Boravila sam u Sloveniji u dva navrata. Utisci su bili isti. To je zemlja koja me kupila, kako prirodnim ljepotama, tako, još više, odnosom stanovnika prema njima. Slovenija se nije samoproglasila ekološkom državom, ali ona to jeste. To se uočava na svakom koraku: od besprekorne čistoće, do odvajanja otpada za reciklažu u svakoj kući (čak i seoskoj). Iz godine u godinu, Slovenija postaje sve primamljivija turistička destinacija. S pravom, jer, zbilja ima se šta vidjeti. Lijepi su slovenački gradovi. Sačuvali su dušu, nisu dozvolili da gradi gdje ko hoće i šta hoće. Ipak, ja uvijek dajem prednost djelima prirode nad onim što je djelo ljudskih ruku. Ako izuzmem Gaudija, naravno. 🙂

Nismo imali puno vremena za uživanje u ljepotama Slovenije. Samo tri dana. Isplanirala sam sve unaprijed da bih mogla da vidim što više. Plan je bio da, prije svega, obiđemo Bohinjsko i Bledsko jezero. Zato smo smještaj iznajmili u Bohinjskoj Česnici, turističkom selu u blizini Bohinjskog jezera. Smještaj je bio jeftin, a i bio je u skladu sa cijenom. To je bio minijaturni bungalov sa dva ležaja i toaletnim prostorijama u susjednoj kući. Shvatili smo da je nesporna činjenica da “koliko para, toliko i muzike”, ali nam to nimalo nije smetalo. Ionako smo tu samo prespavali dvije noći. Lokacija je bila odlična. Na nekoliko kilometara do oba jezera koja su i bila cilj našeg putovanja.

Čim smo se smjestili, ne časeći časa, trknuli smo do prve atrakcije u blizini, do vodopada Savica. Tu me je izdala baterija fotoaparata, pa sam utiske zabilježila mobilnim telefonom. Put je  vijugao kroz šumu, čije je šareno lišće pravilo špalir sve do vodopada. Vodopad je nestvarno lijep. Izvire iz stijene i pravi jezerce nevjerovatne tirkizne boje.

Svako godišnje doba daje druge slike i utiske. Ja, inače, najviše volim jesen, i upravo sam tada posjetila Bohinjsko jezero. Vjerujem da tokom drugih perioda godine sve ovo izgleda potpuno drukčije, ali ne sumnjam da je prelijepo, kad god.

Na svakom koraku idilični pejzaži jezera u kojima se ogledaju okolne planine. Staza pored jezera djelimično  ide i kroz šumu sa fantastičnim šarenilom lišća i prelijepim stablima. Mir, tišina, o čistoći da ne govorim, su ideal svakog istinskog ljubitelja prirode. Ja sam bila očarana.

U blizini jezera se nalazi žičara koja vodi do skijališta Vogel. Ona je prepuna turista tokom svih godišnjih doba. Sa Vogela pruža fantastični pogled, kako na Bohinjsko jezero, tako i na Julijske Alpe. Nisu nas vremenske prilike poslužile, i to je bilo jedino što nam je zasmetalo tokom ovog putovanja. Oblak se bio naslonio na Vogel i nikako da mrdne. Šetali smo oko Bohinjskog jezera, svaki čas virkajući da nije krenuo dalje. Bez obzira na oblak, na žičari je bila gužva. Cijena vožnje je 9 eura. Odlučismo da krenemo, nadajući se da ćemo ipak nešto uspjeti da vidimo. Kad smo stigli na vrh, sve je djelovalo nestvarno. Kao da smo stajali na onom oblaku. Ne treba biti mag fotografije kad pred sobom imaš takvu ljepotu. Dovoljno je da se škljocne.

Ja i Duško smo se otimali oko fotoaparata u pokušaju da zabilježimo tu ljepotu koja se pružala pred našim očima. U nedostatku fotoaparata, ja nastavih sa mobilnim telefonom.

Vogel nije poznat samo zbog lijepog pogleda. To je i poznato skijalište. Kad se popnete žičarom, bivate iznenađeni ljepotom visoravni, prelijepim restoranima, osjećajem da ste bliži suncu nego dok ste šetali pored jezera. Kasno sam dobila informaciju da je moj drug Božo, u jednom od ovih restorana, pojeo najbolji pasulj u životu (ako se izuzme vojnički). 🙂 Tako da ostadosmo uskraćeni za to iskustvo.

