Mislim da sam od penjanja na vrhove Prokletija definitivno odustala, sem ako se naglo i predano ne bacim na redovnu fizičku aktivnost, čemu ne dajem velike šanse. Kad sam se “oprostila” od Prokletija, sve češće sam razmišljala da nekako doprem do Visitora. Međutim, razmatrajući varijante uspona i visinsku razliku između početnih tačaka i cilja, shvatila sam da je i to za mene prekrupan zalogaj.

Visitorsko jezero već nekoliko godina stoji na mom spisku “Obavezno posjetiti”. Ovog ljeta je bilo na vrhu liste. Na jednoj turi sa planinarskim društvom, predusretljive kolege iz Nikšića su mi detaljno opisali kako da stignem do cilja. Do Visitora i Visitorskog jezera se može doći sa tri polazne tačke: iz Plava, iz Brezojevice i Murina. Procijenila sam da mi ovaj uspon iz Murina najviše odgovara i fokusirala se na njega. Načusmo i da postoji solidan makadamski put skoro do jezera, ali da, ipak, nije za mala auta.

Poranismo u 6 sati i preko Mataševa stigosmo do Murina. Od već pomenutih Nikšićana smo dobili informaciju da se skreće desno, oko 3 km od Murina, pored jedne bukve. Da odatle možemo autom oko 3 km, ali ne i dalje. Trudismo se, bezuspješno, da uočimo bukvu. Srećom, ulicom je hodao jedan gospodin koga priupitasmo za put. Bili smo 200 m od cilja. Bukve nije bilo, kao ni bilo kakve oznake. Skretanje je skroz neuočljivo i put naglo ide desno. Još nam reče gospodin da je vojska popravila put i da slobodno do jezera možemo autom. Nije nam morao dva puta reći. Put je, većim dijelom, solidan. Ipak, nije preporučljiv za mala auta. Tu ne brojim našu tojotu. Ona se već izbirikala po Albaniji i ostalim šumskim putevima. No, i ona se zainati ispred ovog uspona i otkaza poslušnost.

No, da ne preskačem. Do ovog mjesta smo naišli na dvije raskrsnice. Obje neobilježene. Na prvoj smo, pogrešno, izabrali put koji vodi pravo, umjesto naglog lijevog skretanja, koji je bio obilježen znakom biciklističke staze. Malo naprijed smo naišli na radnike koji krče šumu. Uputiše nas na pravi put. Uspjeli smo da se okrenemo. To je bilo jedno od rijetkih mjesta gdje je to bilo moguće. Takođe su nas upozorili i na sljedeću raskrsnicu kod trafostanice, na kojoj smo trebali da skrenemo desno. Naravno, ni tu nije bilo nikakve oznake. Put je bio širok, većim dijelom sasvim solidan. Povremeno smo pored puta vidjeli natpise “Pazi voda” i rastegnute konope, za koje nismo utvrdili čemu služe. Poslije 13 km i sat vremena vožnje, stigosmo do mjesta na gornjoj fotografiji i uspona koji tojota odbi da pređe. Ovo je bio greben, ali, srećom, postojalo je malo proširenje, koje se uočava gore lijevo. Tu se parkirasmo, opremismo i krenusmo u potragu za jezerom i vrhom.

Ispostavilo se da je kraj puta samo stotinjak metara dalje, odnosno, na vrhu ovog brda. Tu je smješten katun u kome se ne bi reklo da ima stoke (ili je bar ja nisam uočila), ali ima nekoliko vikendica.

Kad sam vidjela na kojoj smo visini, znala sam da ćemo osvojiti i vrh, mada u startu nismo na to ni pomišljali. Od katuna desno je trebala da vodi staza za jezero, a lijevo za vrh. Lijeva staza se baš dobro uočavala i sve do vrha Visitora planinarske oznake nisu mogle biti bolje. To se ne može reći za pravac prema jezeru. Naime, prolazi se pored poslednje kolibe na katunu i ide kroz visoko rastinje, a onda naglo spušta 116 metara visinske razlike. Oznake su stare, blijede i mjestimično se i gube. Kada smo ugledali planinarski dom “Žižina”, oslobodili smo se sumnje da smo na pogrešnom putu.

Prvo sam kroz grane četinarskih stabala ugledala jezero, a onda, na prvom stablu pored staze,  natpis “Visitorsko jezero”. To nam je već bilo jasno i bez natpisa. Bolje da je stajao negdje na katunu ili uz put.

Visitorsko jezero je jedno od “gorskih očiju”, malih planinskih jezera, kojih u Crnoj Gori ima prilično. Nalazi se na visini od 1734 metra, zaklonjeno gustom četinarskom šumom. Kraj avgusta sigurno nije period godine kad se jezero predstavlja u svom najboljem izdanju. Možda i zato što su Zabojsko i Hridsko jezero zauzeli visoke pozicije, Visitorsko nije moglo da se domogne nekog pehara u takmičenju za najljepše gorsko oko. Ali, da vrijedi doći i uživati u dubokoj hladovini, nevjerovatnom miru i izolovanosti od civilizacije, vrijedi.

Dužina jezera je oko 90 a širina 70 metara. Dimenzije, naravno, variraju od perioda  godine. Ono što karakteriše ovo jezero je postojanje ostrva u njemu. Ne znam da li ostrvo raste i postoji li opasnost da preklopi jezero. Nekako mi se, spontano, posmatrajući ga, javio taj strah.

Jezero je malo i lagano se može obići. Idući okolo iznenadih se kako je puno ribe. Kroz bistru vodu, svaka ribica se jasno uočavala.

Ne bi se reklo da puno ljudi dolazi ovdje. Tokom čitave jednodnevne ture, mimoišli smo se sa jednim autom i vidjeli jednog čovjeka koji je renovirao vikendicu. Ipak, na žalost, vide se tragovi posjeta ljudi na svakom koraku. Malo, malo, pa se naleti na limenku ili plastičnu bocu. To je nešto što mi pokvari boravak u prirodi. Nešto što me neizmjerno iznervira jer nikako ne mogu da shvatim da neko ko dođe do ovakvog bisera prirode, nema osjećaj da bacanjem smeća naokolo, skrnavi ovo mjesto. I tako, hodajući oko jezera, gledajući naizmjenično u jezero, ribe i ostatke ljudskog nemara i bezobrazluka, naletjeh na ove maline koje mi popraviše raspoloženje.

Ostali bi još da uživamo na obali Visitorskog jezera da ne uočismo jedinstvenu mogućnost da dođemo i do vrha Visitora. Pored jezera je pisalo da je do vrha potrebno pješačiti sat i po. Nama je trebalo dvadesetak minuta više, ali smo baš lagano išli, zastajkivali, odmarali se i uživali u pogledu jer smo imali sasvim dovoljno vremena. Od jezera je nagli uspon do katuna, a zatim se nastavlja blažim do prevoja.

Okolo, naokolo je bilo divljih kupina u izobilju. Odlučili smo da se bacimo na branje u povratku, ako za to budemo imali snage i volje. Na putu ka prevoju smo se osvrnuli unazad. Ispod nas je ležao katun Mramorje a u pozadini su se vidjeli obronci Zeletina. Divan prizor.

Odmah iza prevoja smo se suočili sa Visitorom. Da osmotrimo šta nas čeka. Nije nas prepao. Peli smo se mi po mnogo gorim terenima. Ovo je sve djelovalo krajnje pitomo. Samo smo se zapitali kojim obronkom se ide do vrha. Duško u šali, a evocirajući uspomenu na naš uspon na Vranjinu, reče: “Pravo gore. U tome smo već iskusni”. Što je najsmješnije, ispostavi se da markirana staza vodi upravo pravo gore. Samo, teren, a samim tim i uspon, je bio neuporedivo lakši od Vranjine (koji mi često služi kao referentna za poređenje staza po težini). 🙂

Poslije prevoja staza ide desno , pa preko Ravne livade, stiže do podnožja ovog poslednjeg uzvišenje. Na kraju staza vodi grebenom, koji se na gornjoj fotografiji uočava s lijeve strane, sve do vrha. Nimalo nije bilo naporno. Naprotiv. Bilo je pravo uživanje, posebno zbog prelijepog pogleda koji se pružao na sve strane. No, na vrhu slijedi pogled radi kojeg je Visitor, vjerovatno, i najpoznatiji pogled na Plavsko jezero i okolinu. Znala sam da ću imati ovaj prizor pred sobom. Vidjela sam i neke fotografije sa ovog mjesta. A ipak sam ostala zatečena. Ovo je, sigurno, jedan od najljepših pogleda koji se mogu vidjeti sa nekog od naših vrhova.

