Kad smo počeli s korona karantinom ja sam napisala nekoliko tekstova pod naslovom “Kad sve ovo prođe”. Na kratko nam se učinilo da je prošlo, ali se vratilo puno brže nego što su i najveći pesimisti prognozirali. Korona je tu, oko nas, iako je ne vidimo, strepimo i nadamo se da neće baš nas. Nije dovoljno da se nadamo. Moramo i da se trudimo da se međusobno zaobiđemo. Ljeto je vrelo, kao i svako u Podgorici. Pored toga je i sparno, više nego inače. To je možda i subjektivni osjećaj zbog opšte nervoze koja se osjeća na svakom koraku. Česti ljetnji pljuskovi nekome donesu osvježenje, a nekome pokvare planove za izlet u planine. Tek, kako se god okrene, ovoga ljeta će malo ko od nas otići van zemlje. Ljetovali bismo doma i bez reklamne kampanje. Ljetovali… Ljetovanje podrazumijeva odlazak na bar nedjelju dana gdje čovjek može da se odmori, opusti, na sve zaboravi… Popularno rečeno da “napuni baterije” za nove radne pobjede. Zbog teške ekonomske i situacije sa ovom nepomenicom od virusa i takvo ljetovanje će većini biti nedostižno. Zato sam odlučila da vam, koliko stignem, opišem lokacije iz naše okoline na kojima može da se provede lijep jednodnevan izlet, jer mi se čini da će većini duži odmor biti skup. Nije ni to loše, ako ljudi vole prirodu i umiju da u njoj uživaju.

Za vikend naselje Vukotica sam čula prije desetak godina, a prvi put sam ga vidjela iz ptičje perspektive. Bilo je to prije šest godina kad sam se popela na vrh Lisac. Lisac se nalazi na Prekornici i, kao i Vukotica, pripada Opštini Danilovgrad. Sa Lisca je Vukotica izgledala kao mala oaza u sred šume. Tad sam zacrtala da ću je uskoro vidjeti izbliza.

Do tog “uskoro” su prošle tri godine. Prošlog ljeta smo se peli na Živu (o čemu tek planiram da pišem) pa smo, nedovoljno obaviješteni i gledajući školsku geografsku kartu, odatle, preko Radovča, stigli do Vukotice. Nikad to ne radite ukoliko nemate dobro terensko vozilo jer je put makadamski i prilično loš.

Vukotica nam se iz blizine i na prvi pogled učinila manje interesantnom nego što je to bila dok smo je gledali odozgo. No, u svakom slučaju, pozavidjeli smo svakome ko ovdje ima vikendicu i za sat i nešto može da pobjegne od podgoričke žaropečine. Malo prije nego što se stigne do Vukotice sa lijeve strane se uočava putokaz koji upućuje na makadamski put, na kom piše: Ponikvičko jezero 8 km. Čekali smo da prođe zima, pa da se otopi proljećni snijeg i, na kraju, da se put malo prosuši od kiša. Planirali smo da autom pođemo do jezera jer mi se 8 km uspona učinilo kao krupan zalogaj za moju trenutnu fizičku spremu. (Kasnije će se ispostaviti da ima i 10 km.)

Za ovo jezero sam čula prije nekih osam godina, u vrijeme kad sam započela turneju zvanu “Sva crnogorska jezera”. Neko mi je rekao: šteta što nećeš vidjeti Ponikvičko jezero jer je nestalo. Mada za ovo jezero do tad nisam ni bila čula, bilo mi žao što je nestalo. I nije mi bilo jasno kako se to desilo, da li je moglo da se spriječi… Tek, Ponikvičko jezero je “vaskrslo” i ja sam sredinom juna krenula da se i sa njim upoznam. Ponikvičko jezero pripada Bjelopavlićima. Do njega se može doći iz pravca Podgorice i pravca Danilovgrada na čijoj se teritoriji i nalazi. Iz oba pravca do njega treba da se savlada 10 do 12 km makadamskog puta. Kažu da je ovaj od strane Podgorice bolji. Od Podgorice, preko novog vijadukta i mosta na Zeti, posle dvadesetak kilometara se stiže do sela Kopilje. Od Kopilja do Gostilja Martinićkog ima oko 6 km, a do skretanja prije Vukotice još desetak. Ovih 35 kilometara se vozi po asfaltiranom putu. Negdje odličnom, negdje užem, negdje sa manje ili više “udarnih rupa”, ali asfaltiranom. Za ovih 35 km treba najmanje sat vremena vožnje. Optimistično smo krenuli našim Jarisom makadamskim putem prema Ponikvičkom jezeru. Moram priznati da nas je jedan gospodin u tome ohrabrio. Na upit: Može li se?, kazao je: Može, samo lagano. Drugi je sumnjičavo vrtio glavom.

