Turistička posjeta Rumuniji provlačila se kroz naše razgovore i planirala nekoliko godina unazad. Uglavnom smo razmatrali popularne dvorce i Bukurešt kao cilj posjete. U međuvremenu je put preko rumunskih Karpata, zvani Transfagarašan, postajao sve popularniji, pa je on izbio u prvi plan kao razlog za odlazak u Rumuniju. On je, takođe, diktirao i termin posjete. Pošto je otvoren samo od kraja juna do kraja oktobra, na ovo dugo iščekivano putovanje krenuli smo sredinom jula, uprkos velikim vrućinama i gužvama. Išli smo autom i u sopstvenoj režiji, pa smo u maršrutu uključili i djelove Srbije i Bugarske, kao i više gradova u Rumuniji.
Petoga dana smo krenuli prema zamkovima Peleš i Bran. Od starta nam je elan za ovu posjetu bio na niskom nivou pa smo i prošli u skladu sa njim. Iz Bukurešta smo u rano popodne krenuli ka zamku Peleš. U međuvremenu je počela da pada kiša i kad smo stigli do zamka ulicama su tekle bujice vode, a oko nas su prolazili pokisli turisti. Upjeli smo da stignemo do zamka ali se ispostavilo da se karte uzimaju unaprijed i ulazi se u vrijeme naznačeno na karti. Nismo za to imali vremena pa smo samo bacili pogled na stvarno lijep dvorac, ali smo bez velikog žaljenja produžili dalje.
Odustavši od Peleša krenuli smo prema dvorcu Bran, koji je mnogo poznatiji kao Drakulin dvorac, unaprijed pomireni sa tim da nam se može ponoviti situacija kao sa Pelešom. No tamo smo imali više sreće. Naime, dvorac vode potomci vlasnika zamka, Njemci, koji su uveli novine koje omogućavaju lakšu i bržu kupovinu ulaznica (na desetak automata postavljenih blizu dvorca). Kiša ili gospodin slučaj su doprinijeli činjenici da smo u dvorac ušli bez imalo čekanja, dok smo kad smo ga napuštali vidjeli dugačku kolonu onih koji su čekali da uđu.
Irski pisac Brem Stoker je krajem 19. vijeka napisao horor roman “Drakula” koji je vremenom postao veoma popularan. Radnja se odvijala u Transilvaniji, u oronulom dvorcu. Pisac nikad nije kročio u Transilvaniju i nisu ga interesovale egzaktne istorijske činjenice, ali je tačno da su ga dijelom inspirisali dvorac Bran i intrigantni Grof Drakula, Vlad III Cepeš. O njemu se dok je bio živ, ali i nakon smrti, moglo čuti mnogo kontradiktornih priča. Od borbe za očuvanje hrišćanstva, do okrutnosti prema neprijateljima i interesovanju za vampirizam. Vlad Drakula je postao mitska figura i svakako jedan od zaštitnih znakova Rumunije i Transilvanije.
Dvorac Bran se nalazi na granici rumunskih pokrajina Transilvanije i Vlaške. Sagrađen je u 14. vijeku i do danas nije otkrivena ni jedna nepobitna činjenica koja ga povezuje sa Grofom Drakulom. Ipak, marketing je ovdje odigrao veoma značajnu ulogu te je zahvaljujući njemu dvorac postao najposjećenija turistička destinacija u Rumuniji. Dvorac je tokom vjekova mijenjao i namjenu i vlasnike. Zanimljiv je kao građevinski objekat, sa puno prostorija, uskih hodničića, terasa sa kojih se vide djelovi ostatka zamka.
Muzejska postavka se sastoji od namještaja poslednjih vlasnika, potomaka kraljice Marije. Ima tu i vojne opreme, toaleta, umjetničkih predmeta, narodne radinosti. S vremena na vrijeme iskoči i nešto što asocira na Drakulu iz romana. Sve u svemu, djeca, glavni posjetioci, bila su zadovoljna. Zadovoljni su i vlasnici jer posjetilaca koji su se uhvatili na legendu koja nema nikakvog istorijskog uporišta donosi dobru zaradu. No, turizam je takav. Ništa ne prolazi tako dobro kao dobra priča.
