Ima toliko zanimljivih destinacija širom planete. Toliko  toga što bih željela da vidim. Želje su jedno, a mogućnosti drugo. Kad sam trebala da izaberem mjesto na koje će me muž povesti povodom mog pedesetog rođendana, izabrala sam Istanbul, iz jednog prozaičnog razloga. Od svih željenih destinacija, odlazak u Istanbul je bio najjeftiniji. No, ne da se nisam pokajala, nego sam se vratila očarana i svima oduševljeno pričala da se u Istanbul, jednostavno, mora poći.

Prije polaska sam, kao što to čini većina turista, pretresla sve što se o gradu moglo naći na internetu. Našla sam mnogo korisnih informacija i sve ih uredno zabilježila. Naime, odlučili smo da ignorišemo turističke agencije i sami sebi budemo vodiči. Najkorisniji su mi bili savjeti prijatelja koji su na isti način putovali prije nas. Posebno što se tiče savjeta u vezi funkcionisanja gradskog saobraćaja. Ponašajući se u skladu s preporukama, savršeno smo se snašli a da ni jednom nismo koristili taxi.

Pošto sam se lično uvjerila da ima sasvim dovoljno savjetodavnih blogova posvećenih Istanbulu, ja ću vam samo iznijeti svoje impresije, odnosno ono čime me Istanbul oduševio. A toga ima baš puno, pa se bojim da vam ne dosadim. Ići ću redom, onako kako je išlo moje upoznavanje grada. Pošto smo se smjestili  (ne bi se baš moglo nazvati hotelom, ali ga je “vadila” lokacija) odmah pored Sultanahmet trga, mnoge ciljane destinacije su nam bile na dohvat ruke. Počeli smo od Cisterne Bazilike.

Pored toga što ima izvanrednu istorijsku pozadinu (podzemna akumulacija vode za stanovnike grada iz antičkog perioda), fenomenalan mistični izgled koji ostavlja bez daha, popularnost joj je povećao i jedan savremeni bestseler pisac. Naime, finale uzbudljivog romana Dena Brauna Inferno se odigrava upravo ovdje.

Ovo je čuveni stub, s podnožjem u obliku glave Meduze, oko koga se pravi najveća gužva za slikanje i selfije (sa štapom ili bez njega). 🙂 Ujedno, upravo je tu Braunov (anti)junak sakrio smrtonosni otrov kojim je planirao da redukuje broj stanovnika planete na “prihvatljivu” cifru.

Bilo je kasno za nove obilaske pa smo rano legli, da bi još ranije ustali. Svako jutro smo čekali da prvi prodavci đevreka dođu na trg i posmatrali kako se sve čisti i sređuje za nastupajuću najezdu turista. Ne rekoh da se sve ovo dešavalo sredinom aprila (što sigurno nije udarni termin za turističke posjete), ali su gužve bile poprilične. Vrijeme nas je izuzetno poslužilo i doprinijelo cjelokupnom pozitivnom utisku.

Drugarica mi je dala predlog da ovaj blog podijelim tako što ću jedan posvetiti isključivo džamijama koje sam posjetila (a priličan ih je broj) i koje su me, sve do jedne, oduševile, svaka na svoj način. Možda, jednom.

Elem, praveći detaljan raspored, poštujući radno vrijeme pojedinih znamenitosti,  startovali smo sa fenomenalnom Plavom ili Sultan Ahmed džamijom. Zbilja, jedinstveni objekat koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Naspram nje, preko trga, smjestila se Aja Sofija. Toliko toga je o njoj rečeno i napisano, ali, ipak, čovjek se opet nađe nespreman na takvu monumentalnost, fantastične detalje…Jednostavno, Aja Sofija ostavlja bez daha. Šteta je što je uvijek neki njen dio u fazi rekonstrukcije, ali, to je nezaobilazno, s obzirom na njenu veličinu i starost. I to što smo uspjeli da vidimo je na nas ostavilo nezaboravni utisak.

Prva stvar koju sam zapazila čim sam sa aerodroma Sabiha Gohčen (nalazi se u azijskom dijelu grada) krenula prema centru, su ogromne površine prekrivene cvijećem. Pretežno lalama.  Čitala sam da je , u stvari, Turska domovina lala, samo da su Holanđani uspjeli da im preuzmu primat. Dok šetaš gradom (bilo centrom , ili periferijom), na svakom koraku zapažaš cvjetne aranžmane koji ne mogu da te ne oduševe. Parkovi su posebna priča. Ovo je jedan od ljepših: park Gulhane koji se nalazi pored palate Topkapi.

