“Rumija je planina koja spaja more i jezero, nebo i zemlju, spaja vjekove i religije. Rumija je sveta crnogorska planina koja pamti svece i ratnike, kraljeve i podanike, planina čija istorija i danas izaziva kontroverze. Rumija, kao ni jedna druga planina ili mjesto u Crnoj Gori, njeguje tradiciju dugu vjekovima i sjećanje na svetog kralja Jovana Vladimira koji je čuvao svoje malo kraljevstvo na razmeđi velikih carstava s kraja desetog i početka jedanaestog vijeka.” (Visokogorci Crne Gore)

Planinski masiv koji čine Rumija, Vrsuta, Sozina, Sutorman i Lisinj čine prirodnu granicu između Jadranskog mora i Skadarskog jezera. Rumija se nalazi u zaleđu Bara. Lijep je pogled na nju i s mora, ali je ljepši  iz starog Bara.

Često sam išla do Bara i bacala pogled na Rumiju, ali sam se dosta kasno odlučila da se popnem  do njenog vrha. Kad odlučim da se upustim u avanturu pentranja po planini, pošto uglavnom idem samo sa svojim suprugom, detaljno se informišem, što iz literature, što sa  interneta. S godinama sam iskusnija. Pročitam šta pišu Visokogorci, ali odmah odbacim njihovu turu kao apsolutno preambicioznu za moje performanse. Od najveće su pomoći lokalna planinarska društva. Korisno je i raspitivanje kod prijatelja i poznanika koji su već prošli određenu turu. I, kad se sve detaljno ispita, polazi se na put. S obzirom na stanje naše kondicije, odlučili smo se za uspon iz Dobrog dola.

Do Dobrog dola smo stigli autom. Pošto je put Virpazar – Bar, preko Sutormana, u zbilja očajnom stanju, moja preporuka je da, čak ako idete i iz Podgorice, ne idete preko Virpazara, već kroz tunel Sozunu dođete do  Bara. Na kružnom toku pri izlazu iz grada se skreće lijevo, prema Sutormanu. Ne vozi se dugo, zato obratite pažnju na putokaze. Prvo se nailazi na mjesto Sustaši a uskoro se ugleda tabla sa natpisom Velembusi i strelicom za skretanje desno. Skrene se, prođe se pored groblja i zatim lijevo uz brdo. Ko ima snage za duže pješačenje i žali auto, ostaviće ga na kraju asfaltnog puta i krenuti odatle. Mi smo, ipak, više žalili sebe i odvezli se makadamom do Dobrog dola, odakle smo startovali. Cilj nije bio daleko, ali jeste visoko.

Vrlo brzo, uspon je bio priličan. Teže od uspona nam je padao sipar, odnosno sitno kamenje koje je strcalo ispod cipela. Proklizavanja su bila česta, ali, iskustvo je bilo na našoj strani. Prije prvog prevoja, na kom smo napravili mali odmor, uspon je bio najteži. Dok smo se odmarali, upoznali smo se sa onim šta nas čeka. Znali smo da je vrh iza ovog koji se pružao ispred nas. Djelovalo je zahtjevno. Međutim, ispalo je puno lakše nego što se činilo jer više nije bilo sipara.

Sa ivice proplanka se pružao fantastičan pogled na Skadarsko jezero, a pošto je bio divan, vedar dan, odlično su se vidjele i Prokletije.

Posle malog odmora, krenuli smo dalje. Prvi uspon koji se vidio sa proplanka, prošli smo za tren. Iza ćoška nas je sačekao drugi, popriličan. Moralo se ići sporije i opreznije, ali, ako nam je nedostajala kondicija, iskustvo nije.

Čim se prođe ovaj uspon, vrh je tu. Sa vrha se pruža pogled na sve strane, svaki bolji od drugog. S jedne strane je  Skadarsko jezero, sa druge Bar i Jadransko more.

Poznavaoci reljefa Crne Gore, s ove strane mogu da prepoznaju Sutorman, Vrsutu, Sozinu…sve do Lovćena i dalje.

Uočava se i Vranjina.

Sa druge strane, u daljini se uočava Ulcinjska solana, oko koje se već duže vrijeme biju neravnopravne bitke. Da li će pobjedu izvojevati zaštitnici prirode ili beskrupulozni lični interesi, vidjećemo u narednom periodu.

Uspon na Rumiju spada u srednje teške ture, posebno ako se kolima dođe do ove polazne tačke. 😀 Najbolje je ići u rano proljeće, jer vrućina spada u jedan od otežavajućih faktora. Ono što je za pohvalu su izvanredne markacije. Ni jedna tura, ako postoje uočljive markacije mi ne padne teško.

 Spuštanje je išlo lagano, sem u dijelu gdje je bila strmina sa siparom. Nekoliko padova je, srećom, prošlo bez ikakvih posljedica. Kad je sipar bio iza nas, napravili smo mini pauzu u hladovini koju je tokom uspona na Rumiju, teško naći. Pogled je pucao prema Lisinju. Već se razmatralo gdje je polazna tačka za tu turu i koji je stepen njene težine . To je bio znak da nas Rumija nije previše izmorila.

Za svakog planinara je osjećaj kad osvoji neki novi vrh i baci pogled okolo naokolo, neopisiv. Zaboravi se napor tokom uspona. Ipak, nesvjesno se javlja pomisao: Hoću li imati snage da siđem? Pogotovo kod onih  u “izvjesnim” godinama i sa većom voljom od kondicije, u koje se ubrajam. Zato je  osjećaj kada stigneš do auta i baciš pogled na vrh sa kojeg si upravo sišao, mješavina ponosa i olakšanja. Ovo je slika sa prethodnog penjanja, prije tačno 2 godine i 25 dana, kada je vrh Rumije bio pod snijegom.

Vegetacija na Rumiji nije bogata. Ne može se pohvaliti cvjetnim livadama. Ali, i iz kamena nikne cvijet. I to vrlo lijep. Lično sam se u to uvjerila.

——————————–

Fascinating Rumija

“Rumija is a mountain that brings together sea and lake, sky and earth, it connects centuries and religions. Rumija is a sacred mountain of Montenegro that remembers the saints and warriors, kings and their vassals, the mountain whose history is still controversial even today. Rumija, like no other mountain or place in Montenegro, nurtures centuries long tradition and the memory of the holy king John Vladimir who was guarding his little kingdom at the crossroads of the great empires of the late 10th and early 11th century.” (Visokogorci Crne Gore)