Iz zamka Bran smo se uputili ka Brašovu, sljedećoj destinaciji na našoj planiranoj trasi puta. Brašov se nalazi skoro u samom centru Rumunije. Spada u veće gradove. Na moju sramotu, prije ovoga puta ne bih se mogla zakleti da sam čula za njega. Nas, kao i većinu turista koji masovno i sve više posjećuju Brašov, isključivo je zanimalo staro jezgro grada. Njega su u 12. vijeku sagradili Sasi. Grad je tek poslije Prvog svjetskog rata pripojen Rumuniji. U starom dijelu grada je izražen njemački uticaj u arhitekturi, pa da se slučajno nađete na trgu u Brašovu pomislili biste da ste u Njemačkoj ili Austriji. Grad se nekad zvao Korona (Kruna), a između 1950. i 1960. godine i Staljinov grad.
Čim smo stigli do smještaja, a on je bio tačno naspram glavnog gradskog trga, izašli smo da potražimo neki restoran. Trg nas je oduševio na prvi pogled i tokom večere smo se naizmjenično divili njemu, biranim jelima (Milošev izbor i preporuka) i domaćem vinu. Ispostavilo se, što nam je takođe bilo novo, da i Rumunija ima vina kojima se može pohvaliti i koja ubiraju nagrade na sajmovima vina širom Evrope i šire. Kad je iznenada počelo da pljušti nismo mrdali ispod suncobrana, koji je dobro odglumio kišobran, a kad je prestalo, prešli smo trg u nekoliko desetina koraka i uz partiju lore nastavili da degustiramo rumunska vina.
Sjutradan ujutro kad smo krenuli u šetnju bilo je malo oblačno, ali smo mi bili optimisti: Neće kiša iz ovih oblaka! Temperatura se malo spustila, taman za brzu šetnju od jedne do druge atrakcije koje su pretežno smještene na, oko i iznad trga. Prvo smo opet pošli do trga i prošetali ulicama koje se u njega ulivaju, diveći se skoro svakoj zgradi, kao i činjenici da nikome nije palo na um da ovaj dio grada učini “ljepšim” praveći visoke betonske zgrade sa mnogo stakla. Sve je ostalo isto kako je bilo mnogo vjekova unazad. Nisu sve zgrade restaurirane, ali će i na njih doći red, ne sumnjam. Na planini Tampa, 900 metara visokoj, koje dominira gradom u holivudskom stilu stoji natpis: Brašov. Da znaš da si tu gdje si i planirao da budeš. Pisaše da postoji i žičara koja vodi do vrha brda. Uočili smo prosjek kuda bi mogla da ide, ali nju nismo. Pošto smo šetali predveče i ujutro, ona vjerovatno radi tokom ostatka dana. Svakako bi nam oduzela previše vremena.
Negdje sam pročitala i da u Brašovu postoji legenda da su djeca iz priče “Čarobni frulaš” završila u ovom bajkovitom gradu. Kada bi se snimao film po ovoj bajci, Brašov bi, zbilja, bio savršena destinacija za njega.
Jedna od najznačajnijih brašovskih znamenitosti, zgrada Skupštine iz 15. vijeka, a koja je sada Istorijski muzej, nalazi se na trgu. Izdivili smo joj se spolja, za unutra nije bilo vremena jer je bilo još dosta toga da se obiđe.
Sa trga se vidi i simbol i najpoznatija atrakcija Brašova, Crna crkva čija izgradnja je započeta u 14. vijeku. Ovu luteransku crkvu su sagradili Sasi, a prije nego što je postala poznata kao Crna crkva, zvala se Bogorodičina crkva. Smatra se da je crkva sadašnje ime dobila poslije požara u 17. vijeku, ali postoji i mišljenje da je fasada dobila ovu boju zbog zagađenja nakon što je Brašov u 19. veku postao industrijski grad. Crkva ima impresivne orgulje sa preko 4.000 cijevi (lula) i jedne su od rijetkih orgulja koja datiraju iz toga perioda, a da su i dalje u upotrebi. U crkvi je izloženo i 115 tepiha koje su srednjevekovni trgovci poklanjali crkvi. Prozori na crkvi su izradjeni od specijalnog stakla kako bi se sprečilo oštećenje tepiha. Crkva se otvarala tek u 10 sati i ulaz u crkvu se plaćao. Produžili smo dalje, ali smo se u 10 vratili da vidimo orgulje i tepihe.
