Posjeta Rumuniji provlačila se kroz naše razgovore i planirala nekoliko godina unazad. Uglavnom smo razmatrali popularne dvorce i Bukurešt kao cilj posjete. U međuvremenu je put preko rumunskih Karpata, zvani Transfagarašan, postajao sve popularniji pa je on izbio u prvi plan kao razlog za odlazak u Rumuniju. On je, takođe, diktirao i termin posjete, pošto je otvoren samo od kraja juna do kraja oktobra. Na ovo dugo iščekivano putovanje krenuli smo sredinom jula, uprkos velikim vrućinama i gužvama. Išli smo autom i u sopstvenoj režiji, pa smo u maršrutu uključili i djelove Srbije i Bugarske, kao i više gradova u Rumuniji.

Miloš je napravio detaljan plan putovanja, rezervisao smještaj i uputio se u lokalne kulinarske specijalitete, a moj zadatak je bio da “pročešljam” turističke atrakcije koje nam se nalaze na putu, a vrijedne su obilaska. Ana i Duško su pomogli pri pakovanju.

Trećeg dana kasno uveče stigli smo do Bukurešta, glavnoga grada Rumunije. Rumunija je zemlja sa oko 20 miliona ljudi. Imala je prilično burnu istoriju, kao i većina zemalja na ovim prostorima. Zlatno doba Bukurešta bilo je između dva Svjetska rata. Tokom Drugog svjetskog rata grad je doživio teško bombardovanje od strane saveznika. Godine 1977. grad je pogođen zemljotresom u kojem je poginulo preko 1.500 ljudi. Jedan od mračnijih perioda njegove prošlosti je period vladavine Nikolaua Čaušeskog (1965-1989). Poslije opštenarodne pobune čija je posljedica bilo strijeljanje omraženog diktatora i njegove supruge Elene, Rumunija je krenula da se razvija uzlaznom linijom. Postala je članica Evropske unije 2007. godine i to je dodatno doprinijelo njenom procvatu u svakoj oblasti života i privrede, pa i turizma. Bukurešt je grad koji ima oko dva miliona stanovnika. Za dan i po, koliko smo odvojili za obilazak glavnog grada Rumunije, mogli smo da vidimo dio razloga zbog kojih ovaj grad postaje sve omiljeniji među turistima.

Pošto smo se smjestili u centru grada, sjutradan zorom smo krenuli u obilazak. Bukurešt je u prošlosti uglavnom koristio usluge francuskih i italijanskih arhitekata, a kasnije su se i Rumuni školovali na francuskim arhitektonskim fakultetima pa se taj stil gradnje nastavio i kasnije. Stoga je jasno zašto su grad prozvali “Malim Parizom” ili “Parizom istoka”. Čim smo izašli iz zgrade u kojoj smo bili smješteni, pred nama su počele da se nižu fantastične fasade. Bilo da su skoro restaurirane ili da su na čekanju, bile su za divljenje. Nekome se možda ne dopadaju ovako monumentalne zgrade, ali dosta zavisi i od prostora u koji su smještene, a u Bukureštu koji ima veliki broj širokih bulevara i trgova ima dovoljno mjesta. Za dio grada koji je u blizini starog grada ovo prethodno napisano ne važi. Sve je bilo toliko zbijeno da je malo koja fotografija cijelog objekta mogla da se napravi.

Prošli smo pored monumentalne zgrade Nacionalne banke, a onda smo u sred tih ogromnih zgrada debelih zidova i grandioznih fasada naletjeli na jednu šećerlemu – crkvu Svetih arhangela Mihaila i Gavrila. Nismo odmah shvatili da se na rumunskom crkva kaže “biserica”. To nam je postalo jasno kad smo ih obišli nekoliko. Dopala mi se ta riječ. Ova crkvica je jedan od arhitektonskih bisera grada, prava biserica, saglasni su mnogi.

Produžili smo šetnju ka najčuvenijem simbolu Bukurešta, zgradi Parlamenta čiji je prvobitni naziv bio Kuća naroda. Sa površinom od 340.000 m² najveća je upravna zgrada u Evropi, a druga po veličini u svijetu, poslije Pentagona. Ovaj podatak je dovoljan da privuče svakog turistu. No kad se pročita kako je i zašto zgrada nastala, koliko je objekata srušeno, koliko ljudi raseljeno, koliko je koštala u periodu kad je Rumunija bila zemlja sa izuzetno niskim standardom života ljudi, onda divljenje prema zgradi na tren splasne, ali opet… Ova zgrada ima 12 spratova, od kojih je 4 pod zemljom, nuklearni bunker i 1100 soba. Ovdje su danas smještena oba doma parlamenta Rumunije, tu su kancelarije mnogih vladinih službenika, sale za svečane prijeme i muzeji. I pored toga, smatra se da se samo 30% građevine aktivno koristi. Održavanje zgrade je basnoslovno skupo – samo za troškove struje i grijanja se godišnje potroši preko 6 miliona evra, pročitah negdje.

Dio zgrade je otvoren za turiste i u njemu se nalazi Nacionalni muzej savremene umjetnosti, ali nam ta posjeta nije bila u planu.

U većini današnjih modernih gradova među najljepšim zgradama su zgrade banaka i hotela. Ni u Bukureštu nije drugačije. Međutim, brojni muzeji (njih preko 100) i institucije kulture ipak prednjače, i po broju i po ljepoti objekata. Rumunija je zemlja u kojoj se kulturi poklanja velika pažnja, kako pozorišnoj tako i muzičkoj, likovnoj. Mnogo je pozorišta, galerija, opera… Zgrada Nacionalnog pozorišta je impozantna u svakom smislu. Bez nekog drona se ne može obuhvatiti niti pojmiti njena veličina i ljepota. Ispred nje se nalazi veoma simpatična skulptura posvećena početnim koracima dramske umjetnosti, putujućim trupama.

I muzici se u Bukureštu posvećuje izuzetna pažnja. Uspjeli smo da stignemo do Rumunskog Ateneuma, velelepne koncertne sale koja predstavlja simbol rumunske kulture. Sagrađena je 1888. godine, u neoklasičnom stilu. U njoj je danas sjedište rumunske filharmonije. Vidjeli smo i zgradu opere.

Nedaleko od Ateneuma se nalazi Trg Revolucije. Dobio je ime po rumunskoj revoluciji iz decembra 1989. godine, kada su Nikolau i Elena Čaušesku izvedeni pred prijeki sud i strijeljani. Na ovom trgu se nalazi zgrada nekadašnjeg Centralnog komiteta rumunske komunističke partije, a ispred njega je Spomenik ponovnom rađanju podignut po okončanju revolucije. Najljepša zgrada na ovom trgu je Centralna biblioteka ispred koje se nalazi velika skulptura Karola I na konju, rad hrvatskog i jugoslovenskog vajara Ivana Meštrovića. Preko puta biblioteke se smjestio Nacionalni muzej umjetnosti. Trg nije zatvoren za saobraćaj i nije lako prelaziti ulice jer su pješački prelazi udaljeni, a podzemni prolazi nisu uvijek tu gdje bi ti htio da budu. Fotografiju bez automobila skoro da je bilo nemoguće napraviti.

Usput smo prolazili pored brojnih fantastičnih građevina. Neke smo identifikovali, a neke su ostale anonimne. Ne bismo nikada uspjeli da ponovimo ovu maršrutu, jer smo išli u cik-cak, naprijed-nazad, lijevo-desno, onako kako bi nam nešto privuklo pažnju. Tako smo stigli i do parka Čišmidžiju koji se nalazi tako reći u centru grada, a u njemu – jezerce. Uređen je sredinom 19. vijeka. U parku je posađeno oko 30.000 autohtonih stabala, a konačni izgled parka uobličili su njemački botaničar i njemački slikar prirodnih motiva, pisaše na info-tabli na ulazu u park. Nismo išli u dalji obilazak parka već smo sjeli na prvu klupu pored jezera kako bismo prikupili snagu za nastavak šetnje. Mislim da smo toga dana oborili rekord u pređenim koracima – preko 34.000, iako smo kasnije koristili i autobus.

Stigli smo i do Univerzitetskog trga, gdje smo konačno naišli na veći prostor namijenjen samo pješacima. Pored trga se nalaze brojne građevine, a na obodu trga i 4 upadljiva spomenika. Pojedine informacije na skulpturama su bile ispisane tako sitnim slovima i nepristupačne da sam se poslužila guglom. Statue, dakle, prikazuju Jona Heludija Raduleskua, Mihaela Hrabrog, Georfija Lazara i Spiru Hareta. Može se izguglati ko je ko, ali je, očigledno, svako od njih dao izuzetan doprinos razvoju Rumunije u svojim oblastima djelovanja čim su zaslužili ovo mjesto.

Ovdje smo sjeli da razmislimo šta dalje. Imali smo više ideja, ali sam ja insistirala da odemo do Muzeja sela “Dimitrie Gusti”. Kupili smo autobuske karte i ušli u autobus koji nas je doveo do Trijumfalne kapije, još jedne od atrakcija Bukurešta, te još jednog detalja koji opravdava njegov nadimak “Mali Pariz”. Izgrađena je 1936. godine u čast vojnika koji su se borili u Prvom svjetskom ratu. Muzej sela je nedaleko odavde. Trebalo je samo sačekati nekoliko semafora kako bi se prešli široki bulevari.

Ovaj fenomenalni etnografski muzej sadrži preko 270 seoskih kuća, bunara, bašti sa cvijećem koje se nekad gajilo oko kuća, raznih mlinova za cijeđenje ulja, naprava za vino, ograda, ostava za žito, sijeno, drva i drugih zanimljivosti iz čitave Rumunije u periodu od 17. do 20 vijeka. Čak su i dvije starinske drvene crkve ovdje našle svoje mjesto. Ne pamtim da me je neki muzej više oduševio u životu. Za njega je potreban najmanje dan vremena i poseban blog da se opiše. Hodala sam kao dijete kroz robnu kuću prepunu igračaka. Toliko sam škljocala da se baterija fotoaparata ispraznila pa sam nastavila da fotografišem telefonom jer sam htjela da mi svaki detalj ostane dokumentovan kako bih ga nekad mogla opet pogledati. Pored svake kuće je stajala mala info-tabla sa informacijama o lokaciji na kojoj se kuća nalazila, vremenskom periodu, detaljnom rasporedu prostorija i njihovog sadržaja. Sva je sreća što je u tom momentu samo nekoliko kuća bilo otvoreno za razgledanje unutrašnjosti jer vjerujem da bi nas čuvari izbacili na kraju radnog vremena. Oduševljeno sam poslala bezbroj fotografija Milošu i Ani koji su bili na drugom kraju grada. Stigao je odgovor od Miloša: “Bože Jasna, mi te dovedosmo u grad – ti ode na selo”. Kad bih mogla da biram šta bih od svega viđenog na ovoj devetodnevnoj turneji najviše voljela da ponovo vidim, to bi bila ova nevjerovatna postavka. Svaka čast, Rumuni: ovako se čuva i slavi prošlost. Muzej se nalazi u parku Herastrau, odnosno parku kralja Mihaja Prvog, najvećem i najljepšem parku u Bukureštu, a i mnogo šire. U sklopu parka se nalazi istoimeno jezero iznad čijih obala je smješten ovaj muzej na otvorenom. Toliko smo bili umorni kad smo prešpartali sve da za park nismo imali snage. Jedva smo se dovukli do autobuske stanice razmišljajući gdje bismo mogli nešto da ručamo (večeramo). Kad nas uhvati šetačka groznica po nepoznatim gradovima zaboravimo na umor, glad i žeđ. Tu smo šampioni, oboje. Od stotinjak fotografija Muzeja sela nikad mi nije bilo teže da odaberem devet reprezentativnih, ne kvalitetom već po onme što predstavljaju.

Uveče smo, iako umorni, pošli opet do Starog dijela grada da bar na tren osjetimo noćni život Bukurešta o kojem se dosta piše, a tu je centar zabave. Bila je velika gužva, bezbroj prepunih kafića i restorana, i na naše čuđenje igračice tako oskudno odjevene, kao da su živa reklama za striptiz barove koji se nalaze isto tu, ali se kasnije otvaraju. Bilo je oko 9 sati, među prolaznicima i gledaocima i djeca. Nije mi se to baš dopalo, ali sam vjerovatno bila u manjini.

Sjutradan smo ponovo pošli do Parlamenta, pa naiđosmo na “Hram spasa naroda”, pravoslavnu crkvu u izgradnji, za koju nam se po obimu završenog i onog što je tek u planu, čini da pretenduje da bude najveći vjerski pravoslavni objekat na svijetu. Bili su tu i zgrada Univerziteta, ministarstva koja nismo uspjeli da odgonetnemo na šta se odnose, bogataške kuće zanimljive arhitekture, još crkava i mnogo spomenika. Reprezentativan kvart, u svakom slučaju. Sve smo to pretrčali jer su nas saputnici čekali da nastavimo put prema čuvenim rumunskim zamkovima, glavnim mamcima za turiste, Pelešu i Branu.

Ostali smo uskraćeni za još jednu atrakciju Bukurešta, Multimedijalnu iliti “muzičku” fontanu jer se upravo tokom našeg boravka u ovom gradu renovirala. Inače je ovaj kompleks sadržao 44 fontane i prostirao se u radijusu od 1,4 km, što se smatra najvećim kompleksom fontana u Evropi. Kako li će tek izgledati kad se završi obimno renoviranje koje je “zarobilo” ovaj dio grada, imaćemo prilike da vidimo bar onlajn.

Naš boravak u Bukureštu je završen i iz njega smo ponijeli odlične utiske. Čitala sam dosta o njemu, pripremajući se za put. Nigdje nije bilo tako oprečnih mišljenja brojnih travel blogera kao kad je u pitanju ovaj grad. Od komentara kako je dosadan i nikakav do toga da je to jedan od najljepših i najzanimljivijih gradova u Evropi. Ovako na blic, nikako ne bih rekla da Bukurešt treba da se zaobiđe, naprotiv. Mi smo samo “zagrebali” po onome što u njemu može i treba da se vidi. Prije svega mislim na muzeje. No, koliko ljudi toliko različitih interesovanja, pa je svaka priča, svaki tekst o Bukureštu bila različita, sa akcentom na ono što zanima autora, što je i za očekivati. Ja sam ponudila razne stvari, pa izaberite, produbite posjete onome što ja nisam stigla. Za kraj još jedan kolaž interesantnih građevina koje sam šetajući Bukureštom uspjela da okrznem okom: od crkve Svetog Antonija, jedne od najstarijih srkava u gradu, ruske crkve Sveti Nikola do izuzetne zgrade “Palata oficirskog kruga”, zgrade policije, brojnih spomenika i hotela. Ne znam ko može reći da je Bukurešt dosadan grad? Samo treba pružiti korak i naći ono što te zanima. Sa srećom!