Planinski vijenac Visitor, Goleš, Zeletin, Greben se ugnijezdio između Prokletija i Komova. Zato se i odavde pruža pogled na mnoge planine Crne Gore. Iz ture u turu sve više napredujem u prepoznavanju reljefa, mada sam jedno vrijeme bila jako razočarana sobom po tom pitanju. Činilo mi se da ništa ne uspijevam da povežem. Lagano sam se okretala oko svoje ose pokušavajući da identifikujem ostale vrhove. Sad više nema dileme da od prve uočim Bjelasicu (ne znam da li je to do repetitora na Zekovoj glavi 🙂 ), Komove, Maganik… Čak sam uspjela da uočim i Ostrovicu. Ovim, definitivno prepoznatljivim planinama, dodadoh i Hajlu. Kad sam iscrpila svoja znanja, okrenuh se jednoj fenomenalnoj edukativnoj ploči koju su još 2004. godine postavili članovi planinarskog društva Karanfil iz Plava.

Možda se ne uočava sa fotografije najbolje, ali na tabli su unešeni svi vrhovi i gradovi, na sve četiri strane svijeta, sa obilježjem u kom pravcu se nalaze i na kojoj (vazdušnoj) udaljenosti od ove tačke. Da je sreće, ovoga bi se dosjetili naši turistički poslenici. Ali, kad već nisu, za ovih 12 godina su mogli da “ukradu” ideju. Ovakve table bi bile izvanredna stvar za svaki vrh, jezero i bilo koju drugu tačku interesantnu ljubiteljima prirode. A nije neko ulaganje. Samo treba da ti bude stalo.

Tako ja, uz pomoć ovog pomagala, popunih rupe u orjentaciji, te locirah i vrhove Prokletija i neke vrhove prema Kosovu. Sve ono što sama nisam uspjela da dokučim.

Vrh Visitora se naziva Plana i nalazi se na visini od 2211 metara. Na vrhu, pored ove edukativne ploče, postoji samo sveska za upisivanje (ne i pečat). Iz sveske smo vidjeli da, iako je ljeto, 4 prethodna dana niko nije pohodio ovaj vrh. A šteta je, ne znaju ljudi šta propuštaju. Pogledasmo detaljno i Plav sa okolinom, Lim koji otiče iz Plavskog jezera i začudismo se zanemarljivoj frekfenciji saobraćaja. Bukvalno se uočavala svaka uličica.

Sunce je peklo, ali smo odolijevali. Napadu letećih mrava ne uspjesmo. Posebno se ja pokazah neimuna na njihov dodir. Da mi je to ko pričao, ne bih mu vjerovala. Nekoliko metara niže od vrha, njihovi ataci prestadoše. Ali, mi smo već bili u silaznoj putanji s namjerom da nam sledeća zaustavna tačka budu maline. Spustili smo se za manje od sat vremena i nabrali maline za jedino čedo koje nas je čekalo kući. 🙂 U kombinaciji sa sladoledom, pokazale su se kao najukusniji slatkiš koji smo pojeli ljetos.

Kraj je ljeta, poljsko cvijeće je daleko od proljećne raznovrsnosti i šarenila. Bilo je, ipak, mjestimičnih, ne mnogo upadljivih i, većinom, uobičajenih cvjetova. Zato mi se ovaj trn, koji je ovako vješto imitirao cvijet, nametnuo kao najljepši primjerak za predstavljanje široj javnosti. 🙂

U povratku sam se u više navrata izvinjavala tojoti što je tako maltretiramo. U jednom momentu sam morala da izađem, postavljam kamenje preko jednog kanala i navodim šofera. Sve se srećno završilo po nas.  Tojota se nije izjašnjavala. Vjerovatno pod utiskom 26 km makadamskog puta koji smo prešli i zahvaljujuči čemu sam uspjela da ostvarim stari plan da vidim Visitorsko jezero i popnem se na vrh Visitora, usnih sledeći san: redakcija portala Vijesti je na kolegijumu odlučila da relaksira sirotu tojotu i dodijeli nam službeni džip Vijesti da obiđemo Šiška jezera, Sinajevinu i još neke destinacije. San je bio toliko vjerodostojan da nekoliko dana isčekivah poziv da dođem po ključeve. 🙂 🙂 I Tojota se tome nadala. Već je drma kriza identiteta.