Već posle stotinak metara smo zaključili da je ovaj drugi bio u pravu. Put je solidan, ali isključivo za terenska vozila. Bili smo uporni, ali smo posle pređenih 2,5 km morali da se predamo i uz prilično truda parkiramo (jer nema skoro nikakvih proširenja pored puta). Imali smo puno sreće jer smo uskoro čuli brujanje motora. Gospodin koji je išao u Suvu Ponikvicu koja se nalazi 2 km iza jezera je ponudio da nas poveze, na moju veliku radost. Ko nema terensko vozilo, a ima bar osrednju kondiciju, za oko 2 sata može da stigne do jezera. Put vijuga kroz šumu uz stalni, ne pretjerani, uspon. Najveća mu je mana što je monoton. Ali, dobar je za popravljanje kondicije, a šetnja kroz šumu je prijeki lijek za imunitet, rekoše japanski naučnici. Dosta smo saznali tokom vožnje. Ovdje su Bjelopavlići izdizali stoku. Sad je to rijetka pojava. Poneko ima vikendicu, a ljeti se dolazi do jezera na kupanje. Čak su ga i stranci otkrili pa kampuju na njegovim obalama. Ispričali su nam i kako je jezero iscurilo, pa o prvom neuspješnom pokušaju da se jezero vrati, te drugom, svi se nadaju, uspješnom i trajnom. Stigli smo do jezera odmorni i radoznali.

Jezero nije veliko, ali je savršeno uklopljeno u okolinu. Sjeverno od jezera kroz grane je provirivao Vojnik.

Krenuli smo da obiđemo jezero sa desne strane. Naišli smo na poveću stijenu na kojoj je stajala ploča sa natpisom: Srednja Ponikvica – Jezero, mnm 1392, Obnovljeno Ljeta 2016. godine. Pored stijene je stajala kutija za upis i u njoj rokovnik. Kakvo iznenađenje: ovogodišnji rokovnik moga CETI-ja. Ko ga je donio ne znam, ali mi je bilo drago kao da sam ja. U neposrednoj blizini ove stijene nalazi se izvor. Društvena odgovornost onoga ko vodi računa o ovom dragulju prirode se ogleda i u tome što je, u vrijeme kada je pranje ruku jedan od primarnih načina da se sačuvamo od pošasti zvane korona, pored izvora okačio kesu u kojoj se nalazi sapun za pranje ruku.

Rješenje koje će, nadamo se, spasiti ovo jezero, ogleda se u izgradnji nasipa prema mjestu gdje je jezero nekada “isteklo”. Sigurno je jezero ranije bilo veće, što se vidi po puno zelenijoj i bujnijoj travi sa druge strane nasipa. Ali, bolje i manje jezero nego nikakvo.

U blizini izvora se nalazi mjesto za odmor i roštilj. Mobilijar je malo ostario, ali je mogao da posluži svrsi.

Neveliko jezero se lako može obići. Tokom tog obilaska sam bezbroj puta podigla fotoaparat jer se pri svakom narednom koraku mijenjala okolina i njen odsjaj u jezeru. Rekoše da se na obalama jezera dosta ljudi okupi za vrijeme vrelih ljetnjih dana. Da je bolji put sigurna sam da bi ih bilo daleko više. Samo, da jezero nije ovako dobro sakriveno ne bi ni ono ni njegova okolina bili ovako besprekorno čisti.

