[:me]Pivsko jezero je naše najveće vještačko jezero. Posle Skadarskog je drugo po veličini među svim jezerima. O njemu može da se piše iz raznih uglova, o raznim pogledima na njega. Volim novi put prema Žabljaku. Tamo smo, iz Podgorice, za dva sata No, volim da do Žabljaka stignem i okolo, odnosno preko Plužina. Taj put je egzotičan u svakom pogledu. Samo treba na jedno (i pola drugog) oko da zažmuriš na kvalitet puta. Predjeli kroz koje se prolazi, nadoknađuju amortizaciju vozila. Kad je jezero napravljeno potopljeno je naselje Plužine. Tada je novo naselje niklo na obali novonastalog jezera. Priča o preseljenju manastira Piva, kamen po kamen, zaslužuje blog za sebe.
Ne zadržavamo se u Plužinama. Jezeru se divimo sa krivina koje vode do najluđih tunela na svijetu. I to je dio egzotičnosti ove ture.
No, nekad mi nije do egzotike i uzbuđenja. Želim samo da pobjegnem od podgoričke vreline, gužve, obaveza. Opet je cilj Pivsko jezero, ali jedan njegov drugi dio. Idealan za prethodno nabrojane želje. Na putu ka Plužinama, skrene se ka selu Rudinice i etno selu Izlazak. Svraćanje u restoran etno sela smo ostavili za kasnije. Pored restorana smo ugledali putokaz.
Sa ovog mjesta je pogled na jedno parčence jezera , duboko dolje, izrazito plave boje, koja se još više ističe naspram zelenila okolne šume.
Spustili smo se, solidnim putem, do obale jezera. Ispred jednog mostića smo napravili malu pauzu tokom koje smo se divili boji jezera. Tu se jezero prilično sužava. Jezero je izuzetno bistro. Ribe, u velikim jatima, se vide golim okom.
Mi smo, u stvari, pošli sa ciljem da se spustimo do jezera, na malu plažu, za koju smo mislili da je javno dostupna. Došli smo, preko mostića, na drugu obalu jezera i znali smo da se sa puta mora skrenuti lijevo. U jednom momentu smo ugledali uski putić. Nekako smo sklonili auto s puta (mada nije bilo moguće baš skroz) i krenuli u avanturu. Računali smo da se uvijek možemo vratiti. A lomatali smo se i po neuporedivo nepristupačnijim terenima. Ovo je bio jedan fini putić kroz šumu.
Išlo se šumicom, po mojoj “stručnoj” procjeni, koji korak previše, dok ne ugledasmo pramičak jezera. To nas osokoli i dade nadu da se ovaj izlet neće smatrati neuspjelim.
Ubrzo potom, spustismo se do obale. Pored obale, na naše iznenađenje, naiđosmo na kuću i domaćina koji je kosio okućnicu. To nas je prilično iznenadilo i zbunilo. Mislili smo da se vratimo. No, ljubazni domaćin nam to nije dozvolio. Pozvao nas je da uživamo na njegovoj privatnoj plaži. I zbilja smo uživali.
Čak nam je ponudio i čamac, ali smo mi odbili njegovu velikodušnu ponudu. Zadovoljili smo se boravkom na obali jezera, boje nestvarno zelene. Tišina se podrazumijevala u ovoj ljepoti. I kosa je utihnula jer je kosac pošao na podnevni odmor. Mi smo, u hladovini, naizmjenično pogledivali, čas u knjigu, čas u jezero. U jednom momentu sam odlučila da se okupam. Voda nije bila previše hladna a baš me mamila. Duško je odolio zovu vode. Ugrabio je fotoaparata i napravio najbolju fotografiju u “karijeri”.
Voda je na momente bila vrlo prijatna, da bi , odmah potom, naišao ledeni talas. Ostala sam u vodi duže nego što je to baš pametno, ali, znala sam da ću se teško nakaniti da ponovo uđem. Okruženje je bilo senzacionalno. Tek kasnije sam pročitala podatak da je jezero veoma duboko. Negdje čak i do 188 metara. Da sam za taj podatak znala ranije…vjerovatno se, ipak, ne bih obazirala. 🙂
Posle nekoliko sati uživanja pored jezera, zahvalili smo se ljubaznom domaćinu i putem kroz šumu se vratili do parkiraog auta a zatim do etno sela Izlazak. Odlučili smo da oprobamo njegove domaće specijalitete. Nismo se pokajali.
Najveća prednost ovog restorana je njegov fenomenalan položaj. Iz njega se pruža možda najljepši pogled na jezero. Kad se malo zagledasmo, shvatismo da ovaj savršeni pogled obuhvata i naše pređašnje boravište i da nismo bili baš tako “odvojeni od čitavog svijeta” kakav smo utisak imali. 🙂
I tako smo proveli jedan dan za pamćenje. Zaključili smo da smo prestari za ovako avanturističke poduhvate, jer, ako se ovaj dobro završio, ne znači da će i sledeći. Sledeći put smo zaboravili na ovaj zaključak. Jer, godine su to…
[:en]Pivsko jezero je naše najveće vještačko jezero. Posle Skadarskog je drugo po veličini među svim jezerima. O njemu može da se piše iz raznih uglova, o raznim pogledima na njega. Volim novi put prema Žabljaku. Tamo smo, iz Podgorice, za dva sata No, volim da do Žabljaka stignem i okolo, odnosno preko Plužina. Taj put je egzotičan u svakom pogledu. Samo treba na jedno (i pola drugog) oko da zažmuriš na kvalitet puta. Predjeli kroz koje se prolazi, nadoknađuju amortizaciju vozila. Kad je jezero napravljeno potopljeno je naselje Plužine. Tada je novo naselje niklo na obali novonastalog jezera. Priča o preseljenju manastira Piva, kamen po kamen, zaslužuje blog za sebe.
Ne zadržavamo se u Plužinama. Jezeru se divimo sa krivina koje vode do najluđih tunela na svijetu. I to je dio egzotičnosti ove ture.
No, nekad mi nije do egzotike i uzbuđenja. Želim samo da pobjegnem od podgoričke vreline, gužve, obaveza. Opet je cilj Pivsko jezero, ali jedan njegov drugi dio. Idealan za prethodno nabrojane želje. Na putu ka Plužinama, skrene se ka selu Rudinice i etno selu Izlazak. Svraćanje u restoran etno sela smo ostavili za kasnije. Pored restorana smo ugledali pitokaz.
Sa ovog mjesta je pogled na jedno parčence jezera , duboko dolje, izrazito plave boje, koja se još više ističe naspram zelenila okolne šume.
Spustili smo se, solidnim putem, do obale jezera. Ispred jednog mostića smo napravili malu pauzu tokom koje smo se divili boji jezera. Tu se jezero prilično sužava. Jezero je izuzetno bistro. Ribe, u velikim jatima, se vide golim okom.
Mi smo, u stvari, pošli sa ciljem da se spustimo do jezera, na malu plažu, za koju smo mislili da je javno dostupna. Došli smo, preko mostića, na drugu obalu jezera i znali smo da se sa puta mora skrenuti lijevo. U jednom momentu smo ugledali uski putić. Nekako smo sklonili auto s puta (mada nije bilo moguće baš skroz) i krenuli u avanturu. Računali smo da se uvijek možemo vratiti. A lomatali smo se i po neuporedivo nepristupačnijim terenima. Ovo je bio jedan fini putić kroz šumu.
Išlo se šumicom, po mojoj “stručnoj” procjeni, koji korak previše, dok ne ugledasmo pramičak jezera. To nas osokoli i dade nadu da se ovaj izlet neće smatrati neuspjelim.
Ubrzo potom, spustismo se do obale. Pored obale, na naše iznenađenje, naiđosmo na kuću i domaćina koji je kosio okućnicu. To nas je prilično iznenadilo i zbunilo. Mislili smo da se vratimo. No, ljubazni domaćin nam to nije dozvolio. Pozvao nas je da uživamo na njegovoj privatnoj plaži. I zbilja smo uživali.
Čak nam je ponudio i čamac, ali smo mi odbili njegovu velikodušnu ponudu. Zadovoljili smo se boravkom na obali jezera, boje nestvarno zelene. Tišina se podrazumijevala u ovoj ljepoti. I kosa je utihnula jer je kosac pošao na podnevni odmor. Mi smo, u hladovini, naizmjenično pogledivali, čas u knjigu, čas u jezero. U jednom momentu sam odlučila da se okupam. Voda nije bila previše hladna a baš me mamila. Duško je odolio zovu vode. Ugrabio je fotoaparata i napravio najbolju fotografiju u “karijeri”.
Voda je na momente bila vrlo prijatna, da bi , odmah potom, naišao ledeni talas. Ostala sam u vodi duže nego što je to baš pametno, ali, znala sam da ću se teško nakaniti da ponovo uđem. Okruženje je bilo senzacionalno. Tek kasnije sam pročitala podatak da je jezero veoma duboko. Negdje čak i do 188 metara. Da sam za taj podatak znala ranije…vjerovatno se, ipak, ne bih obazirala. 🙂
Posle nekoliko sati uživanja pored jezera, zahvalili smo se ljubaznom domaćinu i putem kroz šumu se vratili do parkiraog auta a zatim do etno sela Izlazak. Odlučili smo da oprobamo njegove domaće specijalitete. Nismo se pokajali.
Najveća prednost ovog restorana je njegov fenomenalan položaj. Iz njega se pruža možda najljepši pogled na jezero. Kad se malo zagledasmo, shvatismo da ovaj savršeni pogled obuhvata i naše pređašnje boravište i da nismo bili baš tako “odvojeni od čitavog svijeta” kakav smo utisak imali. 🙂
I tako smo proveli jedan dan za pamćenje. Zaključili smo da smo prestari za ovako avanturističke poduhvate, jer, ako se ovaj dobro završio, ne znači da će i sledeći. Sledeći put smo zaboravili na ovaj zaključak. Jer, godine su to…
[:ME]Pivsko jezero je naše najveće vještačko jezero. Posle Skadarskog je drugo po veličini među svim jezerima. O njemu može da se piše iz raznih uglova, o raznim pogledima na njega. Volim novi put prema Žabljaku. Tamo smo, iz Podgorice, za dva sata No, volim da do Žabljaka stignem i okolo, odnosno preko Plužina. Taj put je egzotičan u svakom pogledu. Samo treba na jedno (i pola drugog) oko da zažmuriš na kvalitet puta. Predjeli kroz koje se prolazi, nadoknađuju amortizaciju vozila. Kad je jezero napravljeno potopljeno je naselje Plužine. Tada je novo naselje niklo na obali novonastalog jezera. Priča o preseljenju manastira Piva, kamen po kamen, zaslužuje blog za sebe.
Ne zadržavamo se u Plužinama. Jezeru se divimo sa krivina koje vode do najluđih tunela na svijetu. I to je dio egzotičnosti ove ture.
No, nekad mi nije do egzotike i uzbuđenja. Želim samo da pobjegnem od podgoričke vreline, gužve, obaveza. Opet je cilj Pivsko jezero, ali jedan njegov drugi dio. Idealan za prethodno nabrojane želje. Na putu ka Plužinama, skrene se ka selu Rudinice i etno selu Izlazak. Svraćanje u restoran etno sela smo ostavili za kasnije. Pored restorana smo ugledali pitokaz.
Sa ovog mjesta je pogled na jedno parčence jezera , duboko dolje, izrazito plave boje, koja se još više ističe naspram zelenila okolne šume.
Spustili smo se, solidnim putem, do obale jezera. Ispred jednog mostića smo napravili malu pauzu tokom koje smo se divili boji jezera. Tu se jezero prilično sužava. Jezero je izuzetno bistro. Ribe, u velikim jatima, se vide golim okom.
Mi smo, u stvari, pošli sa ciljem da se spustimo do jezera, na malu plažu, za koju smo mislili da je javno dostupna. Došli smo, preko mostića, na drugu obalu jezera i znali smo da se sa puta mora skrenuti lijevo. U jednom momentu smo ugledali uski putić. Nekako smo sklonili auto s puta (mada nije bilo moguće baš skroz) i krenuli u avanturu. Računali smo da se uvijek možemo vratiti. A lomatali smo se i po neuporedivo nepristupačnijim terenima. Ovo je bio jedan fini putić kroz šumu.
Išlo se šumicom, po mojoj “stručnoj” procjeni, koji korak previše, dok ne ugledasmo pramičak jezera. To nas osokoli i dade nadu da se ovaj izlet neće smatrati neuspjelim.
Ubrzo potom, spustismo se do obale. Pored obale, na naše iznenađenje, naiđosmo na kuću i domaćina koji je kosio okućnicu. To nas je prilično iznenadilo i zbunilo. Mislili smo da se vratimo. No, ljubazni domaćin nam to nije dozvolio. Pozvao nas je da uživamo na njegovoj privatnoj plaži. I zbilja smo uživali.
Čak nam je ponudio i čamac, ali smo mi odbili njegovu velikodušnu ponudu. Zadovoljili smo se boravkom na obali jezera, boje nestvarno zelene. Tišina se podrazumijevala u ovoj ljepoti. I kosa je utihnula jer je kosac pošao na podnevni odmor. Mi smo, u hladovini, naizmjenično pogledivali, čas u knjigu, čas u jezero. U jednom momentu sam odlučila da se okupam. Voda nije bila previše hladna a baš me mamila. Duško je odolio zovu vode. Ugrabio je fotoaparata i napravio najbolju fotografiju u “karijeri”.
Voda je na momente bila vrlo prijatna, da bi , odmah potom, naišao ledeni talas. Ostala sam u vodi duže nego što je to baš pametno, ali, znala sam da ću se teško nakaniti da ponovo uđem. Okruženje je bilo senzacionalno. Tek kasnije sam pročitala podatak da je jezero veoma duboko. Negdje čak i do 188 metara. Da sam za taj podatak znala ranije…vjerovatno se, ipak, ne bih obazirala. 🙂
Posle nekoliko sati uživanja pored jezera, zahvalili smo se ljubaznom domaćinu i putem kroz šumu se vratili do parkiraog auta a zatim do etno sela Izlazak. Odlučili smo da oprobamo njegove domaće specijalitete. Nismo se pokajali.
Najveća prednost ovog restorana je njegov fenomenalan položaj. Iz njega se pruža možda najljepši pogled na jezero. Kad se malo zagledasmo, shvatismo da ovaj savršeni pogled obuhvata i naše pređašnje boravište i da nismo bili baš tako “odvojeni od čitavog svijeta” kakav smo utisak imali. 🙂
I tako smo proveli jedan dan za pamćenje. Zaključili smo da smo prestari za ovako avanturističke poduhvate, jer, ako se ovaj dobro završio, ne znači da će i sledeći. Sledeći put smo zaboravili na ovaj zaključak. Jer, godine su to…
[:]
2 thoughts on “Pivsko jezero, spas od ljetnjih vrućina”