Bjelasica je jedna od najljepših  i naposjećenijih planina Crne Gore. Šetnja po njoj je pravo uživanje za sve ljubitelje prirode od 7 do 77 godina (a, bogami, i starije). Bez velikih teškoća se može doći do svih njenih vrhova. Pravo je uživanje šetati njenim padinama, uživati u cvjetnim livadama i diviti se njenim jezerima.

Ima na njoj štošta da se vidi i obiđe, ali, kad se izgovori Bjelasica, zimi se, naravno, prvo pomisli na skijanje, a tokom ostalih godišnjih doba, na Biogradsko jezero. Ono je najveće, najpoznatije i najposjećenije. Između ostalih, presudni razlog za to je što se do njega može doći autom. Mnogi od vas ne znaju da se na Bjelasici nalazi još 6 jezera: Ursulovačko (Kurikućko) jezero, Malo Ursulovačko jezero (Blatina), Šiško jezero, Malo Šiško jezero, Ševarine (Ševarinsko jezero) i Pešića jezero. Pešića jezero je drugo po veličini. Smješteno je u jednom od najvećih cirkova Bjelasice, u prostoru između njenih najvećih vrhova: Crne glave (2.137mnv), Zekove glave (2.116mnv) i Belila (2059 mnv). Kad se sa Zekove glave baci pogled prema jezeru, ono izgleda malo i neugledno.

Tako sam prvi put, umorna od pješačenja od Jezerina do Zekove glave odustala od spuštanja do jezera. Zaključila sam da je simpatično, ali da nema razloga da se spuštam do njega kad se ovako fino vidi i odozgo.

Drugi put sam pošla s namjerom da se obavezno spustim do jezera. Smislili smo taktiku kako da nadoknadimo nedostatak kondicije. Pošto smo već prethodno prepješačili put od Jezerina do katuna Vranjak, ovaj put smo ga prošli kolima (mada je put makadamski i više je primjeren terenskim autima). Od katuna Vranjak smo krenuli stazom ka Crnoj glavi a onda smo se, slijedeći putokaz, spustili do jezera.

Što smo se više približavali, ja sam se sve više oduševljavala i uviđala  kako sam pogriješila misleći da se jezero može vidjeti s visine. Kad smo se skroz spustili, prizor je bio čaroban. Voda jezera se presijavala.  Nije se moglo procijeniti da li je ljepša plava boja jezera ili zelena boja okolnih livada i drveća. Preplitale su se bezbrojne nijanse plave i zelene boje, a mi smo sjeli da upijemo utiske.

Uočili smo da oko jezera postoji staza i da se jezero lagano može obići. Dok smo obilazili jezero, naše oduševljenje je raslo i nismo se mogli načuditi kako do tad nismo čuli kako je prelijepo ovo jezero. Toliko malo znamo o prirodnim ljepotama koje nam se nalaze na dohvat noge. U dijelu jezera koji je okrenut ka Crnoj glavi, nalazi se šumarak sa neobičnim drvećem u čijoj smo hladovini napravili dužu pauzu.

Nastavili smo stazom oko jezera diveći se jezeru na svakom koraku. Kroz krošnje drveća smo ugledali vrh Zekova glava koji se nalazi iznad jezera a koji je uočljiv po repetitoru koji se na njemu nalazi.

Posle šetnje oko jezera, odmora i uživanja u debeloj hladovini veoma neobičnih stabala koji okružuju jezero, morali smo da krenemo nazad. Odlučili smo da se popnemo do Zekove glave. Uspon je bio žestok. Srećom, ne previše dug.

Kad god šetam po brdima i dolinama (i ponekoj planini), uživam u bojama, mirisima, šumu vode, debeloj hladovini i prelijepom poljskom cvijeću. I na Bjelasici sam uspjela da vidim i uslikam prelijepe primjerke od kojih trenutno izabrah ovaj.

Skoro svako jezero ima neku legendu koja ga prati i po kojoj je čuveno. Po Bjelasici ima divljih konja. U prošlosti ih je, zasigurno, bilo i više. Zato ne čudi što legenda vezana za Pešića jezero govori o bijelom krilatom konju koji je živio u jezerskim vodama. Izlazio je samo noću i tada su mogle da mu se dive samo one koje i noću vide, a to su vile.