Mjesto u kojem je vrijeme stalo: Gornji Stoliv

Boka Kotorska je opisana i opjevana kao malo koji dio naše zemlje. Naravno, s punim pravom. Ljepote Boke očaraju svakoga ko ijednom na nju baci pogled. Sa kojeg god mjesta. Volim Boku i često joj se vraćam od kasne jeseni do ranog proljeća. Uvijek otkrijem nešto novo, a i ono “staro” se često pojavi u nekom drukčijem svijetlu. Boka nikad ne može da mi dosadi. Kad idem samo šetnje radi, ne koristim usluge trajekta. Volim da obilazim zaliv natenane, okolo-naokolo. Prvi put sam se zaustavila u Stolivu, primorskom mjestu podjednako udaljenom  i od Tivta i od Kotora (malo jače od 8 km). Kao i sva mjesta u tom dijelu zaliva odiše starinom. Niz kamenih kuća pored puta i obavezna crkva.

Stoliv
Stoliv

Stoliv je postao poznat široj javnosti zahvaljujući manifestacijama Fešta kamelija i Kostanjada. Njihovo je održavanje, nažalost, zbog korone i treću godinu pod znakom pitanja. Kao većina Bokelja, i stanovnici Stoliva su se vjekovima bavili pomorstvom. Tako je iz dalekog Japana, početkom XIX vijeka u Stoliv stigla i kamelija. Ispostavilo se da joj prija klima i lijepo se odomaćila. Koštani rastu u Gornjem Stolivu. Upravo o njemu je i ova priča. Naime, tokom posjete Gornjoj Lastvi, ljubazni gospodin je proćaskao sa nama i rekao nam da je lijepo i ovdje, ali da bi trebalo da pođemo i do njegovog rodnog mjesta Gornjeg Stoliva. Pogledao nas je podozrivo i rekao: “Samo se tamo ne može autom, mora pješke”. Nije znao da ta rečenica na nas djeluje kao kad se ispred bika mahne crvenom tkaninom. 🙂

I tako… U rano subotnje jutro, sredinom januara, parkirali smo se pored pošte u Donjem Stolivu i odmah pored ugledali putokaz za Gornji Stoliv. Zanimalo nas je da li ćemo stići za planiranih 40 minuta. Stigli smo i pored brojnih zastajkivanja zbog fotografisanja. Gornji Stoliv se nalazi na sjevernoj padini poluostrva Vrmac, na visini od oko 240 m. Bilo je rano jutro, Sunce je obasjalo dio zaliva, ali je Gornji Stoliv bio neobično mračan. Fotografije skoro pa neupotrebljive. Tad to nisam znala pa mi je raspoloženje bilo odlično. Polako smo se peli putem koji je još prije više od 150 godina  mještanima poklonio pomorac i trgovac Gašpar Ivanović. S obzirom na strmost terena put je napravljen onako kako je bilo najpraktičnije i najtrajnije: stepeničasto. Odolijeva godinama i u veoma je dobrom stanju.

Gornji StolivIdući stazom ka selu nisam mogla da ne dovedem u pitanje rečenicu koju sam našla u svakom tekstu o ovom mjestašcetu: “Ovdje je nekad živjelo 1200 ljudi, postojale su 4 prodavnice, 4 pekare i 2 mlina za cijeđenje maslina”. Nigdje nisam pročitala izvor za ovu informaciju. Iz ove perspektive to mi ne zvuči realno. Ipak, možda sam i u krivu. Stoliv je staro mjesto. Spominje se još od XIV vijeka. Ko zna kako se odvijao život na ovom prostoru tokom brojnih vjekova. Još jedna priča o Stolivu mi djeluje isključivo kao mit. Naime, prema njoj je momak koji je želio da se oženi morao da posadi 100 maslina (oliva) pa odatle i ime Stolivu. Da je to bilo tako opasao bi se Vrmac od maslina, a ne bi se pojavljivale tek sporadično. Ono što je sigurno je da su Stolivljani od davnina pomorci. Mada, ovaj kraj je bio poznat i po poljoprivrednim proizvodima. Čitava padina Vrmca se nekad obrađivala. Dok nije bilo staklenika i plastenika odavde je stizalo najranije povrće. Sve je to sad zaraslo.

Za razliku od maslina, kestenova ima puno više. Čitava šuma koja se pruža s obje strane puta. Nažalost… Previše koristim ovo “nažalost”. No, nažalost, moram. Kestenova ima, ali su stabla stara, ima mnogo oborenih i ni jedne mladice. Šteta je to velika. Kesten ne uspijeva baš lako. Sam odabere stanište. Ovdje mu je, očigledno, vjekovima bilo dobro, ali je pitanje do kad će biti.

Šuma kestenova
Šuma kestenova

Došli smo i do prvih kuća. Naizmjenično je bilo onih koje su spolja djelovale dobro i onih ruiniranih u manjoj i većoj mjeri. Lagano smo hodali pokušavajući da osjetimo atmosferu mjesta. U malo kojoj kući se registrovala neka skorija aktivnost. Sve škure su bile zamandaljene.

