Iako sam u jedanaestoj godini postojanja bloga “povukla ručnu” i napisala tek dva teksta, ipak su me se sjetili. Dobila sam poziv od Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) da sa ekipom novinara iz Srbije i Crne Gore vidimo šta je sve urađeno kroz projekat For.REST, koji se bavi šumskim turizmom u prekograničnom području između Srbije i Crne Gore. Projektom su se, oko ideje da šuma i ono što u njoj živi postanu osnov turističke ponude, a da ostanu sačuvani, povezale četiri opštine: Žabljak i Plužine iz Crne Gore, te Nova Varoš i Sjenica iz Srbije. Vodeći partner na projektu je bila Opština Žabljak, a pridruženi partneri su CZIP, Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije i Specijalni rezervat prirode Uvac.

Ciljevi projekta su bili: da se staze obilježe i opreme osmatračnicama i signalizacijom, da se osposobe ljudi koji će turiste da vode kroz područje obuhvaćeno projektom, kao i da se poveže ponuda lokalnih domaćinstava u jedan program. Naglasak je na eko-turizmu i svemu onome što ga izdvaja od ostalih vidova turizma, a što svakim danom biva sve popularnije: terapiji šumom, posmatranju ptica i sisara, prepoznavanju biljaka i gljiva na terenu.

Naša prva, opciona stanica trebalo je da bude posmatranje i snimanje divokoza. Ipak, zbog nemogućnosti da uskladimo termine sa vodičem, ta aktivnost se ovog puta nije realizovala. Bilo mi je žao zbog ostatka ekipe, ali ja sam već imala tu sreću da ih u više navrata posmatram izbliza tokom ranijih uspona na vrhove Durmitora. Dobra vijest za sve buduće posjetioce je da ih na Durmitoru ima sve više. Sve su opuštenije u blizini ljudi, pa ako planirate dolazak, s pravom možete da se nadate nevjerovatnim susretima i još boljim fotografijama.

Vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Temperatura se naglo strmoglavila. Čak se tu i tamo pojavio i snijeg, ali se mi na to nismo obazirali. U Žabljaku smo odradili dvije “terapije šumom” kroz koje su nas proveli iskusni terapeuti. Moram da priznam da se ja odavno liječim šumom sama. Svaka šetnja šumom za mene je terapija koja se malo sa čime može uporediti. Još kad sam čula koliko Japanci cijene šetnje šumom i smatraju ih bitnom stavkom u jačanju imuniteta, ovu terapiju sprovodim kad god sam u prilici, godinama unazad.

Fotografisao: Slavko Nikolić

Prezentacije projekata su obično suvoparne i monotone. Ovdje to nije bio slučaj. Prezentacija se neplanirano odužila zbog prezanimljivih priča o bjeloglavim supovima koje nam je, s velikom ljubavlju i posvećenošću, prenosio Darko iz Specijalnog rezervata prirode Uvac. Dok smo ga slušali, svi smo jedva čekali sjutrašnji dan kada smo se uživo nadali susretu sa tim nebeskim divovima.

Fotografisao: Slavko Nikolić

Sa Žabljaka smo otišli na Zlatar, nedaleko od Nove Varoši. Tokom večeri je padala kiša, a osvanulo je maglovito i hladno jutro pa nam je optimizam bio na niskim granama. Srećom, vremenske prilike su se brzo promijenile na bolje.

Najpoznatiji vidikovac za posmatranje bjeloglavih supova na rijeci Uvac je vidikovac Molitva koji se nalazi na teritoriji opštine Sjenica. Imala sam, u dva navrata, priliku da se nađem na ovom čuvenom vidikovcu. Drugi put prije desetak dana.

Od ivice izumiranja do gospodara Uvca

Priča o bjeloglavim supovima na ovim prostorima je priča o nevjerovatnom povratku otpisanih. Tokom druge polovine prošlog vijeka, iz brojnih razloga, njihov broj je pao na samo 18 jedinki. Danas, zahvaljujući formiranju Specijalnog rezervata prirode Uvac i predanom radu zaposlenih, na ovom prostoru krila širi oko 420 ptica. Kako je broj jedinki rastao, tako se širio i njihov prostor. Danas ih ima dosta i na teritoriji opštine Nova Varoš, čemu je značajno doprinijela i izgradnja hranilišta Kašan na planini Jadovnik. Toliko me fascinira priča o ovim životinjama da bih o njima mogla da vam pričam do sjutra, ali pokušaću da ne pretjeram.

Ekološki heroji i stroga pravila “menija”

Značaj supova za životnu sredinu je nemjerljiv. Oni se hrane isključivo uginulim životinjama, čime sprečavaju širenje zaraza i prirodno “čiste” teren. Sve klanice sa šireg područja predaju životinjski otpad rezervatu Uvac, koji se potom transportuje do hranilišta. Čak i pojedinci mogu da im se obrate ukoliko im ugine stoka. Naravno, ova velika gozba ima stroga pravila. Krajnju riječ i dozvolu uvijek daje veterinar. Samo jedna zaražena životinja mogla bi da donese smrt velikom broju ptica, što se u prošlosti, nažalost, i dešavalo. Posebno koban uticaj može da ima diklofenak, lijek koji se, između ostalog, koristi za liječenje mastitisa kod krava, a za supove je smrtonosan.

Lekcija o preživljavanju: Kako mladi supovi dobijaju krila?

Čuli smo mnogo nevjerovatnih činjenica – od toga da mladi supovi odlaze na putešestvija u nezamislivo daleke krajeve iako su u suštini ptice stanarice, pa do priče o roditeljstvu koja je meni, a čini mi se i ostalima, bila najinteresantnija. Bjeloglavi sup snese samo jedno jaje godišnje. Oba roditelja naizmjenično leže na njemu oko 55 dana, a kada se mladunče izleže, hrane ga naredna tri mjeseca. Za to vrijeme, ono postane prilično teško, a onda nastupa surova lekcija iz samostalnosti: roditelji jednostavno prestanu da ga hrane. Mladunče čeka i nada se na litici. Zahvaljujući rezervama, može da izdrži i do sedam dana bez hrane. Za to vrijeme ono smrša na idealnih 8 kilograma i tek tada, nemajući drugog izbora, raširi krila i poleti.

Zašto je baš Uvac savršen “aerodrom”?

Mjesto za gniježđenje supova ne može biti bilo gdje. Njima je, baš kao i avionima, potrebno zaletište sa kojeg imaju prelet preko vodene površine. Gnijezde se isključivo u stijenama klisura, na nepristupačnom terenu. Zato je Uvac, sa svoja tri vještačka jezera (Zlatarsko, Sjeničko i Radoinjsko) i visokim stjenovitim obalama, za njih idealna vazdušna luka i dom.

Raspričah se o supovima, zaboravih na putovanje. Nedaleko od Nove Varoši, prema Kokinom Brodu i Zlatarskom jezeru, nalazo se Etno selo Vraneša odakle kreće obilježena staza do desetak vidikovaca. Do prvog ima samo kilometar pješačenja. Naredni se nižu, nedaleko jedan od drugoga, ali cilj naše šetnje je bio vidikovac Vraneša, jedan od tri koji su napravljeni u okviru ovoga projekta. Ovaj je visok 6 metara. Sa njega se pruža prelijep pogled i na meandre Uvca i na Zlatarsko jezero koje nikad do sad nijesam imala priliku da vidim iz ove perspektive. Dok su novinari uzimali izjave od onih koji su iznijeli ovaj projekat (Jovana, Jelena, Darko) i čuvara prirode rezervata Uvac, ja sam čekala supove. Dugo se nijedan nije pojavio. Kažu: pošli na ručak. “Pa, đe sad nađoše?” Onda su polako počeli da pristižu, da prelijeću rijeku i kriju se iza stijene gdje su im gnijezda. I pored toga što sam bila prestrpljiva, ni jedan mi se nije primakao dovoljno blizu da bih sa objektivom koji imam, a koji je daleko od dobrog za ove svrhe, napravila i približno dobru fotografiju.

Pomalo razočarano sam se vraćala fenomenalnom stazom kroz šumu. Ne onom kojom smo došli.

Ručak u etno selu Vraneša, uz zanimljivu konverzaciju i gledanje nevjerovatnih fotografija sa hranilišta supova, za koje je autoru (kojem, na žalost, nijesam zapamtila ime) osim fenomenalne opreme trebalo i sedmodnevno strpljenje, popravili su mi raspoloženje. Slijedila je vožnja katamaranom po Zlatarskom jezeru i potencijalna mogućnost da se i tu “naleti” na nekog supa.

Katamaran je u vlasništvu Rezervata Uvac i namijenjen je vožnji turista do stijena na kojem borave supovi. Bilo je prilično hladno, ali je mene grijala nada da da ću vidjeti nekog supa na manjoj udaljenosti. Okolina jezera je simpatična. Uglavnom su obale prekrivene šumom. I ovdje se vide posljedice nevjerovatno suvog ljeta. Nivo jezera je najmanje 3 metra niži od optimalnog nivoa. Takođe, i ovdje se čuvari prirode bore sa nelegalnom gradnjom u granicama rezervata, sa nepropisnim odlaganjem smeća. Problemi sa kojima se suočavaju oni koji brinu o prirodi su isti ili slični u cijelom regionu. Ali, nemaju svi supove. Bar za sad.

Prvo smo uznemirili jato pataka gluvara, a onda smo u dubini stijene iznad jezera, zahvaljujući dobrim dvogledima koje smo pozajmili od “ptičara”, ugledali dva supa. Treći je bio na izbočini i bolje vidan. Njega je uhvatila takva dreka da nas je zbunio. Na kraju je stručnjak iz Uvca zaključio da je u pitanju parenje. Četvrti je bio sakriven. Jeste da nam je bilo malo neprijatno što ih dekoncentrišemo, ali ja sam, s fotoaparatom “na gotovs” čekala da neki od njih poleti. I… ispunila mi se želja. Sup je poletio i uhvatio desetak krugova ispred nas. Zbilja, veličanstvena ptica. Jelena me je pitala: “Jasna, jesi li uspjela?”, misleći da li sam konačno zadovoljna ijednom fotografijom. “Jesam”.

Za sad supova kod nas nema. Bilo ih je, ali su nestali jedući divlje životinje koje su u to vrijeme namjenski ubijane trovanjem. Na kraju ovoga projekta se iskristalisala ideja da se nastavkom ovog ili uz pomoć nekog novog projekta supovi “dovedu” i u Crnu Gou. Najbolje uslove za njih ima opština Plužine, jer na obodima Pivskog jezera supovi imaju dobro zaletište, a sigurno bi mogli da nađu i stijene za gnijezda. Ovo je još u fazi izviđanja, što bi se reklo, ali ja sam optimista. Šta god CZIP-ov posvećeni tim eksperata smisli, to se i realizuje. Možda će biti potrebno više vremena dok se nasele, ali ako stignu, obećavam da ću kupiti jači objektiv u tu čast. Do tad ću imati sjećanje na ova tri dana provedena u društvu zahvaljujući kojem sam se ismijala kako odavno nisam, a svi znate kako dobre efekte ima “terapija smijehom”.