Bočno od crkve se nalazi još jedna gradska turistička atrakcija, Sfori ulica, najuža ulica u Brašovu i jedna od najužih u Evropi. Ulica je široka je između 111 i 135 cm, a dugačka oko 80 m. Ova ulica je napravljena u 17. vijeku kako bi se omogućio prilaz i brzi prolaz vatrogascima. Danas vatrogasci nikako ne bi smjeli da se upute njome jer je prepuna turista koji žele u njoj da se fotografišu, pa ni mi ne odoljesmo tom porivu, ali jedva ugrabismo momenat da budemo sami. Tek naknadno sam čula priču koja je dodatni mamac za turiste: bračni par koji zajedno prođe ulicom i ne dodirne zidove prilikom prolaska biće dugo zajedno ili pak ako su u svađi, dok izađu iz ulice, pomiriće se. Duško i ja smo već dugo zajedno pa sumnjam da bi ova ulica napravila kakav pomak u tom pravcu, pa nema veze što ovu priču nisam čula na vrijeme. Vi koji tek planirate da posjetite Brašov, ne propustite ovu priliku.
Dvije nezaobilazne atrakcije Brašova su dvije kapije koje se nalaze vrlo blizu jedna drugoj: Katarinina i Šej kapija. Prva, neuporedivo atraktivnija, sagrađena je sredinom 16. vijeka, a druga početkom 18. Svrha Katarinine kapije je bila odbrambena i to je jedina kapija te vrste koja je preživjela srednji vijek, a čiji izgled je skoro identičan prvobitnom. Ona je, u vrijeme dok su gradom vladali Sasi, bila jedina kapija kroz koju su u grad mogli da uđu Rumuni i taj ulazak se plaćao. Šej kapija je napravljena kako bi se ubrzao saobraćaj. Neposredno pored Šej kapije se nalazi Šumarski fakultet, a između dvije kapija mala botanička bašta o kojoj, očigledno vode računa studenti šumarstva. To je još jedan lijepi kutak u Brašovu koji treba da obiđu ljubitelji prirode.
Kroz prozor apartmana smo primijetili dvije kule na brdu iznad grada pa smo nasumično krenuli u tom pravcu i uskoro našli stazu pored rijeke, a zatim i šumsku stazu koja nas je dovela do Crne i Bijele kule. Sada su obje bijele pa samo na osnovu info tabli razjasnismo koja je koja. Iako kule same po sebi nisu nešto spektakularne, do njih treba prošetati zbog puta do njih i zato što se odatle pogledom može obuhvatiti veći dio starog grada Brašova kojim dominira Crna crkva.
Spustili smo se od Bijele kule izuzetno strmim stepenicama i našli se na šetalištu pored rijeke. Prošli smo kroz kapiju zvanu (u prevodu): “Iza zidina” i kroz prolaz stigli do smještaja. Ovdje se ne možete izgubiti koliko god da se loše snalazite u prostoru.
U prolazu smo vidjeli još dosta zanimljivosti koje bi se mogle detaljnije pogledati kada biste imali više vremena: spomenici, groblje posvećeno stradalima u Prvom svjetskom ratu, stariji i noviji vjerski objekti. Tu je takođe i žičara kojom bi se sigurno valjalo popeti. Sve u svemu, za Brašov je potreban bar jedan cijeli dan, od jutra do večeri, dobra kondicija i volja da se vidi sve što je vrijedno pažnje, bar u ovom starom dijelu grada.
Mi smo se, pak, kad smo se spustili sa brda na kojem su se smjestile Crna i Bijela kula spakovali i sa žaljenjem krenuli dalje. Čekali su nas Sibinj “grad sa očima”, i Segešvar ali prije priče o njima prepričaću vam avanturu zvanu – Transfagarašan.