Gornji Stoliv
Gornji Stoliv

Gornji Stoliv

U tekstu koji sam pročitala prije dolaska ovamo, a koji je star 3 godine, pisalo je da u selu trenutno živi samo jedan stalni stanovnik, postarija gospođa, vrlo nepovjerljiva prema posjetiocima. Penjući se stazom čula sam zvonce. Gdje su životinje, tu mora biti i ljudi. Da li je stara gospođa još živa? U kakvoj će biti volji? Umjesto gospođe kojoj smo se nadali, pored koze ugledasmo gospodina sa kojim se pozdravismo u prolazu. Naš cilj je bila crkva koja je smještena na najvišoj i najljepšoj poziciji u selu. Dok smo se divili pogledu sa terase ispred crkve pridružilo nam se 4 planinara iz Nikšića, iz planinarskog društva “Montenegro tim”. Što bi se sad popularno reklo: “Kliknuli smo na prvu”. Uskoro nam se pridružio i gospodin kojeg smo vidjeli malo ranije. Ronaldo je jedan od trenutno tri stalna stanovnika sela. Poslije duge pomorske karijere vratio se u rodni kraj. Odavde je nekad svakodnevno silazio do Donjeg Stoliva (i svakodnevno se peo nazad) tokom 4 niža razreda osnovne škole. Četiri sljedeća razreda je pohađao u Prčanju. Pomislila sam da tad sigurno niko nije patio od debljine i od problema s kičmom. Osnovni zadatak Ronalda (i ne, nije mu ovo umjetničko ime koje je dobio ploveći po svjetskim morima i okeanima, već kršteno ime koje mu je dala majka, veliki ljubitelj čuvenih ljubavnih romana iz tog vremena) ovih dana je da vodi računa o crkvi.

Crkva Svetog Ilije
Crkva Svetog Ilije

Crkva nosi ime po svom zaštitniku Svetom Iliji. On je jedan od svetaca kojeg poštuju slave i katolički i pravoslavni vjernici. Prvi 20. jula, a drugi 13 dana kasnije, 2. avgusta. Osim fenomenalnog položaja, crkva Svetog Ilije u Gornjem Stolivu i lijepo izgleda. Samo je sigurno pamtila i mnogo bolja vremena. Unutrašnjost zahtijeva ozbiljnu restauraciju za šta su potrebna poprilična sredstva. Ronaldo se nada pomoći dobrih ljudi, a izvjesnu nadu polaže i u Vatikan. Ja držim palčeve jer bi bila nemjerljiva šteta da se ovaj vjerski objekat, koji ima i kulturno-istorijski značaj, prepusti zubu vremena. Neposredno pored crkve se nalazi mala crkva iznad koje su ostaci nekadašnje škole. Ispod velike crkve se smjestila crkvica Svete Ane. Sve je savršeno uklopljeno u ambijent. Nema previše podataka o ovim građevinama. Smatra se da je crkva Sv. Ilije sagrađena u XVI vijeku, dok crkva Sv. Ane datira iz XII ili XIII vijeka. Dragocjenosti kojim se ova crkva ponosi su tri oltarske slike slovenačkog slikara iz XVIII vijeka Josipa Tominca.

Pogled sa terase ispred crkve je ono što ovom mjestu daje poseban kvalitet. Pogled na zaliv oivičen Orjenom, Perast i ostrva Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe je sigurno jedan od ljepših pogleda koje turista može da ponese kao uspomenu na ovaj kutak svijeta.

Bokokotorski zaliv

Ostali bismo mi tu još da nismo imali unaprijed isplanirano vrijeme, a ja sam poznata po tome što volim em da planiram, em da se držim plana, pa se spustismo do improvizovane kafane koja se otvorila nama u čast. Odbili smo kafu, da ne mučimo domaćina, ali rakijicu većina nije. Uz nju se našlo i meze. Na telefon su mi stizale poruke iz Podgorice: “Duva li tamo?”, jer je ovamo, očigledno, zaduvalo. I imali smo sreće do neka doba. Poslije nekog vremena, sjedeći na terasi, ćaskajući i mezeći uz rakijicu, osjetili smo da je vjetar stigao i do nas. Domaćin reče da ljeti ima baš puno posjetilaca i da su pretežno stranci. Naši, valjda, ne mogu pješke. Zato je grupica ljudi koja se posvetila obnovi sela na prvo mjesto stavila izgradnju puta i već otpočela njenu realizaciju. U jednu ruku ih svatam: teško je obnavljati kuće prenoseći materijal na magarcu. S druge strane, put kad se izgradi, zbog velikog uspona, moći će da savladaju samo najbolji terenci. I treće, meni najbitinije, nadam se da motorizovani posjetioci neće poremetiti duh ovog mjesta koje mi nekako baš ide uz pješake. Pozdravljajući se sa ljubaznim domaćinom htjedoh da mu predložim da na računu umjesto što kod nekih postoji stavka: muzika ili kuver, on slobodno može da napiše: pogled. Jeste da je njegova cijena nemjerljiva, ali bolje išta… treba srediti objekat. U povratku smo prošli pored gustijerne. Kad sam prvi put pročitala ovaj izraz mislila sam da je neka greška. Zar nije bistijerna? Eto, ima i gustijerna. Po definiciji: izgrađeni objekat za vodu.

Gustijerna
Gustijerna

Povratak nismo ni registrovali. Noge su same išle. 🙂 Spustili smo se lako i brzo. Pri kraju staze kroz granje smo ugledali more, prizor koji uvijek oduševi. Pozdravili smo se sa drugarima iz Nikšića. Kad su čuli da se još nismo peli na Ostroške grede rekli su: “Morate negdje doći da vas povedemo”. Nadam se tome tokom predstojećeg proljeća ili ljeta. Mi smo produžili prema Orahovcu u pokušaju da nađemo neke stare staze i još čarobnih pogleda na zaliv.

Gornji Stoliv

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *