Bjelasica

Crna glava (Bjelasica) uz munje i gromove

Počela sam da pišem o svojim “putovanjima” (više šetnjama) da bih približila prirodne ljepote naše zemlje svima onima koji ih nisu vidjeli, koji misle da je to preteško ili da nemaju para za to. Slikom i riječju pokušavam da im to primaknem i da ih podstaknem da se mrdnu iz gradova. Moja iskustva su većinom pozitivna i želim da pokažem ljudima da nije teško, da je potrebna samo dobra volja. I auto. :)

No, ovaj put moje iskustvo treba da posluži kao opomena kako ne treba da se ponašamo kad je planina u pitanju. Nikako ne treba potcjenjivati vremensku prognozu, a pogotovo misliti da se oblaci kreću i da će poći negdje drugo. Da krenem redom.

Već nekoliko godina pokušavam da posjetim Ursulovačko jezero na Bjelasici. Uvijek bi se nešto ispriječilo između nas. Ove godine je stajalo na vrhu liste: Ovo se mora posjetiti ljetos. I, kako koji vikend, kiša u najavi. Konačno jedna lijepa subota, ali, mi nismo bili slobodni. A ja baš zacrtala taj vikend. Prognoza za nedelju je bila da je u popodnevnim satima moguća mjestimična pojava padavina. Rekoh, poranićemo, pa ćemo prije popodne, već biti u kolima. Neće mi neka tamo prognoza pokvariti plan. Eeee…

Početak je bio odličan. Pošli smo do Jezerina, a onda odlučili (da bismo prije stigli i zato što smo već dva puta tuda pješačili) da do Zekove glave pođemo autom. Put nije sjajan, ali ako se pažljivo vozi, može se i bez džipa. Prošli smo pored eko katuna Vranjak koji se uveliko dograđuje. Očigledno je popularan.

Eko katun Vranjak, Bjelasica
Eko katun Vranjak

Dan je bio prelijep. Samo nekoliko paperjastih oblaka. Mada, meni nije bilo milo ni njih što vidim, jer su se pojavili prerano (prema mom planu). Tabla koja je ukazivala na pravac prema Crnoj glavi se nalazila na 30 minuta hoda do Zekove glave. Kao po običaju, dvije table, jedna naspram druge. Prema jednoj, do Crne glave treba 2 sata, prema drugoj 1,5. Ali, navikli smo na to. Makadamski put je bio solidan pa smo nastavili autom lijevo još nekoliko minuta dok nismo došli do malo kamenitijeg terena. Odlučili smo da se tu parkiramo . Bilo je 9.00 sati. Baš kako sam planirala. Okolina je bila netipična za Bjelasicu, ali je oduzimala dah.

Bjelasica
Bjelasica

Poletno smo krenuli naprijed. Ide se makadamskom stazom, nije nimalo zahtjevno. Monotoniju je otklanjalo poljsko cvijeće kojeg je bilo na sve strane. Nije se znalo koji od kojeg cvijeta je ljepši. Ja sam škljocala bez prestanka, a poslije trčkarala za mužem kojeg cvijeće nije ometalo u napretku. Bilo je tu svega, od prelijepih krupnih ljubičica, preko jablana, do raznovrsnih divljih orhideja. Ali, ja sam se najviše obradovala ovom albanskom ljiljanu jer mi je ovo tek drugi put da ga ugledam. (Prije neku godinu sam ga uslikala na putu ka Kapetanovom jezeru).

Albanski ljiljan, Bjelasica
Albanski ljiljan, Bjelasica

Prema planiranoj dinamici i oznakama na tabli, stigli smo do izvora Biogradske rijeke. Da nije bilo table, možda bi nam i promakao jer je vode bilo tek u tragovima. Više me privuklo šarenilo cvijeća koje, zbog dovoljno vlage, u izobilju izraslo.

Izvor Biogradske rijeke, Bjelasica
Izvor Biogradske rijeke

Bjelasica, izvor Biogradske rijekeSve vrijeme sam osjećala neodređenu strepnju gledajući u nebo. Često sam pogledivala i prema Komovima, znajući da naš drug Ivan pokušava da se dokopa njegovog vrha. Izgledalo mi je kao da se više oblaka gomila u tom pravcu. Kasnije smo saznali da je njemu izgledalo obrnuto.

Bjelasica
Pogled prema Komovima

Idući tako putem, naišli smo na skretanje prema Pešića jezeru i Zekovoj glavi. Po logici, tu je trebalo da se skrene i prema Crnoj glavi. Ali, na tabli se ne spominje. A ja pratim putokaze. :(

Nastavismo putem, očekujući putokaz za Crnu glavu. No, ne dočekasmo ga. Umjesto toga, probijajući sve satnice , stigosmo do mjesta gdje smo, tokom nekog od ranijih pohoda Bjelasici, ugledali info tablu. Padoh u očaj kad umjesto nje ugledah ova dva nogara. Od table ni traga. Mora da je nekom poslužila za daščice za potpalu.

Bjelasica, polomljena info tablaMoj uporni muž je pokušavao da se snađe uz pomoć telefona, ali ovaj uopšte nije prepoznavao pojam Ursulovačko jezero. samo Šiško. Njega smo ostavili za neki drugi put. Od ove pokojne info table pogled se spuštao u udolinu gdje je bilo više kuća a vidjelo se da ima i ljudi. Nismo imali izbora već da se spustimo do njih. Pogled je bio prelijep, ali se u mene već bila uvukla nervoza zbog očiglednog promašaja trase i oblaka koji su promicali iznad nas.

Bjelasica
Bjelasica

Ljubazni gospodin nam je rekao da smo omašili put (što smo i sami znali), da treba da se vratimo i da pratimo trag džipova (to nismo znali). Do sad smo, obično, pratili planinarske oznake. Po instrukcijama smo se lako vratili na pravi put, prošli pored nameta snijega u usjeku, koji se još dobro držao i pored silnih kiša koje su u međuvremenu pale. Na slici se ne uočavaju njegove prave dimenzije.

BjelasicaGospodin muž se nije predavao. Na svaki način je pokušavao da dobije neku korisnu informaciju od telefona. Sve vrijeme je, bilo hodajući, bilo sjedeći, pokušavao da vidi gdje smo pogriješili.

BjelasicaJa sam osjetila umor, a bila sam i indisponirana. Da ne spominjem oblake koji su počeli da dobijaju zlokobniju boju i dimenzije. Predlagala sam da se odmah vratimo. On je govorio da dramim, da to nisu “kišonosni oblaci” i da neću valjda odustati sad kad smo nadomak cilja. I stvarno, nekoliko koraka nas je dijelilo od pogleda prema Ursulovačkom jezeru.

Ursulovačko jezero, Bjelasica
Ursulovačko jezero, Bjelasica

Pogled na njega me je raskravio. Ništa neobičnije nisam vidjela. Izledalo je kao da ga obližnja šuma drži na dlanu. Zbilja fantastično. No, sva ljepota pogleda prema jezeru nije mogla da izbriše ovaj crni oblak koji se nadvio nad njim. Najveći vrh Bjelasice, Crna glava, je bio na dohvat ruke. Nismo htjeli da propustimo priliku da se popnemo na njega. Naišli smo i na neke planinarske oznake, mada su nam sad bile nepotrebne. Ali, bile su tu. Računali smo, valjaće nam za povratak.

Crna glava, Bjelasica
Crna glava

Crna glavaSvaki novoosvojeni vrh predstavlja veliko zadovoljstvo za planinara. Tako smo i mi, srećni što smo stigli dovde i oduševljeni pogledom, zaboravili na oblake iznad nas. S jedne strane se nalazilo Ursulovačko jezero.

Ursulovačko jezero
Ursulovačko jezero

Sa druge strane, pogled je pucao na Zekovu glavu i Pešića jezero. Skoro da se bilo smračilo, pa ni fotografije nisu jasne jer nije bio jasan ni pogled.

Pešića jezero
Pešića jezero

Ja nisam ni pomišljala da se spustim do Ursulovačkog jezera. Vidjela sam ga, prelijepo je. Doći ćemo neki drugi put. Tu me je mužić demantovao: Nikad više na Bjelasicu. Sad ili nikad! (Ovu smo rečenicu već nekoliko puta izgovarali prilikom ranijih pohoda. :) ). Dilemu je riješio grom koji je grunuo nevjerovatno glasno. Poskočili smo. Spakovali smo se više nego munjevito i stuštili nazad. Još uvijek sam imala oko za neobično i lijepo pa nisam mogla da odolim da ne uslikam ovog okamenjenog slona (bar je meni na slona zaličio).

Bjelasica
Bjelasica

Počele su prve kapi kiše. Aparat je spakovan u (srećom) nepromočivi ranac. Slijedi avantura koju neću zaboraviti do kraja života i koju vam preporučujem da izbjegnete tako što ćete strogo poštovati vremensku prognozu. Trebalo nam je preko sat i po vremena da stignemo do auta. Munje i gromovi su parali nebo. Kiša padala kao iz kabla, a kasnije se pridružio i grad. Čak nismo imali ni kišne kabanice (još jedna velika greška). Mada, nisam sigurna da bi nam pri ovakvom intezitetu padavima mnogo pomogle. Isključili smo mobilne i hodali najbrže u životu. Zaboravila sam da sam se do skoro jedva vukla. Temperatura se spustila na 11 stepeni. Markirana staza se ubrzo izgubila, pa smo opet pratili trag džipova. No, nije nam ni to trebalo. Vidjeli smo put na koji treba da se spustimo. Ubrzo se put pretvorio u potok a cipele se napunile vodom do vrha. Šljapkali smo udarani kišom i gradom. No, to nismo ni registrovali prema gromovima i munjama. Pokazali smo stanovitu smirenost. Bez truna panike, gurali smo dalje. Drugi izbor nije bio u ponudi. Izvor Biogradske rijeke je nabujao, pa smo rijeku, koju smo pri dolasku jedva registrovali, s mukom nekako preskočili. Do kola sam stigla, činilo mi se, isključivo snagom volje, prikupljajući poslednje damare snage. Jedva smo svukli mokru robu sa sebe jer se bila vakuumirala uz nas. Presvukli smo se, maksimalno improvizujući, nagarili grijanje do maksimuma i krenuli lagano nazad. Nikad sebi neću oprostiti što sam se pokazala kao pravi amater (što, u stvari i jesam) pa nisam reagovala da ovjekovječim krdo konja koji samo što nisu promolili glavu kroz prozor od auta da se s nama pozdrave. To je bilo na startu povratka i ruke su mi bile skroz smrznute. Kad smo se primakli Jezerinama, ispred nas je istrčao zekan. Tad sam se već bila raskravila, pa uspjeh da ga uslikam. Siromah, nikako nije umio da skrene s puta. Sigurno je čitav kilometar trčao ispred nas.

BjelasicaOva avantura je imala srećan kraj. Igrom sudbine. Moglo je da bude drugačije. Ne treba izazivati sudbinu. U planinu se ne ide ako prognoza ne glasi: lijep i sunčan dan. Jer, planine su nepredvidjive. Čak i tada je moguć iznenadni pljusak. Ali, ako piše: moguće padavine, znaj da će ih i biti i toga dana okači gojzerice o klin.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>