U međuvremenu su nam se pridružile i moje drage kume koje su “nevoljno” napustile poljoprivredne radove u Gostilju Martinićkom i došle da nam prave društvo. Pošto smo detaljno ispregledali okolinu jezera i ubrali malo majčine dušice planirali smo da se nađemo na katunu u Brajovića (Mokroj) Ponikvici. Koliko sam uspjela dobro da shvatim, Ponikvica se dijeli na Brajovića, koju još zovu i Mokra, Srednju, kojoj pripada jezero i Suvu (gdje se nalazi katun gospodina koji nas je spasio pješačenja do jezera). Ja sam krenula prva da bih mogla da fotografišem neke putokaze. Mislila sam da će me brzo stići.

I sama sam uočila, a na to nam je skrenuo pažnju i naš vozač, da lovci koji ovuda love obožavaju da se vježbaju na putokazima. Pješačenje nizbrdo, pošto je minula vrućina, kroz prelijepu bukovu šumu, mi je baš prijalo. Donekle… Jer, stigoh do katuna, malo provirih kroz grane  da napravim koju fotografiju… Sjedoh, sačekah hoće li me ko stići i opet krenuh.

Produžila sam dalje, povremeno zastajući da sačekam “začelje kolone”. Ispostaviće se da su se oni malo više zadržali na katunu, a onda bacili u potragu za mnom. Najveći problem je bio nedostatak dometa za telefon. Tako sam, pokušavajući da dobijem nekoga, ispustila da fotografišem jednu poveliku kunu zlaticu (mislim da je ona bila u pitanju) i to dva puta. Dok sam spustila telefon i uzela fotoaparat izgubila se u šumi. Kad sam ponovo krenula da telefoniram prešla je put po drugi put. Kao da me je izazivala. Takoreći na 5 metara od mene. I ja, ništa. 🙁 Kad sam se konačno dokopala dometa naredili su mi: Stani! Ne mrdaj! Ispostaviće se da  su se oni posle nekog vremena vratili da me traže  ne pomišljajući da sam ja uspjela da prevalim toliku dionicu. Kažem ja: po ravnom i maloj nizbrdici sam skroz odlična. A kad su počele da mi stižu poruke: Da nisi na Orjenu?, znala sam da se tamo nešto događa. Kad: povrijeđena planinarka. Ma, ja mogu samo da se zaturim, ali, taljigam nekako. 🙂

Stigli smo do auta i opet onim drndavim putem prošli 2,5 km do asfalta. Sad nam se učinilo da ih je minimum 5, a put bar duplo gori neko kad smo dolazili. Zastali smo da pogledamo Vukoticu s puta. Sve sa visine (kolike god) izgleda ljepše. “Doba korone” je uticalo i pozitivno na neke stvari. Ljudi su se sjetili da mogu ponešto i da posade. Kako ja, tako i vikendaši sa Vukotice. Samo što je njihova zemlja neuporedivo kvalitetnija. O vazduhu da ne pričam.

I tako ja štrikirah još jedno jezero. Ostalo mi još 2-3 i da završim “projekat”. S obzirom da Crna Gora ima mnogo prelijepih jezera, ne mogu reći da Ponikvičko jezero spada u najljepša. Ali je svakako vrijedno da se obiđe. Sa okolinom čini predivan sklad. Izolovano je, daleko od civilizacije i još uvijek besprekorno čisto, što je jedan veliki plus.

Sredina juna je u ovim krajevima vrijeme kada ima puno poljskog cvijeća. Pored majčine dušice koja je rasla skoro na svakom kamenu, bilo je i vrsta poljskog cvijeća koje ne viđam baš uvijek. Sve u svemu, šetnja ili vožnja do katuna Bjelopavlićke Ponikvice i Ponikvičkog jezera može biti lijepa uspomena na ovo čudno ljeto kad smo se čuvali od korone i ljetovali doma.