Tjentište

“Kraj Sutjeske hladne vode…”

Pripadam generaciji koja je porasla uz “Krvavu bajku”, “Na Petrovačkoj cesti”. U bioskop smo išli da gledamo “Bitku na Neretvi”, “Vrhovi Zelengore”, “Boška Buhu”… Malo sam gledala, više žmurila, a ponajviše plakala. Najviše sam žmurila gok sam pokušavala da gledam film “Sutjeska”. Ne znam da li čak mogu i reći da sam ga gledala. Često smo tokom osnovne škole išli na izlet do Ljubovića ili Dajbabske gore. Cijela škola, u koloni, dva po dva. I uvijek bi najglasniji započeo: “Kraj Sutjeske hladne vode, barjak časti i slobode”. Kao jedan, svi bi grunuli iz sveg glasa i ponovili stih da se čitavo Zabjelo treslo. “Leprša se iznad glave komandanta druga Save”…

Nekako mi se nikad, za ovoliko godina, nije pružila prilika da odem do Tjentišta. I kad sam razmatrala opcije za subotnji izlet, odnekud iskrsnu Tjentište kao opcija. Pogledasmo mape i zaključismo da nam je bolje da idemo preko Šćepan polja. Jeste da se išlo jednom stranom Drine, pa onda nazad drugom, ali bližeg mosta, do onog nadomak Foče, nije bilo. Prema planu, krenuli smo iz Podgorice u 8 sati. Uz dva manja stajanja pored Pivskog jezera i na brani, stigli smo do Tjentišta posle skoro 3,5 sata vožnje. Dan je bio savršen. Temperatura oko 20 stepeni. U Dolini heroja tiho. Sve je bilo uredno, trava pokošena, nigdje papirića. Spomenik je na uzvišenju. Sa strana stepenice koje liče na broj 8.

Tjentište
Tjentište

Na vrhu mermerna ploča koja govori o monumentalnosti ovog mjesta. Prošlo je više od 70 godina od Pete ofanzive. Mlađe generacije sve manje i manje znaju o njoj, a sve češće se javljaju i drugačija tumačenja istorije. Ja sam sve ofanzive do detalja prešla kroz predmet Vojna istorija tokom fakulteta. Prestara sam da bilo šta mijenjam. Zastala sam na vrhu stepenica i dugo, s pijetetom, gledala mermernu ploču ispred sebe.

TjentišteTek kasnije sam podigla pogled ka spomeniku čije sam fotografije gledala nebrojeno puta. Pogled izbliza je bio daleko bolji. Spomenik zbilja djeluje zadivljujuće. Ovaj i drugi spomenici posvećeni najpoznatijim bitkama iz II Svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, podignuti sedamdesetih godina, posljednjih su godina zaokupili pažnju svjetske javnosti. U svakom slučaju, niko ne osporava da djeluju impresivno.

Tjentište

Sa druge strane spomenik djeluje još ljepše, posebno zato što dobija prekrasni okvir od okolnih planina. Iznad spomenika sa obje strane su u kamenu isklesani nazivi svih partizanskih brigada koje su učestvovale u Petoj ofanzivi.

TjentištePored spomenika se nalazi Spomen muzej. U njemu su upisana imena 7000 boraca stradalih tokom ove ofanzive. Nismo očekivali da će muzej biti otvoren, ali kad smo mu prišli, shvatili smo da on nije otvaran godinama. Betonska vrata su ispucala, a brava zarđala. Ko zna ima li traga ključu ovog objekta. Voljela bih da sam pogrešno zaključila.

Spomen muzej
Spomen muzej

Planirali smo da prošetamo kroz Nacionalni park Sutjeska, najstariji u Bosni Hercegovini, osnovan, prema nekim izvorima 1962., a drugim 1965. godine. Plan nam je bio da izvidimo šta sve ima da se vidi i da procijenimo da li da ljeti dođemo na više dana. Oznake na putu su bile loše, a neke i neupotrebljive. Na naše zaprepašćenje, na više mjesta pored puta smo ugledali znak za upozorenje od mina. Taj znak i sve što on sa sobom nosi izazvao mi je pojavu knedle u grlu koja mi se i dok pišem javlja.
Bosna i HercegovinaPored jednog proširenja nije bilo znaka. Sutjeska je hučala i bučala i imala nevjerovatnu svijetlo plavu boju, ali je obala bila izuzetno strma. Rizikujući da proklizam i nađem se u vodi, ne odoljeh da ne škljocnem nekoliko puta.

Sutjeska
Sutjeska

Vozili smo se pokušavajući da uočimo mjesto ulaska u Perućicu. Perućica je, pored naše Biogradske gore, jedna od rijetkih prašuma u Evropi. Konačno smo ugledali putokaz s lijeve strane. Pored njega se nalazio prostor za parking i po jedan davno srušeni objekat sa obje strane rampe.

Perućica
Perućica

Nepromišljeno ostavismo gojzerice i štapove u autu i pođosmo u patikama. Ja i bez ranca. Samo sa foto aparatom i u majici kratkih rukava. Ispred nas je bio široki makadamski put. Djelovalo je da se staza ne uspinje puno. Plan nam je bio da se prošetamo malo, “da vidimo kako izgleda”.  Ubrzo nas je staza “uhvatila”. Sa naše desne strane je tekao potok za koji saznadosmo da se zove Suški. Do te table smo se već popeli 200 m uvis. U jednom trenu je potok prešao na lijevu stranu i više nije bio miran. Izgledao je fantastično.

Suški potok
Suški potok

Na momente me podsjećao na Mrtvicu iako se s njom teško može bilo šta porediti. Neka mi ljubitelji Suškog potoka ne zamjere.

Suški potok
Suški potok

Iznad nas su se uzdizali vrhovi Volujka. S desne strane pod šumom, a s lijeve strane smo kao opčinjeni gledali u stjenoviti vrh na čijem je vrhu, nekim čudom, izniklo nekoliko stabala. Fotografija sigurno nije u stanju da prenese ovaj neobični prizor.

Volujak
Volujak

Staza je markirana. Vodi makadamskim putem uz povremene prečice. Prečice nisu bile nimalo naivne, posebno za moje klizave patike. Svađala sam se sama sa sobom zbog ostavljenih gojzerica, a još više štapova.

Perućica
Perućica

I dalje smo išli uz potok. Staza se neprekidno pela uvis i sigurno smo se popeli i blizu 400 visinskih metara. No nismo imali više vremena. Sa žaljenjem smo konstatovali da se moramo vratiti. Kao kroz maglu sam se prisjetila da sam pročitala da se terenskim vozilom može doći do platoa sa kojeg se pruža pogled na cijeli nacionalni park. Spominjalo se nekih 20 kilometara. Odakle, nisam zapamtila. Shvatili smo da smo daleko od izlaska na plato, mada smo dugo vremena gajili nadu. Sa žaljenjem smo odustali i od potrage za vodopadom Skakavac, koji predstavlja jednu od atrakcija prašume. U povratku smo izbjegavali prečice kojima smo došli jer smo procijenili da nam je pametnije da idemo okolo, s obzirom na klizavost prečica. Sem šuma potoka i cvrkuta ptica, nismo čuli ništa. U jednom trenu sam shvatila da smo neizmjerno neodgovorni, jer prašuma je prašuma. Šta bi radili da se ispred nas pojavi neki medved tek probuđen iz zimskog sna. Srećom, nisam imala priliku da provjerim svoju reakciju. Ali da ne prođemo kroz prašumu, a bez da vidimo neku divljač, pobrinula su se dva laneta. Vidjeli smo ih kroz grane, na priličnoj udaljenosti. Fotoaparat je bio neupotrebljiv. Ipak su uspjeli da nam nabace osmjeh na lice koji se držao sve vrijeme dok smo silazili. Pri kraju puta ugledasmo prečicu koju smo previdjeli tokom penjanja. Ne odoljesmo. Kad tamo… Prelaz u vidu debla, polomljen. Imali smo dva izbora: da se vratimo nazad ili da preskačemo s kamena na kamen, rizikujući da upadnemo u vodu. Nismo upali. :)

Suški potok
Suški potok

Na drugoj obali se nalazila mala osmatračnica koja je bila zatvorena. I da nije, sumnjam da bi se sa nje moglo išta osmotriti. Imali smo i mi puno visočiju na Biogradskoj gori, ali se i sa nje nije vidjelo ništa sem šume. Posle sat i po vremena hoda stigosmo do auta. Bili smo više nego zadovoljni. Očekivanja od “malog izviđanja” su bila višestruko nadmašena. Na nekoliko mjesta, zadržale su se gomilice snijega. Ali, u cjelini, proljeće je uveliko stiglo u Perućicu. Na sve strane se širio miris sremuša, divljeg luka, koji me podsjetio na našu prašumu, Biogradsku goru. Cvijeće je krenulo. Prednjačila je jagorčevina. Činilo nam se da se za vrijeme dok smo pošli i vratili se, broj bokora jagorčevine u blizini rampe povećao duplo.

PerućicaPošto je put od Šćepan polja prema Foči, u dužini od 15 km u više nego lošem stanju, odlučili smo da uhvatimo krug i vratimo se preko Gacka i Bileće. Na izlasku iz parka, odmah iza table koja označava početak (ili kraj) nacionalnog parka, na uzvišenju ugledasmo prvi ugostiteljski objekat. Vapili smo za kafom. Restoran se zvao Sastavci, a ime je sigurno dobio po mjestu na kom se nalazi, mjestu gdje se rijeka Jabučica uliva u Sutjesku. Ne mogu zamisliti ljepše mjesto za ispijanje kafe od ovoga. Od zvukova se čuje samo huk dvije rijeke, a pogled na vrh Volujka, koji je mjestimično prošaran snijegom, je bio očaravajući. Prosto nam je bilo žao da krenemo kući.

VolujakNismo se pokajali što smo se ovuda vratili i pored radova na putu u blizini graničnog prelaza Vraćenovići. Kad se to završi, ovuda će se dolaziti i brže i udobnije. Zato ne sumnjam da će me ovi krajevi vidjeti još koji put. Nadam se već na ljeto, kad planiram da konačno pođem do Trnovačkog jezera. Možda se usput popnemo i na neki od fantastičnih vrhova Magliča, Volujka i Zelengore koji okružuju NP Sutjeska.

3 thoughts on ““Kraj Sutjeske hladne vode…”

  1. Jako lijep putopis. Na tjentištu sam jedanput bio, svrativši usput na putu ka Dubrovniku. Fascinantno mjesto, a ljeti je posebno divno, kada okolna brda i šume ozelene. Nažalost, a donekle i na sreću, mjesto je potpuno zaboravljeno s turističkog aspekta, pa tako nema nikakvih pratećih sadržaja. Muzej ne radi, otvoreni bazen koji je u svoje vrijeme bio najveći u Evropi je devastiran, a smještajnih kapaciteta u blizini skoro da i nema. Što se Perućice tiče, to mi je dugo želja, a iako živim u Bosni, čitava mi Evropa bliža nego ovo predivno mjesto, pa se tako nikada nisam nakanio da ga posjetim. Koliko znam, strogo se preporučuje da se ide u pratnji rendžera, tj. mislim da samostalni odlazak nije ni dozvoljen, samo što eto nema nikoga da vas nadzire pa onda možete i bez pratnje, ali uz visok rizik od negativnih posljedica. Drago mi je pročitati da se neko eto specijalno uputio na ovo mjesto, kad već ja nisam.

  2. Spomen-kuća bitke na Sutjesci je jedan od najznačajnijih radova Ranka Radovića (u CG poznatog kao “ministra na biciklu”). Pod zaštitom je UNESCO.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>