Bledsko jezero izgleda baš onako kako ga zamišljamo, kao sa razglednice. Nisam imala sreće sa vremenom, ali je i izmaglica dodala malo mistike na izgled Bleda. A tu je i nezaobilazni labud koji krasi većinu fotografija sa ovog jezera. Nisam uspjela da vidim više od jednog, pa sam se zapitala kako uspijeva da se umetne baš na svaku fotografiju. Duško je bio pragmatičniji. Zapitao se koliko li ga plaćaju. 🙂

Bledsko jezero je neveliko. Postoji pješačka staza oko jezera. U sred jezera se nalazi ostrvce sa crkvom na koje se dolazi brojnim plovilima. Tolika je gužva bila (sredinom oktobra), da smo to preskočili. Zato smo posjetili utvrđenje iznad jezera sa zanimljivim gradskim muzejom i drugim interesantnim detaljima kao što je vinski podrum. I ovdje je ulaznica koštala 9 eura po osobi. Niko nam nije skrenuo pažnju, a mi nijesmo primijetili da nas sljeduje i besplatno piće u restoranu koji se nalazi unutar tvrđave. Kad smo sve ispregledali i vratili se do auta, primijetili smo taj detalj. Nismo se vraćali, ali neka ovo bude vama za nauk, kad se uputite ka Bledu. 🙂

Gusta magla me je obamela da iskažem svoj fotografski talenat fotografišući Bledsko jezero iz ptičije perspektive. Sve u svemu, sve što sam vidjela, svaki detalj, me je oduševilo i samo sam razmišljala šta bi sve Slovenci uradili da imaju ovoliko jezera i planina koliko ih imamo mi.

Kasnije smo, ispod kišobrana, prošetali Ljubljanom. Nije nam vrijeme dozvolilo da vidimo nešto više. Posjetili smo samo centar grada. Na samom startu smo se sreli sa spomenikom posvećenom najpoznatijem slovenačkom pjesniku, Francu Prešernu.

Mostovi su ljubljanske turističke atrakcije. Šetajući ispod kišobrana i ograničeni vremenom, uspjeli smo još i da vidimo Tromostovje, most sastavljen od tri mosta i da prošetamo preko Zmajskog mosta kog čuvaju skulpture zmajeva, inače simbola Ljubljane. Većina suvenira je u obliku ovih malih zelenih. No, cijene su takve da smo samo bacili pogled.

Stari grad nismo nikako mogli da preskočimo. Gackali smo po baricama, ali smo, u trku, uspjeli da vidimo najzanimljivije detalje. Da bi se vidjelo sve što u njemu zaslužuje pažnju, potrebno je puno više vremena. I tu smo se uzdržali od bilo kakve trgovine, jer je cijena suvenira, za nas, paprena.

Iz Ljubljane smo krenuli prema Postojni. Odavno sam imala želju da vidim Postojnsku pećinu, ali mi se za 50 godina života nije ukazala takva prilika. I konačno, dođe doba da ostvarim taj san. Bila sam uzbuđena kao školarka. Pomalo sam osjećala i nelagodnost jer sam dugo vremena bila klaustrofobična. Međutim, kad smo se ukrcali u vozić, strah je nestao. Monumentalne dimenzije pećine su otjerale moj strah od zatvorenog prostora. No, da kažem da i sredinom oktobra, i pored priličnih kapaciteta i savršene organizovanosti, za ulazak u pećinu se čeka red. Turisti se dijele u grupe na osnovu jezika kojim govore. Bilo je tu Japanaca, Koneza, Indijaca… i ni jedne grupe sa srpskohrvatkog govornog područja. Pridružismo se grupi kojoj je vodič govorio na engleskom jeziku. Vožnja vozićem je bila sjajna, a zatim smo više od sat vremena hodali pećinom pješke uz duhovite i zanimljive komentare vodiča. Sve u svemu, Postojnska jama je nešto nainteresantnije što sam vidjela tokom života. Moj fotoaparat nije opremljen (ili sam ja neznavena) da prenese fantastične oblike koje je priroda vjekovima stvarala unutar pećine. Ta raznolikost boja, oblika, materijala je fascinantna. Naravno, i ljudi su dali svoj doprinos gradeći prilazne staze i postavljajući odgovarajuće osvjetljenje da bi detalji došli do izražaja. Postojnska jama se proširuje novim hodnicima, i, ako ste bili prije nekoliko godina, prijatno ćete se iznenaditi. A tek ako niste bili nikad!

 

Kao što rekoh na početku bloga, Slovenija me oduševila odnosom prema onome što im je priroda podarila. Sve vrijeme sam razmišljala o tome gdje bi nama kraj bio da imamo ovako odgovornu državu. I tako odgovorne građane. Zato smo se u Sloveniji u sred oktobra jedva mimoilazili sa brojnim turistima iz cijelog svijeta. Voljela bih da nekada i kod nas bude tako.