Šetam Crnom Gorom uzduž, poprijeko i uvis preko 20 godina. I ne samo da ima još dosta mjesta do kojih do sad nisam uspjela da stignem, nego s vremena na vrijeme iskrsnu prezanimljive lokacije za koje čak nisam ni čula. Tako sam početkom aprila prvi put vidjela fantastičnu fotografiju crkve na nekom uzvišenju iznad Bokokotorskog zaliva, kod mog dobrog druga Zoge (Ozrena Zogovića). Dozvolio mi je da je preuzmem za naslovnicu ovoga teksta jer se bez drona ne može dočarati koliko je ova lokacija fantastična.

Gledajući fotografiju položaj crkve mi se učinio neobičnim. Je li moguće da ne znam za ovo? Kako se zove mjesto? Čitam: Jeremijino brdo. Nikad čula! Ali, kad sam već čula i vidjela fotografije koje te mame da i lično baciš pogled na zaliv odatle, odmah sam se potrudila da dobijem sve potrebne instrukcije. Poslije samo mjesec dana, za prvomajske praznike, plan je bio: pravac na Jeremijino brdo. Šofer, pratilac tokom pentranja i podrška u svakom smislu – muž mi Duško – nije bio “pri šutu”, što bi se reklo. Pristao je da me odveze do početnog mjesta i da me sačeka dok se popnem i siđem. Do Jeremijinog brda, inače, vode “dva putića”. Jedan od Gornjeg Morinja, a drugi od Bijelskih Kruševica. I ja, u skladu sa Marfijevim zakonima koji za mene važe u većini situacija – odaberem teži, ne znajući tada to, od Bijelskih Kruševica. Do početne tačke smo stigli uz pomoć Google maps-a. Skreće se u Kamenarima, a onda put biva sve strmiji i uži. Autom se uspentraš oko 400 metara visinskih. Srećom, Duško je najbolji vozač kojeg znam. Ne bih sa svakim smjela ovakvim putevima. Na fotografiji ispod je sami početak puta.

Stigli smo do sela, do crkve Svetog Arhanđela Mihaila i parkirali se nedaleko od nje. Ja sam se preobula, uzela štapove, utegla ranac i prvi put krenula u penjačku avanturu sama. Bio je prelijep dan. Staza je u startu bila kako-tako markirana i ja sam samouvjereno startovala. Vrlo brzo sam se izdigla iznad sela. Povremeno bacajući pogled na pređeni put, nedaleko od crkve kod koje smo se parkirali ugledala sam novu. Tek kasnije sam pročitala da se samo na području Bijelskih Kruševica nalazi čak 5 crkava. Staza je bila kamenita i prilično usprta. Ali, nije mi to smetalo. Povremeno bih se okretala na lijevu stranu da provjerim koliko sam odmakla i šta se vidi u nizini. Imala sam dobar pogled na Bijelu i Lušticu.

Oko mene je mirisao tek procvjetali pelin i još po koji cvijet, ali kako sam odmicala bilo je sve strmije, a zmije su šuškale iz svakog žbuna, te sam se u više navrata pokajala što sam bila tako odvažna, pa sam mnogo više pažnje posvetila gledanju na šta stajem nego fotografisanju.

Kad sam konačno stigla do zaravni sa lijepom šumicom, markacije su nestale iz mog vidokruga. Malo sam lutala okolo-naokolo, što mi je postala uobičajena pojava kod nemarkiranih tura. Prišla sam do ivice da vidim ima li traga od crkvice jer mi je ona bila orjentir, ali – ništa. Doduše, imala sam lijep pogled na dio zaliva, ali to nije bio cilj ove ture.

Padala sam u iskušenje i da se vratim, ali sam iznenada primijetila jednu ugaženu stazicu i “zapratila” sam je. Našla sam se u jednoj tako lijepoj šumici koja mi je namah odagnala umor i ljutnju što ne uspijevam da dođem do cilja. I tada, nenadano, na jednom drvetu sam ugledala spasonosnu markaciju. To je bilo ono što mi je trebalo.

Nedaleko odatle stigla sam do cilja. Sve je bilo onako kako sam očekivala – fantastično. Žalila sam zbog ograničenih mogućnosti fotoaparata jer nisam mogla da predstavim lokaciju jednim snimkom već sam morala da seckam. Lijevo se video Risanski zaliv, oivičen djelovima masiva Orjena sa Risnom u ćošku. Desno se video Tivatski zaliv sa Tivtom i takozvanim Krtoljskim arhipelagom, odnosno ostrvima: Sveti Marko, Ostrvo Cvijeća (Miholjska prevlaka) i Gospa od Milosti, kao i poluostrvom Luštica. Pravo ispod sam imala pogled na dio Kamenara i tjesnac Verige. Osim brojnih vrhova Orjena, vidio se i Lovćen sa Štirovnikom i Jezerskim vrhom koji dominiraju na tom masivu.

Crkvica Svetog proroka Jeremije je postojala na ovom mjestu još u 17. vijeku, ali je u više navrata stradala od gromova koji su na ovom području veoma česta pojava, te je zbog toga više puta nanovo građena. Posljednja obnova crkve bila je 2009. godine. Meni kao laiku doimala se prilično starom. Volim ove skromne kamene crkve koje stražare iznad zaliva. Na crkvi su ostaci starog krsta i oštećeni natpis, čini se sa brojem 718. Ispod je neko naknadno dopisao 716 m. Dva metra gore ili dolje ne prave neku razliku. Pročitah da je ovo mjesto granica između opština Herceg Novi i Kotor.

Ispred crkve se nalazi i spomen ploča posvećena Orjenskom partizanskom odredu kao podsjećanje na događaj iz 1942. godine kada je ovaj odred izvojevao pobjedu nad 250 neprijateljskih vojnika. Ploča je veoma oštećena i teško se može pročitati tekst. Razlog je što je ploča postavljena daleke 1951. godine i od tad je bila izložena uticaju svakovrsnih vremenskih prilika. Ploča sa istim sadržajem se nalazi i na pročelju ograde crkve. Malo manje oštećena, isto slabo čitljiva. Bilo bi lijepo da se neko sjeti da ih obnovi.

I tako… Ostala bih ja tu još dugo da se divim pogledima i pokušavala da napravim fotografiju bolju od prethodne, da Duško, kojem je dosadilo čekanje, nije zazvao. Stuštila sam se nazad. Samouvjereno sam mislila da više nema gubljenja i… prevarila se. Promašila sam mjesto gdje treba da se skrenem, produžila pravo i stigla tik iznad parkiranog auta, 100 m uvis uz strminu od 90 stepeni. Duško mi je mahnuo, začuđen otkud mene tu. Vratila sam se nazad dio puta, pa sam se, da prekratim stazu i ubrzam spuštanje, stuštila niz jednu stjenovitu strminu istovremeno grdeći samu sebe zbog rizika i likujući što još nisam za penjačku – u konkretnom slučaju spuštačku – penziju.

Malo sam promijenla putanju pri samom kraju, sasvim slučajno, kao po običaju, i naišla na kamenu zgradu osnovne škole. Nažalost, kao i brojne druge školske zgrade u našim selima i ova je pusta i zaključana.

Kad smo već stigli dovde, prošetali smo do crkve Svetog Arhanđela Mihaila. Ona se nalazi u samom selu i okružena je grobljem. Na tabli smo pročitali da je u zgradi pored crkve (crkvenoj kući) otvorena prva škola još 1878. godine. Kasnije se premjestila u školsku zgradu pored koje sam prethodno prošla. Crkvu nisam uspjela uspješno da fotografišem jer nisam imala dovoljno prostora da se “razmašem”. Opet shvatih koliko mi fali dron. Crkvena kuća je stajala po strani i fino se mogla obuhvatiti i fotoaparatom.

Prošetali smo i do crkve koju sam vidjela dok sam se pela. Lako smo se orjentisali. Nismo se pokajali što smo je potražili. Radi se o crkvi Svete Tekle koja se smatra jednom od najstarijih u ovom kraju jer je, kažu, sagrađena još 1400. godine. Ispred crkve vesela družina je rasporedila materijal za roštilj pa sam je mogla fotografisati samo sa strane. Nedaleko od crkve pruža se lijep pogled na zaliv.

