge djelove Orjena dok ih je ovdje bilo samo mjestimično. U svakom slučaju, ko god se sjetio izraza “dramatičan” pogodio je “u sridu”.

Orjen
Orjen

Pročitala sam šta sve može da se vidi sa Orjena (promaklo mi je da se more ne spominje 🙂 ). Na žalost, iako se najavljivao vedar dan, oblaci su se ubrzano gomilali. Požurili smo da ugrabimo što više prije nego što nam oblaci onemoguće vidik. Zapad i sjeverozapad su bili još uvijek donekle vedri. Garač je djelovao nevjerovatno blizu. Vidjelo se dobro i Grahovsko polje i Dragalj. Orjen se nalazi na tromeđi Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Najveći njegov dio i svi vrhovi se nalaze u granicama naše zemlje, manji dio pripada BiH, a Hrvatskoj periferni dio. Hrvatski planinari su osnovali prvo planinarsko društvo i izgradili prvi planinarski dom na Orjenu i njegovi su česti posjetioci. Na trećoj fotografiji dolje je dio koji, po mojoj orjentaciji, pripada susjedima.  Lovćen i Rumiju nismo uspjeli sa sigurnošću da lociramo. Samo smo pretpostavljali u kom pravcu mogu biti. I Subra se tek nazirala. Nagli dolazak crnih oblaka nas je natjerao da krenemo nazad mnogo prije nego što smo planirali. Kako iz razloga bezbijednosti, tako i zbog mogućnosti da se od vrha dobije najviše  najbitinije da se  za uspon izabere vedar dan. No, vrijeme se ovdje lako i brzo mijenja pa to i nije baš jednostavno uraditi.

Orjen
Orjen

U povratku smo se mimoišli sa više grupa planinara. Jedna grupa je bila iz Dubrovnika (poznala sam ih čim su se javili). To je bila grupa koja je krenula pješke iz Vrbanja istovremeno kad i mi. Spuštanje nam je baš lako palo. Čak i vožnja nazad. Na jednoj velikoj krivini smo se zaustavili da osmotrimo oznake u stijenama koje su , pretpostavljamo, nastale u periodu dok se put gradio. Upravo tu skreće jedna od prečica za planinare koji startuju iz Vrbanja.

Orjen
Orjen

Dio puta kroz šumu je bio još ljepši nego prilikom dolaska. Vjerovatno zbog promjene svjetlosti. Ja i Sanja smo pokušavale kroz prozor da “uhvatimo atmosferu”. Ja sam bila presrećna: konačno se popeh i na Orjen! Nije bitno što sam to uspjela uz pomoć auta i sa najbliže tačke. Svakako sam bila ponosna na sebe. Sad još samo…Dug je spisak. 😉

Orjen
Orjen

Kao što smo sebi obećali svratili smo u konobu Konoba, veliku kafanu na sred Vrbanja. Duško i Sanja su drmnuli po jednu krušku da se malo povrate. Ja sam kao mantru ponavljala: kupujemo terensko auto! Samo 10 dana posle ove šetnje ta moja ideja je sprovedena u djelo. Sada u avanture kroz Crnu Goru krećemo uz pomoć jednog dastera. Još jedino da nas “otključaju”.

U povratku smo zastali  da se divimo selu Kruševice, zelenoj oazi u sred silnog kamena. Mnogo mi se dopalo ovo selo. Nadam se da ću ga posjetiti još koji put. Naravno, pao je dogovor da se ide i na Subru. Posle svakog uspona meni se apetiti povećaju. Sad se čekaju samo dva uslova: odobrenje da Podgoričani mogu da dopru do mora i da se malo proljepša vrijeme. Jer ja tokom zime najviše volim da udišem morski vazduh šetajući pored obale.

Kruševice
Kruševice

One thought on “Orjenska avantura – Veliki (Zubački) kabao

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *