[:me]Prije izvjesnog vremena sam znak koji vidite u lijevom uglu na fotografiji ispod teksta, primijetila ispred podvožnjaka u Maslinama. Slučajno otkrih da označava Panoramsku turu br. 4 .Ta tura, pak, predstavlja krug oko Kučkih korita. Može se poći preko Fundine ili Ubala. U oba slučaja uhvati se krug koji je označen. Dužina ture je 65 kilometara.

Išla sam na Kučka korita, u više navrata, prije petnaestak godina, dok su djeca još htjela da idu s nama na izlete. Bilo je nešto malo vikendica na velikoj visoravni okruženoj planinama. Ljeti je bio pravi spas pobjeći iz Podgorice na čisti vazduh i uživanje u miru i tišini. Odlučih da ponovo prošetam kroz te krajeve . Da obiđem krug. Za Kuče sam i emotivno vezana, jer mi je baba, po kojoj nosim ime, a koju nikad nisam upoznala, iz tih krajeva.

 

Prvo se nailazi na skretanje prema Fundini, ali preporučeni pravac je preko Ubala. Na ovom mjestu ćemo zaokružiti krug. Čim se malo izdignemo iznad Podgorice nailazimo na prvi vidikovac na kojem sam i snimila prethodni bilbord. Odmah pažnju privuku originalne klupe koje mame da se na njima posjedi posmatrajući panoramu Podgorice, koja se vidi kao na dlanu.

 

Pored se nalazi spomenik Novaku Miloševom, a iznad još jedan spomenik i još jedan vidikovac. Natpis na spomeniku govori sve. Nema potrebe za objašnjenjem.

Pogled na Podgoricu, sa ovog mjesta, ima širinu koji pogled sa klupice nema. No, nema klupice. Nikad dva dobra, rekli bi stari. 🙂

Nastavljamo dalje, prema Medunu. Ne propuštamo da svratimo do tvrđave i Muzeja Marka Miljanova. Iako smo više puta dolazili, muzej nikad nismo uspjeli da posjetimo. Uvijek je bio zatvoren. Konačno nam se posrećilo. Ulaznica je simbolična, jedan euro.

Muzej ima kustosa, ali je bio odsutan trenutno. Iskreno, nije nam nedostajao, jer postoji sjajni audio vodič, pa sam možeš da pogledaš, odslušaš i zadržiš se koliko ti je volja. Nema previše eksponata, ali svaki odiše istorijom i tradicijom. Zanimljivi su i pažnje vrijedni svi eksponati. No, mene su više od istorijskih impresionirali etnološki. Zadržali bi se i duže da nam  plan nije bio da idemo i dalje. Za svaku preporuku je izlet samo do Meduna.

Iznad muzeja, koji je inače rodna kuća Marka Miljanova, nalazi se utvrđenje Medun, koje potiče još iz rimskog perioda. Na njemu se danas nalazi mala crkva i grobnica Marka Miljanova.

Sa ovog mjesta Marko, čuveni crnogorski junak, pisac i prvi gradonačelnik Podgorice, ima fantastičan pogled na grad na čijem je čelu nekad bio.

Medun je jedno vrijeme bio prilično zapušten. Osjeća se namjera da se učini pristupačnijim turistima. Osim što je put do njega neuporedivo bolji, pokošeno je granje i rasčišćena staza koja vodi do utvrđenja. Počela je i rekonstrukcija zida koji je opasavao grad. Nadam se da se na ovome neće stati.

Pogled na selo u podnožju, u ovo doba godine kad se sve zeleni je, zbilja, impresivan.

Nerado se odvojismo od Meduna. Dijelom novim putem, a dijelom i starim, izbismo na zaravan Kučkih korita. Nekada je ovo bio čuveni katun kojem je gravitirao ogromni broj grla, jer je na Koritima bilo veliko pojilo za stoku u kraju koji oskudijeva u vodi. Danas, teško da se može vidjeti koja životinja. Ali,mora se priznati da su vikendice baš dobro „rodile“.

Dođosmo do nekadašnje karaule. Šteta što je to sve propalo i prepušteno zubu vremena. Takvih objekata, širom zemlje, ima u velikom broju. Ne samo vojnih, nego i raznih drugih objekata kao što su hoteli, moteli. Čeka se da ih vrijeme i atmosferske prilike dokusure. Ne mogu da ne pomislim da je moglo, trebalo i moralo drukčije. No, zaboravih da sam ovdje zbog panoramskog puta. Pojilo je mnogo interesantno, u prošlosti više nego značajno zbog brojnosti grla i bezvodnosti ovog kraja.  Tu se nalazi i česma. Od tog mjesta se pravi zaokret i ide prema Fundini, da se zaokruži tura. Međutim, postoji još jedan krug. Krug koji ima dodirnu tačku sa ovim upravo na ovom mjestu. To je krug koji vodi do Grla sokolovog, izvanrednog vidikovca koji gleda na Prokletije. Može se terenskim autom, a kad je lijepo vrijeme, možda i običnim, doći do vidikovca. No, moja je preporuka, kad smo se već dovde provozali, da ovih 4,7 kilometara prepješačimo. Kako god kreneš, uhvatićeš krug. Ali, iz sopstvenog iskustva  i prethodnog odustajanja od cilja, preporučujem da se krene lijevo. Staza je obilježena.

Mi nismo imali sreće, pa su nas  na cilju dočekali kiša, grad i grmljavina. Fotografija nije za pohvalu. Više je nagovještaj kako to može fantastično da izgleda za vedrog dana.

I pored toga, nisam htjela da odustanem od ove preporuke. Nadam se da ćete vi imati više sreće i da ćete po lijepom danu imati priliku da uživate u fantastičnom pogledu. Odavde možete nastaviti i uhvatiti krug, a možete se i vratiti istim putem. Vidikovac je dobro obilježen, a napravljene su i dvije klupe za uživanje, što je za svaku pohvalu. Umijem i ja da pohvalim kad imam šta. Žao mi je što sam češće prinuđena da kritikujem. Sem kad je priroda u pitanju. Tu primjedbi nemam. 🙂

Put prema Fundini se spušta kroz pitomu šumicu, ali nema nešto posebno da se vidi do sela Deljaj. Tu, međutim, ima mnogo toga. Prvo, selo je pitomo i kao stvoreno za fotografisanje. Dalje, seljani su sopstvenim sredstima izgradili monumentalni spomenik u vidu krsta i nešto manjeg Isusa koji gleda prema kanjonu Cijevne.

E, taj pogled, prema kanjonu rijeke Cijevne, nikad fotografija ne može da dočara. Bar ne moja. U prirodi je bar nekoliko puta ljepši.

Zbunih se gledajući u pravcu desno dok ne shvatih da se ispred stijena naguralo poveliko stado koza.

 

Od sela Deljaj ide se prema Fundini. Na skretanju prema selu Rašovići postoji još jedan pogled sa visine na Podgoricu.

Ova tura je postala interesantna i biciklistima jer smo ih često  sretali tokom puta. Ugledasmo  i  ove drugare, koji borave u ovim krajevima i znaju ponekad da se pojave i na putu. Zato, oprez.

 

Iako se ovaj kraj ne može pohvaliti vegetacijom i tu se nađe poneki biser od poljskog cvijeća koji ne smije ostati sakriven od javnosti. Evo ga jedan od onih koji su pobijedili negostoljubivu prirodu i odlučili da se udruže sa kamenom.

 [:en]Prije izvjesnog vremena sam znak koji vidite u lijevom uglu na fotografiji ispod teksta, primijetila ispred podvožnjaka u Maslinama. Slučajno otkrih da označava Panoramsku turu br. 4 .Ta tura, pak, predstavlja krug oko Kučkih korita. Može se poći preko Fundine ili Ubala. U oba slučaja uhvati se krug koji je označen. Dužina ture je 65 kilometara.

Išla sam na Kučka korita, u više navrata, prije petnaestak godina, dok su djeca još htjela da idu s nama na izlete. Bilo je nešto malo vikendica na velikoj visoravni okruženoj planinama. Ljeti je bio pravi spas pobjeći iz Podgorice na čisti vazduh i uživanje u miru i tišini. Odlučih da ponovo prošetam kroz te krajeve . Da obiđem krug. Za Kuče sam i emotivno vezana, jer mi je baba, po kojoj nosim ime, a koju nikad nisam upoznala, iz tih krajeva.

 

Prvo se nailazi na skretanje prema Fundini, ali preporučeni pravac je preko Ubala. Na ovom mjestu ćemo zaokružiti krug. Čim se malo izdignemo iznad Podgorice nailazimo na prvi vidikovac na kojem sam i snimila prethodni bilbord. Odmah pažnju privuku originalne klupe koje mame da se na njima posjedi posmatrajući panoramu Podgorice, koja se vidi kao na dlanu.

 

Pored se nalazi spomenik Novaku Miloševom, a iznad još jedan spomenik i još jedan vidikovac. Natpis na spomeniku govori sve. Nema potrebe za objašnjenjem.

Pogled na Podgoricu, sa ovog mjesta, ima širinu koji pogled sa klupice nema. No, nema klupice. Nikad dva dobra, rekli bi stari. 🙂

Nastavljamo dalje, prema Medunu. Ne propuštamo da svratimo do tvrđave i Muzeja Marka Miljanova. Iako smo više puta dolazili, muzej nikad nismo uspjeli da posjetimo. Uvijek je bio zatvoren. Konačno nam se posrećilo. Ulaznica je simbolična, jedan euro.

Muzej ima kustosa, ali je bio odsutan trenutno. Iskreno, nije nam nedostajao, jer postoji sjajni audio vodič, pa sam možeš da pogledaš, odslušaš i zadržiš se koliko ti je volja. Nema previše eksponata, ali svaki odiše istorijom i tradicijom. Zanimljivi su i pažnje vrijedni svi eksponati. No, mene su više od istorijskih impresionirali etnološki. Zadržali bi se i duže da nam  plan nije bio da idemo i dalje. Za svaku preporuku je izlet samo do Meduna.

Iznad muzeja, koji je inače rodna kuća Marka Miljanova, nalazi se utvrđenje Medun, koje potiče još iz rimskog perioda. Na njemu se danas nalazi mala crkva i grobnica Marka Miljanova.

Sa ovog mjesta Marko, čuveni crnogorski junak, pisac i prvi gradonačelnik Podgorice, ima fantastičan pogled na grad na čijem je čelu nekad bio.

Medun je jedno vrijeme bio prilično zapušten. Osjeća se namjera da se učini pristupačnijim turistima. Osim što je put do njega neuporedivo bolji, pokošeno je granje i rasčišćena staza koja vodi do utvrđenja. Počela je i rekonstrukcija zida koji je opasavao grad. Nadam se da se na ovome neće stati.

Pogled na selo u podnožju, u ovo doba godine kad se sve zeleni je, zbilja, impresivan.

Nerado se odvojismo od Meduna. Dijelom novim putem, a dijelom i starim, izbismo na zaravan Kučkih korita. Nekada je ovo bio čuveni katun kojem je gravitirao ogromni broj grla, jer je na Koritima bilo veliko pojilo za stoku u kraju koji oskudijeva u vodi. Danas, teško da se može vidjeti koja životinja. Ali,mora se priznati da su vikendice baš dobro „rodile“.

Dođosmo do nekadašnje karaule. Šteta što je to sve propalo i prepušteno zubu vremena. Takvih objekata, širom zemlje, ima u velikom broju. Ne samo vojnih, nego i raznih drugih objekata kao što su hoteli, moteli. Čeka se da ih vrijeme i atmosferske prilike dokusure. Ne mogu da ne pomislim da je moglo, trebalo i moralo drukčije. No, zaboravih da sam ovdje zbog panoramskog puta. Pojilo je mnogo interesantno, u prošlosti više nego značajno zbog brojnosti grla i bezvodnosti ovog kraja.  Tu se nalazi i česma. Od tog mjesta se pravi zaokret i ide prema Fundini, da se zaokruži tura. Međutim, postoji još jedan krug. Krug koji ima dodirnu tačku sa ovim upravo na ovom mjestu. To je krug koji vodi do Grla sokolovog, izvanrednog vidikovca koji gleda na Prokletije. Može se terenskim autom, a kad je lijepo vrijeme, možda i običnim, doći do vidikovca. No, moja je preporuka, kad smo se već dovde provozali, da ovih 4,7 kilometara prepješačimo. Kako god kreneš, uhvatićeš krug. Ali, iz sopstvenog iskustva  i prethodnog odustajanja od cilja, preporučujem da se krene lijevo. Staza je obilježena.

Mi nismo imali sreće, pa su nas  na cilju dočekali kiša, grad i grmljavina. Fotografija nije za pohvalu. Više je nagovještaj kako to može fantastično da izgleda za vedrog dana.

I pored toga, nisam htjela da odustanem od ove preporuke. Nadam se da ćete vi imati više sreće i da ćete po lijepom danu imati priliku da uživate u fantastičnom pogledu. Odavde možete nastaviti i uhvatiti krug, a možete se i vratiti istim putem. Vidikovac je dobro obilježen, a napravljene su i dvije klupe za uživanje, što je za svaku pohvalu. Umijem i ja da pohvalim kad imam šta. Žao mi je što sam češće prinuđena da kritikujem. Sem kad je priroda u pitanju. Tu primjedbi nemam. 🙂

Put prema Fundini se spušta kroz pitomu šumicu, ali nema nešto posebno da se vidi do sela Deljaj. Tu, međutim, ima mnogo toga. Prvo, selo je pitomo i kao stvoreno za fotografisanje. Dalje, seljani su sopstvenim sredstima izgradili monumentalni spomenik u vidu krsta i nešto manjeg Isusa koji gleda prema kanjonu Cijevne.

E, taj pogled, prema kanjonu rijeke Cijevne, nikad fotografija ne može da dočara. Bar ne moja. U prirodi je bar nekoliko puta ljepši.

Zbunih se gledajući u pravcu desno dok ne shvatih da se ispred stijena naguralo poveliko stado koza.

 

Od sela Deljaj ide se prema Fundini. Na skretanju prema selu Rašovići postoji još jedan pogled sa visine na Podgoricu.

Ova tura je postala interesantna i biciklistima jer smo ih često  sretali tokom puta. Ugledasmo  i  ove drugare, koji borave u ovim krajevima i znaju ponekad da se pojave i na putu. Zato, oprez.

 

Iako se ovaj kraj ne može pohvaliti vegetacijom i tu se nađe poneki biser od poljskog cvijeća koji ne smije ostati sakriven od javnosti. Evo ga jedan od onih koji su pobijedili negostoljubivu prirodu i odlučili da se udruže sa kamenom.

 [:ME]Prije izvjesnog vremena sam znak koji vidite u lijevom uglu na fotografiji ispod teksta, primijetila ispred podvožnjaka u Maslinama. Slučajno otkrih da označava Panoramsku turu br. 4 .Ta tura, pak, predstavlja krug oko Kučkih korita. Može se poći preko Fundine ili Ubala. U oba slučaja uhvati se krug koji je označen. Dužina ture je 65 kilometara.

Išla sam na Kučka korita, u više navrata, prije petnaestak godina, dok su djeca još htjela da idu s nama na izlete. Bilo je nešto malo vikendica na velikoj visoravni okruženoj planinama. Ljeti je bio pravi spas pobjeći iz Podgorice na čisti vazduh i uživanje u miru i tišini. Odlučih da ponovo prošetam kroz te krajeve . Da obiđem krug. Za Kuče sam i emotivno vezana, jer mi je baba, po kojoj nosim ime, a koju nikad nisam upoznala, iz tih krajeva.

 

Prvo se nailazi na skretanje prema Fundini, ali preporučeni pravac je preko Ubala. Na ovom mjestu ćemo zaokružiti krug. Čim se malo izdignemo iznad Podgorice nailazimo na prvi vidikovac na kojem sam i snimila prethodni bilbord. Odmah pažnju privuku originalne klupe koje mame da se na njima posjedi posmatrajući panoramu Podgorice, koja se vidi kao na dlanu.

 

Pored se nalazi spomenik Novaku Miloševom, a iznad još jedan spomenik i još jedan vidikovac. Natpis na spomeniku govori sve. Nema potrebe za objašnjenjem.

Pogled na Podgoricu, sa ovog mjesta, ima širinu koji pogled sa klupice nema. No, nema klupice. Nikad dva dobra, rekli bi stari. 🙂

Nastavljamo dalje, prema Medunu. Ne propuštamo da svratimo do tvrđave i Muzeja Marka Miljanova. Iako smo više puta dolazili, muzej nikad nismo uspjeli da posjetimo. Uvijek je bio zatvoren. Konačno nam se posrećilo. Ulaznica je simbolična, jedan euro.

Muzej ima kustosa, ali je bio odsutan trenutno. Iskreno, nije nam nedostajao, jer postoji sjajni audio vodič, pa sam možeš da pogledaš, odslušaš i zadržiš se koliko ti je volja. Nema previše eksponata, ali svaki odiše istorijom i tradicijom. Zanimljivi su i pažnje vrijedni svi eksponati. No, mene su više od istorijskih impresionirali etnološki. Zadržali bi se i duže da nam  plan nije bio da idemo i dalje. Za svaku preporuku je izlet samo do Meduna.

Iznad muzeja, koji je inače rodna kuća Marka Miljanova, nalazi se utvrđenje Medun, koje potiče još iz rimskog perioda. Na njemu se danas nalazi mala crkva i grobnica Marka Miljanova.

Sa ovog mjesta Marko, čuveni crnogorski junak, pisac i prvi gradonačelnik Podgorice, ima fantastičan pogled na grad na čijem je čelu nekad bio.

Medun je jedno vrijeme bio prilično zapušten. Osjeća se namjera da se učini pristupačnijim turistima. Osim što je put do njega neuporedivo bolji, pokošeno je granje i rasčišćena staza koja vodi do utvrđenja. Počela je i rekonstrukcija zida koji je opasavao grad. Nadam se da se na ovome neće stati.

Pogled na selo u podnožju, u ovo doba godine kad se sve zeleni je, zbilja, impresivan.

Nerado se odvojismo od Meduna. Dijelom novim putem, a dijelom i starim, izbismo na zaravan Kučkih korita. Nekada je ovo bio čuveni katun kojem je gravitirao ogromni broj grla, jer je na Koritima bilo veliko pojilo za stoku u kraju koji oskudijeva u vodi. Danas, teško da se može vidjeti koja životinja. Ali,mora se priznati da su vikendice baš dobro „rodile“.

Dođosmo do nekadašnje karaule. Šteta što je to sve propalo i prepušteno zubu vremena. Takvih objekata, širom zemlje, ima u velikom broju. Ne samo vojnih, nego i raznih drugih objekata kao što su hoteli, moteli. Čeka se da ih vrijeme i atmosferske prilike dokusure. Ne mogu da ne pomislim da je moglo, trebalo i moralo drukčije. No, zaboravih da sam ovdje zbog panoramskog puta. Pojilo je mnogo interesantno, u prošlosti više nego značajno zbog brojnosti grla i bezvodnosti ovog kraja.  Tu se nalazi i česma. Od tog mjesta se pravi zaokret i ide prema Fundini, da se zaokruži tura. Međutim, postoji još jedan krug. Krug koji ima dodirnu tačku sa ovim upravo na ovom mjestu. To je krug koji vodi do Grla sokolovog, izvanrednog vidikovca koji gleda na Prokletije. Može se terenskim autom, a kad je lijepo vrijeme, možda i običnim, doći do vidikovca. No, moja je preporuka, kad smo se već dovde provozali, da ovih 4,7 kilometara prepješačimo. Kako god kreneš, uhvatićeš krug. Ali, iz sopstvenog iskustva  i prethodnog odustajanja od cilja, preporučujem da se krene lijevo. Staza je obilježena.

Mi nismo imali sreće, pa su nas  na cilju dočekali kiša, grad i grmljavina. Fotografija nije za pohvalu. Više je nagovještaj kako to može fantastično da izgleda za vedrog dana.

I pored toga, nisam htjela da odustanem od ove preporuke. Nadam se da ćete vi imati više sreće i da ćete po lijepom danu imati priliku da uživate u fantastičnom pogledu. Odavde možete nastaviti i uhvatiti krug, a možete se i vratiti istim putem. Vidikovac je dobro obilježen, a napravljene su i dvije klupe za uživanje, što je za svaku pohvalu. Umijem i ja da pohvalim kad imam šta. Žao mi je što sam češće prinuđena da kritikujem. Sem kad je priroda u pitanju. Tu primjedbi nemam. 🙂

Put prema Fundini se spušta kroz pitomu šumicu, ali nema nešto posebno da se vidi do sela Deljaj. Tu, međutim, ima mnogo toga. Prvo, selo je pitomo i kao stvoreno za fotografisanje. Dalje, seljani su sopstvenim sredstima izgradili monumentalni spomenik u vidu krsta i nešto manjeg Isusa koji gleda prema kanjonu Cijevne.

E, taj pogled, prema kanjonu rijeke Cijevne, nikad fotografija ne može da dočara. Bar ne moja. U prirodi je bar nekoliko puta ljepši.

Zbunih se gledajući u pravcu desno dok ne shvatih da se ispred stijena naguralo poveliko stado koza.

 

Od sela Deljaj ide se prema Fundini. Na skretanju prema selu Rašovići postoji još jedan pogled sa visine na Podgoricu.

Ova tura je postala interesantna i biciklistima jer smo ih često  sretali tokom puta. Ugledasmo  i  ove drugare, koji borave u ovim krajevima i znaju ponekad da se pojave i na putu. Zato, oprez.

 

Iako se ovaj kraj ne može pohvaliti vegetacijom i tu se nađe poneki biser od poljskog cvijeća koji ne smije ostati sakriven od javnosti. Evo ga jedan od onih koji su pobijedili negostoljubivu prirodu i odlučili da se udruže sa kamenom.

 [:]