Prije tačno godinu dana, mada je subjektivni osjećaj da je prošlo i tri, posjetila sam simpatični albanski gradić Kruja (Kroja). Konačno odlučih i da podijelim utiske sa tog putovanja sa vama. Naime, vraćajući se sa novogodišnjeg dočeka u Ohridu, planirali smo da usput posjetimo i neki albanski grad. Tiranu smo odbacili jer smo shvatili da nam je par sati, koliko smo imali na raspolaganju, nedovoljno. Naš saputnik Nikola se prisjetio da je davno, ima tome desetak godina, bio u jednom zanimljivom gradiću između Tirane i Skadra. I ja sam se sjetila da je moja drugarica Goca, koja živi u Norveškoj, prije neku godinu, tokom odmora u domovini, jedan vikend provela u nekom interesantnom gradiću u Albaniji. Pretragom na internetu smo shvatili da je riječ o istom mjestu: Kruji ili na albanskom Krujë. Skretanje za Kruju je sedamdesetak km udaljeno od Skadra i tridesetak km od Tirane. S obzirom na to kakvi su danas putevi kod susjeda nam, ova razdaljina se prođe očas. Pošto veliki dio Podgoričana zna Skadar “u prste”, lagano se mogu otisnuti u dalja istraživanja. Kada se ide iz pravca Skadra, Kruja se nalazi sa lijeve strane, visoko iznad glavnog puta. Od skretanja do grada ima 10-12 km po uskom vijugavom putu koji nepogrešivo vodi do pred tvrđavu. Svi se žale da je parking priličan problem, ali mi smo baš imali sreće. Kao da je parking mjesto upravo nas čekalo. Jedno jedino. Kao pravi Podgoričani mi smo prvo svratili u hotel na kafu. Hotel “Panorama” se zove tako jer se iz njega pruža savršen pogled na tvrđavu koju smo planirali da obiđemo. Iako je bio početak januara dan je bio sunčan i topao tako da smo kafenisali na otvorenoj terasi.

Uz kafu smo iskoristili besplatni internet da štreberski nagruvamo činjenice koje se tiču grada ispred nas. Riječ “kruje”, kako sam pročitala,  na albanskom jeziku znači izvor. Istorija ovog mjesta je impresivna. Nekad je ovo bio i glavni grad srednjovjekovne Albanije. Prije svega, ovo je rodno mjesto Skenderbega, albanskog nacionalnog heroja. Oko njegovog porijekla postoje određena trvenja među istoričarima (koja su sa stanovišta ovog bloga nerelevantna 🙂 ). Činjenicu da je ovdje rođen niko ne osporava. Skenderbeg je bio veliki junak i borac protiv Otomanske imperije u 15. vijeku. Grad Kruja, sa njim na čelu, bio je centar tog otpora. To mu je, između ostalog, omogućavalo utvrđenje podignuto visoko u brdima, sa planinskim zaleđem.

Izašli smo iz hotela i stupili u Staru čaršiju za koju kažu da potiče iz 17. vijeka. Očigledan je otomanski uticaj na nju, te ova čaršija izgleda kao da je umanjena ona iz Sarajeva ili Mostara. Sa obje strane kaldrmisanog prolaza su načičkane radnjice koje nude razne suvenire. Ima tu svašta i lijepo i interesantno, čak i praktično. Meni su se najviše dopale posude rađene od drveta masline, koje nisu bile jeftine onoliko koliko sam ja bila spremna da platim. Tako odoljesmo potrošačkoj groznici i eksponate pogledasmo kao da smo na izložbi.

Bio je neradni dan, a još i nevjerovatno topao, pa je turista bilo na sve strane, Vjerujem da smo mi bili rijetki stranci. Prije ulaza u tvrđavu smješten je velelepni muzej posvećen Skenderbegu. Imali smo sreće sa vremenom, ali ne i sa radnim vremenom muzeja. Upravo u vrijeme naše posjete muzej je bio zatvoren (od 13 do 15 sati). Spolja je muzej izgledao impresivno. Šteta što nismo uspjeli da vidimo i unutrašnjost. Možda nekom drugom prilikom…

Tvrđava se nalazi na vrhu uzvišenja visokog 680 metara. Nismo imali vodiča pa nismo imali prilike da saznamo činjenice  o pojedinim sačuvanim djelovima u okviru utvrđenja. Kasnije sam pročitala da smo previdjeli Etnografski muzej. Ali, za 2-3 sata koliko smo imali vremena za ovu posjetu, bili smo zadovoljni viđenim. Samo utvrđenje nije restaurirano. Tu je ono što se zateklo i što je do sad preteklo. Šteta što se ne preduzmu koraci u pravcu očuvanja utvrđenja jer su i ovi djelovi koji su ostali u prilično oronulom stanju. Nije da ne izgledaju interesantno, ali je pitanje koliko još mogu da traju.

Najočuvaniji objekat u okviru utvrđenja je crkva iz 15. vijeka, poznata kao Skenderbegova crkva. Sagrađena je na ruševinama ranije crkve i ima fragment njene originalne freske.

Sa vrha tvrđave se pruža pogled nadaleko. Za vedrih dana i kad je vazduh čist kažu da pogled dopire i do Ulcinja. Mi ga nismo uočili. Ispod nas se pružao grad Kruja koji nije odolio savremenoj megalogradnji. Iznad kuća rastu ogromni hoteli koji mijenjaju izgled mjesta. Da li na bolje, recite sami. I čaršiju smo obuhvatili iz ptičje perspektive. Leđa gradu čuva planina.

I tako smo za tri sata uspjeli da se upoznamo sa gradom koji Albanci smatraju svojom istorijskom prijestonicom. Ako me put ponovo nanese ovuda sigurno da neću propustiti Etnografski muzej.

Vraćajući se prema autu naišli smo na prizor koji nas je dobro nasmijao i pokazao kako smo mi i Albanci, koliko god to neko poricao, narod sličnog mentaliteta. Ne uspijevajući da na fini način skrenu pažnju da se ovuda ne ide autom, morali su to uraditi na svima razumljiv način.

Ne znam kako prolaze suveniri na čaršiji, ali sam ubijeđena da nijedan turista ne pođe kući bez bar jedne boce poznatog albanskog konjaka koji se, naravno, zove Skenderbeg.

Vozeći se ka Podgorici, zadovoljni posjetom Kruji, napravili smo detaljan plan sljedeće posjete Albaniji. Svratićemo do Berata pa onda do Valone. Ona će nam biti baza. Iz nje ćemo trknuti do Sarande, Butrinta i Đirokastre. Samo da još malo to razradimo i prvi praznici: Evo nas opet, Albanijo! Ali, onda je došao mart. U naše krajeve je stigla korona i svi planovi vezani za putovanja su pali u vodu. Ne zauvijek, nadam se. 😉