Više od četvrt vijeka obilazim lokacije po Crnoj Gori, a već jedanaestu godinu kako svoje impresije dijelim sa zainteresovanim čitaocima u okviru ovog bloga. Tokom tog perioda nisam nikad napravila ovoliku pauzu između dva teksta (punih sedam mjeseci) pa se nadam da nisam zaboravila kako se to radi.

Zbog određenih okolnosti, u zadnje vrijeme sam pretežno išla na mjesta o kojima sam već ranije pisala. Prije dvije sedmice jedini plan za vikend bio nam je da pobjegnemo od podgoričke vreline. Rezervisali smo smještaj za noć u etno-selu Koljeno u Ulotini i krenuli. Nismo imali nikakav plan već smo htjeli da sve bude spontano, opušteno, u hodu. Jedino smo u startu odlučili da poslije autoputa nastavimo preko Mateševa jer odavno tuda nismo išli. Zanimalo nas je da li je saniran put. Dijelom jeste, u cjelini je mnogo bolji nego što ga pamtimo tokom prethodne vožnje, ali sam se optimistično nadala da je još bolji. Sve u svemu, kako smo se primicali Andrijevici ja sam uzviknula: Konjuhe! Duško nije pokazao entuzijazam, naprotiv. Ali, kad smo ugledali tablu sa natpisom “Konjuhe” – skrenuo je. Volimo da upoznamo svaki dio zemlje, a Konjuhe nam nikad nisu bile usput. Prvo smo naišli na selo romantičnog naziva – Đuliće. Moram priznati da sam za njega prvi put čula. S mosta sam fotografisala rijeku, a onda se i spustila do nje. Mještani mi rekoše da se zove Zlorečica. Kao i svaka naša planinska rijeka i Zlorečica je prelijepa, samo nema lijepo ime.

Vrlo brzo stigli smo do Broda, centra Konjuha koje čine još i zaseoci Dulipolje, Mimiće i Alje. Zaustavili smo se i pošli u razgledanje. U centru sela se nalaze stara i nova škola, zgrada koja je ujedno i kapela i Dom kulture i crkva. Ovdje više nema, a postojale su: prodavnice, pošta, ambulanta, kao i pogon za proizvodnju sira, dok se Dom kulture koristi skoro isključivo kao kapela. Ispred crkvene kapije smo ugledali info-tablu koja nam je mnogo rekla o ovom selu i njegovom značaju u prošlosti. Info-tabla me zainteresovala pa sam se i preko interneta “raspitala” o istoriji Konjuha.

Selo Konjuhe se prvi put pominje još 1330. godine u Dečanskoj hrisovulji, gdje je zapisano: “Dobra rijeka i u njoj Konjusi”. Prema narodnom predanju, u ovom kraju su ljeti odmarali carevi, zbog čega su se pojedini zaseoci zovu Carevi konaci i Carevo kućište. Neki izvori navode da su u Carevom kućištu živjeli carski čobani. Kroz Konjuhe je nekad išao važan putni pravac. Smatra se da su ovuda prolazili karavani još u antičkom i rimskom periodu. Selo se nalazi na nadmorskoj visini od 400 do 700 metara i prilično je razuđeno. Ono što ga najviše određuje, a i čini posebnim je što leži u podnožju Komova, jednog od najimpozantnijih planinskih masiva naše zemlje. Kroz selo protiče rijeka Perućica. Spajanjem Perućice i rijeke Kuckaja u selu Đuliće nastaje rijeka Zlorečica.

Kao što sam već spomenula, u centru sela se nalaze stara i nova škola, rekviziti za zabavu djece. Tu su i biste tri borca iz ovoga kraja, od kojih su dva i narodni heroji. Po jednom od njih, Miliću Keljanoviću, nazvana je škola. Na info-tabli smo sa iznenađenjem pročitali koliko značajno mjesto u istoriji prosvete naše zemlje su imali Konjusi.

Prva svjetovna škola u Crnoj Gori otvorena je 1834. godine na Cetinju, a 1858. godine osnovana je škola u Kraljima. Samo godinu kasnije, ona je premještena u Konjuhe, selo Košutiće, gdje je postala poznata kao „Vasojevićka univerza“. U ovoj školi se nije učilo samo čitanje i pisanje, već su se sticale i vještine poput mačevanja, rvanja i gimnastike. Učenici su takođe učili osnove govorništva, što je bilo od velikog značaja u tadašnjem društvu. Mnogi polaznici škole kasnije su postali istaknuti prosvjetni radnici, sudije, oficiri, vojvode i vojskovođe. Nekada je ovdje, sa područnom školom u Đulićima bilo i do 400 đaka. Čusmo tužnu činjenicu da ove godine, po prvi put, u školu nije upisan ni jedan prvak.

Nedaleko od škole se nalazi crkva Vaznesenja Gospodnjeg. Na inicijativu knjaza Nikole, 1892. godine, mitropolit Mitrofan Ban je dao blagoslov za izgradnju ove crkve. Sagrađena je u tadašnjem tradicionalnom crnogorskom stilu. U porti seoske crkve u Konjusima sahranjen je prvi školski učitelj – pop Miloš Vuković, rođen u Košutićima.

Svidjele su mi se Konjuhe, baš. Posebno pogled prema Komovima. Put je nastavljao dalje. Bila sam zainteresovana da produžimo da vidimo šta je u nastavku puta, ali Duško reče: “Ma, nema ništa”. I kao poručen naiđe jedan gospodin koji ga demantova i reče da se tri kilometra dalje nalazi selo Japan. “Japan!!!! Jao, otkad sam imala želju da ga vidim. Ovo je prst sudbine. Pravac za Japan!” I do tad sam bila zadovoljna izletom, ali Japan… Ovo je bio izlet “ad koh”, bez ikakve pripreme. Bila sam u papučama, izlazila iz auta da fotografišem, šetala tamo-vamo, dok nisam dobila žulj pa sam morala da se smirim do Murina i kupovine hanzaplasta. Tako nismo stigli do seoskog muzeja. Pošla bih ja i pored žulja da ne dobismo informaciju da se može desiti i da je zatvoren. Nego, zalećeh se. Japan… Postoji više teorija odakle mu taj naziv.

To je selo koje sunce prvo obasja kad se izdigne iznad Komova. Japan je “zemlja izlazećeg sunca”. Druga verzija potiče iz vremena Kraljevine Crne Gore. Barjaktar Samilo Fatić, borac u ratu protiv Austrougarske, prilikom dodjele odlikovanja zamolio je kralja Nikolu da pomogne da njegovo selo dobije vodu. Na pitanje gdje se selo nalazi, rekao je: „Daleko u neviđbog, baš kao Japan“. Po mnogima najvjerovatnija je treća verzija priče o imenu sela, a ona datira iz srednjeg vijeka. Tada je selo bilo u sastavu Nemanjićke države i pripadalo manastiru Visoki Dečani. Smatra se da naziv Japan potiče od latinskog izraza „iapanus“, koji je označavao župana ili upravitelja krajine.

Zbog neobičnog imena, selo Japan je 2008. godine posjetio nerezidentni japanski ambasador u Crnoj Gori, Tadashi Nagai, u pratnji japanskih novinara. Oni su u svoju zemlju ponijeli priču o selu imenjaku. Prije toga u Japan je stigla i grupa studenata Univerziteta u Tokiju koji su lokalnoj školi poklonili japanski prevod „Gorskog vijenca“. Kada je 2011. godine Japan zadesio razorni zemljotres i cunami – Vlada Crne Gore je, osim državne pomoći, poslala i simboličnih 10.000 eura u ime sela Japan.

Japan je još bliži Komovima od Konjuha. Oni se uzdižu istočno od sela, a Mojan južno. U Japanu put nije asfaltiran pa smo stigli do pola sela i vratili se. Svakako smo se oduševili, prije svega položajem sela i njegovim okruženjem. Pročitah da je još jedna sličnost između sela Japan i imenjaka mu – trešnje koje cvjetaju u proljeće. Trešnje nisam uočila, ali jesam džanje. Od ranog djetinjstva nisam pojela toliko džanja kao toga dana.

Od Broda do Japana smo vidjeli puno interesantnih putokaza. Putokazi su kod nas uvijek deficitarni. Pitala sam gospođu u Japanu da li je ovo postavila opština Andrijevica. Odgovorila mi je: “Nije! To smo sve mi mještani sami”. Oduševila sam se. Međutim, idući ka Čakoru vidjela sam iste takve oznake i shvatila da gospođa iz Konjuha nije dobro obaviještena. Shvatila sam da putokazi i info-table čine cjelinu i da su dio nekog projekta. Odmah sam pomislila i bila sam u pravu da je to zasluga Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije (RRA BKP). Uputila sam se u detalje. Ona je, u saradnji sa partnerima: Opštinom Peć (Kosovo) i Regionalnom razvojnom agencijom WEST (Kosovo), sprovela projekat „Pretvaranje naših sela u turističke destinacije“. Kroz ovaj projekat, u “odabranim selima u regionima Plava, Andrijevice, Berana, Bijelog Polja, Mojkovca i Bara unaprijeđena je turistička infrastruktura, kreirane su tematske seoske staze koje povezuju prirodne i kulturne atrakcije, postavljena je signalizacija, info-table i oznake za sela i lokalitete, dok su određena seoska domaćinstva podržana u cilju unapređenja uslova za pružanje turističkih usluga”. Osim Konjuha projektom je obuhvaćeno još sedam sela širom Crne Gore.

Provozali smo se do hostela Mojan, ali se u njegovoj okolini nisu primjećivali znaci života, a i kapija je bila zatvorena. Imali smo za njega više preporuka i planirala sam da se u to uvjerim iz prve ruke, ali… biće prilika sad kad znamo put.

U povratku smo se zaustavili kod info-table koja priča priču o vodenici Đerkovića. Ovaj kraj je plodan, u prošlosti su se ovdje gajile i žitarice, a bilo je dosta stanovnika pa i potrebe za vodenicama. Na Perućici ih je bilo više, ali je današnje dane dočekala samo jedna – vodenica Đerkovića. Nju je 1938. godine sagradio Milić Đerković, a danas o njoj brine njegov unuk Dragan. Mjesto gdje se vodenica smjestila je veoma lijepo, ali bi moglo da bude pristupačnije. Nije mi do kraja jasno da li se upravo ovdje spajaju Perućica i Kuckaja i nastavljaju da teku kao Zlorečica, ali – trebalo bi.

Nastavili smo ka Ulotini. Početak vikenda je obećavao. Kasnije smo stigli i do Čakora, ali to je već za neku drugu priču. Takođe sam naknadno čula za selo Kuti. Da sam se informisala na vrijeme bilo je idealno da ga obiđemo poslije vodenice. Ali, neću ga zaboraviti, pa i o njemu nekom drugom prilikom. Tek, Konjuhe, Japan, Komovi viđeni iz neke druge perspektive… bili su veliko otkrovenje. Crna Gora ne prestaje da me iznenađuje i oduševljava.