 

Palate Topkapi i Dolmabahče su nekada bile rezidencije sultana a danas su pretvorene u muzeje. Obje su očaravajuće. Svakodnevno ih posjeti ogroman broj turista, s tim što je broj dnevnih posjetilaca palate Dolmabahče ograničen, pa je poželjno da se što ranije stane u red na ulazu. Zabranjeno je fotografisanje unutrašnjosti u obje palate. Bila sam strašno razočarana zbog toga, a onda sam shvatila da bi vrijeme zadržavanja pojedinog turiste (a posebno takvog fotomanijaka kakav sam ja, koja sam, u stvari, amater za kineske turiste) bilo toliko da bi se stvorile neviđene gužve. Tako sam se morala zadovoljiti samo fotografijama spolja.

Ovo je jedan od brojnih paviljona u okviru palate (samo o njoj, napisane su brojne knjige, a ne blog). Sa terasa se pruža pogled na Bosfor i na divno uređene cvjetne vrtove.

Dolmabahče palata je mlađa i još raskošnija. Ulazna kapija svakog posjetioca zadivi raskošom. Unutrašnjost je još nevjerovatnija. Na žalost, i ovdje je aparat čamio u tašni dok sam ja zadivljeno krivila vrat da sve vidim i pokušam što više da zapamtim.

Utisaka je mnogo a ne smijem da rizikujem da vam dosadim. Sve one fenomenalne džamije: Sulejmanija, Sokoli, Yeni Cami, Fatih, Mala Aja Sofija…ostaće za neku drugu priču. Moram da pomenem samo jednu: Ejupovu džamiju. Ona nije velelepna kao prethodno navedene, ali je naročito omiljena među stanovnicima grada. Ne nalazi se u krugu koji turisti najčešće  obilaze, pa je sačuvala autentičnost. Kako ona, tako i njena okolina. Ja ne bih bila ja, kad ne bih posjetila i nešto što se preporučuje ako ostanete 10, 15 dana. Ja uspijem da ga “uguram” i u tri dana. I, rijetko se  pokajem.

Iako je džamija udaljena od centra grada, okolina je uređena, s fontanom, trgom i, naravno, cvijećem. Okolina odiše autentičnošću a turisti baš štrče.

Pored Ejupove džamije, ovaj dio grada ima još jedno mjesto na koje se mora poći. To je Pjer Loti kafe, s najljepšim pogledom na Istanbul. Moram priznati da nam je dolazak do, ispostaviće se, grupe kafića koji se nalaze na uzvišenju, najteže pao od svih šetnji po gradu. Priličan je uspon i mi smo tražili konkretni kafe, a dovoljno je bilo da se popnemo još jednim stepenicama. Ali, kada smo konačno došli do cilja, umor je nestao. Nije nam bilo žao muke. Jedino što zbog sumraka nisam uspjela da napravim ni jednu fotografijukoja bi vjerodostojno mogla da prenese ljepotu toga mjesta.

Ko dođe u Istanbul, planira i da nešto kupi. Mi nismo imali takve namjere. Nedostajali su nam i vrijeme i novac. Zadovoljili smo se obilascima. Kapali čaršija mi je bila kao neka izložba jer je sve bilo preskupo, ali, zanimljivo za gledanje. Daleko više mi se dopala Egipatska (Misirska) pijaca koja se nalazi na  Eminonu, tik pored Yeni Cami džamije. Ona me oduševila bojama, mirisima, raznolikošću. Nismo odoljeli da ne kupimo malo čajeva i začina.

 

Šta se još neizostavno ne smije propustiti? Krstarenje Bosforom. Ima raznih tura, različitih plovila, dužina tura i cijena, ali, svakako izaberite jednu, nećete se pokajati. Za sve vrijeme boravka u Istambulu, palo je pet kapi kiše, upravo dok smo krstarili i divili se gradu gledajući ga iz “morske perspektive”. Zato su mi slike malo mokre. 🙂

Šta je još  na mene ostavilo neizbrisiv utisak? Svakako ove gospođe koje sjede u izlozima restorana i prave pite. Ostala sam zatečena. U nekim drugim gradovima u izlozima sjede gospođe nekih drugih zanimanja. U Istanbulu, prave pite.

 

I za kraj, pored lala, predivnih muzeja, džamija, trgova i čega sve ne, najviše me oduševila čistoća. A iznad svega, odnos prema psima lutalicama. Nije ih bilo malo, ali je svaki izgledao zdravo, sito i bili su čipovani. Tu sam se baš debelo postidjela grada iz kojeg sam došla.