Ideja o posjeti dvoraca u Rumuniji javila se prije 5 godina. U međuvremenu je ta destinacija postajala sve popularnija, a mi ni makac. Kad sam već pomislila da će to ostati još jedno željeno, a neostvareno putovanje javio se Miloš: “Idemo ovog ljeta za Rumuniju”. Pomislila sam: “To će mi biti rođendansko putovanje posvećeno iskoraku u sedmu deceniju”. Kad sam rekla sestri da planiram da sebe častim putovanjem rekla je: “Neka si! Zaslužila si”. Kad je čula da idemo za Bugarsku i Rumuniju, pogledala me je da provjeri jesam li ozbiljna, a onda dodala: “Vala ste mogli nešto ljepše izabrati”. Ispostaviće se, za moj ukus, teško da smo.

Počelo je planiranje: kuda ići, gdje spavati, šta obići. Miloš je bio zadužen za pravljenje maršrute i rezervisanje smještaja, a ja za turističke atrakcije. Plan je bivao sve ambiciozniji. Ne podnosim vrućinu pa mi je pomisao na putovanje u julu bila odbojna. Ispostavlja se: glavna “zvijezda” naše ekskurzije je Transfagarašan, put kroz rumunske Karpate, otvoren je samo od kraja juna do kraja oktobra.

Zborno mjesto za okupljanje četvoročlane ekipe: Ana, Miloš, Duško i ja, bio je Niš. Odatle smo nastavili jednim autom. Kad smo već krenuli preko Niša, iskoristili smo priliku da “trknemo” do Đavolje Varoši, prirodne znamenitosti u Srbiji koja nam se odavno činila izuzetno interesantnom. Poranili smo, pa preko Kopaonika stigli do Đavolje Varoši. Gugl mape su ovoga puta bile od koristi. Prvi put smo bili i na Kopaoniku. Lijep je, mada smo mi koji poznajemo planine Crne Gore uvijek skloni da pomislimo: Naše su ljepše! Tamo gdje je bilo građevinskih objekata nismo imali želju da se zaustavimo ni na kafu, ali je bilo lijepih vidikovaca i interesantnih spomenika.

Na prilazu Đavoljoj Varoši dočekala nas je kapija: “Dobro je! Na pravom smo mjestu.” Nije izgledalo da ima puno posjetilaca. Pomislili smo da možda i nije toliko zanimljivo kao što je izgledalo na fotografijama. Ali, jeste. I još zanimljivije. Možda malo manjih dimenzija nego što sam očekivala, ali više nego autentično. U stvari, da se iznenada ovdje probudiš pomislio bi da si u nekoj američkoj pustinji. Ovaj prirodni fenomen ima čak dvije specifičnosti koje se rijetko nalaze, a još rjeđe na istom mjestu. Prvi su zemljane figure kao izuzetno neobični reljefni oblici, a drugi dva izvora jako kisele vode sa visokom mineralizacijom koji sadrže bakar, gvožđe, aluminijum, olovo, cink… Na ovom prostoru su se nalazili i Saski rudnici. Sada se ovdje mogu vidjeti tri napuštena rudarska okna, ali smo o tome samo pročitali tekst na info-tabli.

Rezultat specifičnog erozivnog procesa koji traje vjekovima su čak 202 figure. Različitog su oblika i dimenzija, visoke od 2 do 15 m, a na vrhu imaju kamene kape. Prošetali smo se svim dostupnim stazama. Drvene stepenice koje vode do platformi su više nego zrele za popravku, ali se nismo obazirali. Bili smo baš, baš očarani. Ništa slično nismo imali prilike da vidimo do sad, a sumnjam da ćemo i ubuduće.

Imala sam u planu da posjetim nekoliko ciljanih mjesta u Nišu. Bila sam tamo prije 40 i kusur godina na radnoj akciji kad smo sređivali brdo Bubanj kako bi se pretvorilo u park. Ničega se u prostoru nisam sjetila, mnogo je godina prošlo i sve je skroz drugačije. Svratili smo da vidimo Memorijalni centar posvećen Nišlijama strijeljanim na ovom mjestu tokom Drugog svjetskog rata. Spomenik je impresivan. Čine ga 3 pesnice različite visine koje su simbol otpora muškaraca, žena i djece.

Dok smo se podružili sa mojim ujakom, bratom i snahom već je pala noć. Tada je najbolje vrijeme da se posjeti Kazandžijsko sokače, ulica načičkana restoranima i kafićima, gdje se sluša prijatna muzika i šetaju zgodne žene, bila je ocjena muškog dijela ekipe, a i mi smo se saglasile. Na početku ulice nalazi se bista Stevana Sremca i njegovog prijatelja i književnog junaka Kalče. Ove godine se pune dvije decenije od postavljanja ovog spomenika koji je postao simbol Niša. Mnogo toga u ovom gradu se zove po Sremčevim junacima. Nije ni čudo. Malo je ko u svojim književnim djelima opisao duh jednoga grada kao što je Sremac opisao Niš, iako je u njemu proveo samo dio svoga života. Snimanje kultnih filmova po njegovim romanima (Zona Zamfirova, Ivkova slava) još više su tome doprinijeli.

Pošto smo bili smješteni u samom srcu grada sjutradan smo rano ujutro pošli do Niške tvrđave, možda najprepoznatljivijeg dijela Niša. Glavna ulazna kapija “Stambol vrata” nalazi se na svim razglednicama iz ovoga grada. Ova tvrđava je ponos Nišlija. Kažu da u kontinuitetu postoji već dva milenijuma. Ima status Spomenika kulture od velikog značaja. Sigurna sam da smo unutrašnjost tvrđave zatekli u najnereprezentativnijem momentu jer su dugotrajne suše potpuno uništile travnati pokrivač. Ipak, mnogo toga može da zaokupi pažnju posjetioca. Mogu se vidjeti zanimljivi arheološki ostaci, lapidarijum, vjerski i vojni objekti iz različitih epoha, spomenici… Insistirala sam da pronađemo ljetnju pozornicu, sagrađenu sredinom prošlog vijeka, na kojoj su se odvijajale i odvijaju mnoge kulturne manifestacije od kojih je najpopularnija Festival glumačkih ostvarenja kog ove godine nije bilo jer su glumci smatrali da ne postoji povoljan društveni ambijent za njegovo održavanje.

Zanimljiva je i Beogradska kapija, jedna od tri glavne kapije kroz koje se ulazi u tvrđavu. Obnovljena je prošle godine. Na platou ispred i oko njega nalaze se mnogi zanimljivi spomenici kao što su spomenik posvećen žrtvama NATO bombardovanja, spomenik narodnoj heroini Đuki Dimić i slikarki Nadeždi Petrović. Nesvakidašnje je mjesto “Svetilište Zajde Badži” koje se smjestilo nedaleko od Beogradske kapije. Na info-tabli piše da se “ovo kultno mjesto niških Roma, hrišćana i muslimana” posjećuje četvrtkom. I mimo tvrđave ima još štošta da se vidi. Tu je, prije svega, centralni gradski trg sa fontanom i cvjetnim lejama koji se nalazi ispred ulaza u tvrđavu. Trgom dominira Spomenik oslobodiocima Niša.

Prije nego što smo nastavili put ka Pirotu posjetili smo i Ćele-kulu. Ćele-kula je spomenik iz Prvog srpskog ustanka. Prvobitno je imala drugu svrhu. U znak odmazde, zbog 10.000 poginulih Turaka u bici na Čegru, tadašnja turska vlast u Srbiji izgradila je kamenu kulu u koju je uzidala lobanje poginulih srpskih ratnika. Smatra se da je prvobitno uzidano čak 952 lobanja. Iako su Turci zabranjivali Srbima da odnose lobanje sa zidina kule, mnoge glave su krišom skidane i sahranjivane tako da je danas preostalo samo 58 lobanja. Krajem 19. vijeka oko ovog mjesta sazidana je kapela. Danas je ovo Spomenik kulture od izuzetnog značaja i muzejski objekat.

Imala sam želju da posjetim i spomenik na Čegru, ali je bio na suprotnoj strani grada, a Medijane (ostaci rimske vile iz 4. vijeka sa dobro očuvanim mozaicima) sam se sjetila kad smo već novim auto-putem hitali ka Pirotu. Razlog našeg zaustavljanja u Pirotu je, prije svega, bio gastronomske prirode. Za taj dio, kao i za izbor smještaja, bio je zadužen Miloš. Nikako se nisu smjele propustiti peglane kobasice, ovčje pljeskavice, goveđi repovi… Te delicije su dijelili on i Duško. Ana i ja im se u to nijesmo miješale. Restoran “Vitina iža” je dobio sve pohvale, zbog izgleda, položaja i, prije svega ukusne hrane po povoljnim cijenama.

Na putu ka restoranu prošli smo pored Tvrđave Kale ili Momčilovog grada. Morali smo da svratimo. Tvrđava je odlično restaurirana, a sagrađena je u XIV vijeku. Pročitah da su djelovi filma “Boj na Kosovu” snimani upravo ovdje. Pošto je tvrđava, između ostalog nazivana i Momčilov grad, u parku koji okružuje tvrđavu smjestila se bista, koga drugog do Momčilovog konja Jabučila. To smo pročitali, jer ga, priznajem, nismo prepoznali.

Teška srca i punih stomaka iz Vitine iže smo krenuli prema Sofiji. Ispostavilo se da sam samo ja, i to kao član našeg četverca koji je najmanje putovao van zemlje, već bila u Nišu (radna akcija prije 42 godine), Sofiji (boravak u “pionirskom logoru” na obali Varne prije 48 godina) i Temišvaru (odlasci u trgovinu tokom studija u Beogradu prije četrdesetak godina). Kad su MIloš i Ana spomenuli da planiraju da idu za Jermeniju, a ja u prolazu spomenula da sam prije 46 godina bila u Jerevanu, ostavila sam ih bez teksta. No, sve je to bilo toliko davno da se zaboravilo, a i da nije, sve se promijenilo. Već je i Niš bio pravo iznenađenje, a o Sofiji i Temišvaru da ne pričam. O Sofiji, u stvari, pišem u sljedećem nastavku.