Diveći se pogledu od crkve Svete Tekle, u nizini smo ugledali još jednu crkvu pa smo odlučili da i nju potražimo kad se spustimo na nivo mora. Ovo je bila jedna od rijetkih prilika kada nismo imali neki unaprijed zacrtani plan. U Bijeloj smo uočili tablu za skretanje, a onda ukucali naziv crkve u Google mapu. Radi se o crkvi Polaganja Rize Presvete Bogorodice. Izuzetno kompleksan arhitektonski spomenik, podignut u 19. vijeku na temeljima znatno starije crkve iz 12. vijeka, kažu istorijski podaci. Prijatno nas je iznenadila izgledom, skrajnuta od puta i vjerovatno nepoznata mnogima kojima bi bilo interesantno da je vide.

I onda smo rekli: sad ili nikad da odemo i do one crkve na brdašcetu. Nebrojeno puta smo se vozili trajektom ili vozali oko zaliva do Herceg Novog, i uvijek bi nam pogled pao na crkvu u Kamenarima koja se nalazi na malom uzvišenju uz more. Nikad nismo svratili, uvijek smo negdje drugo hitali. To je crkva Svete neđelje Jošice. Osim fantastičnog položaja crkva ima i zanimljivu istoriju, ali bi za to trebalo da se piše posebni tekst, a ja mu ne bih bila vična. Tek, bila sam zadovoljna što sam poslije toliko mimoilaženja konačno zastala da vidim i ovaj, za mene lijep i zanimljiv kulturno-istorijski spomenik. Često najređe zastanemo pored onoga što nam je na dohvatu ruke.

Mogla sam da napišem ovaj tekst o Jeremijinom brdu još tokom maja, ali sam odlučila da prođem i drugim putem, stazom iz Gornjeg Morinja, pa da onda podijelim utiske raspolažući svim dostupnim informacijama. Početkom godišnjeg odmora, prvih dana oktobra, zaputili smo se ka Gornjem Morinju. Dobili smo uvjeravanja da je staza lagana, pa je i Duško krenuo sa mnom. Vožnja do početne tačke, po mojim standardima i osjećaju je prilično naporna. Prije nego se napusti motorno vozilo, dijelom se ide i po betoniranom putu. Naravno, morali smo malo i da zalutamo, ali smo imali sreće. Na obje kritične tačke smo naišli na ljubazne mještane koji su nas vratili na pravu stranu. To su bili i jedini ljudi koje smo sreli tokom ture, pa se može reći da nas je sreća toga dana baš poslužila. Rijetke su takve situacije ali se, eto, dešavaju. Kad se stigne do Gornjeg Morinja i crkve Svetog Tome koja se nalazi iznad puta nastavlja se pravo prema Herceg Novom (postoji putokaz). Nikako ne skrećite desno kao što smo mi prvobitno skrenuli. Od ove raskrsnice se vozi jedno 2-3 km. Priznajem da nisam precizno vodila računa o udaljenosti jer sam bila skoncentrisana na uočavanje početne tačke. Našli smo je. Prigodan prostor za ostavljanje auta je sa desne strane, a široki šumski put počinje nekoliko metara naprijed sa lijeve strane.

Put je širok, pretežno prelijep. Šuma je fantastična. Baš smo uživali. Čak smo našli i nešto pečuraka koje su ovog sušnog ljeta bile pravi raritet. U jednom momentu se skreće oštro ulijevo, što smo prvobitno previdjeli. Ali, malo uz instrukcije, malo uz telefon, vratili smo se na pravi put. Bitno je i da se izabere uska staza ulijevo koja se odvaja od ovog širokog puta i bez nekog napora se stigne do platoa na kojem se spajaju ova i staza iz Bijelskih Kruševica.

Dalje sam znala put, mada mi se učinio malo dužim nego prvi put pa sam u trenu posumnjala u sebe, ali smo onda stigli do one lijepe šumice i cilj je bio tu. Nanovo sam se oduševila kao da sam tu prvi put. Spustila sam se ispod crkve, pa sam imala širi pogled na Risanski zaliv, a uspjela sam da vidim i Perast. Strah me je da će za nekoliko godina drveće značajno zakloniti pogled sa ove tačke, ali do tad će vjerovatno svi imati po dron.

Da rezimiram: Jeremijino brdo je fenomenalan vidikovac na Bokokotorski zaliv i Orjen. Do njega se može stići na lakši i teži način, ali za obje početne tačke je neophodan iskusan šofer i auto sa dobrom vučom. Ako imate dron – to je veliki bonus, ali razočarani nećete sići ni bez njega. U narednom periodu se očekuje da lišće počne da mijenja boju pa će i šuma, sigurna sam, biti interesantnija, a utisci i fotografije još i bolji.