Kroz Albaniju sam prvi put prošla prije petnaestak godina, a kasnije sam joj se vraćala dosta puta. Upoznala sam prirodne ljepote ove zemlje kroz oblast Keljmend koja se graniči sa našim Prokletijama, nacionalni park Teth, vodopad Selce, surovu prirodu i bistre rijeke. Imala sam priliku da dobro upoznam Skadar, a dijelom i Tiranu, Kruju, Berat… Njihove planine me i dalje intrigiraju i nadam se da ću se popeti na još koju. Prije 6-7 godina sam planirala da posjetim Sarandu i Butrint. Međutim, kako rijetko bude kako čovjek planira, iznenadne okolnosti su me primorale da taj put odložim. Poslije neku godinu Saranda je postala previše posjećena za moj ukus pa sam je precrtala sa spiska, ali je Butrint ostao. Onda je, kao poželjna iskrsla Đirokastra i Park prirode “Plavo oko”. Kad smo prošle jeseni planirali put do Soluna i Meteora, vidjela sam zgodnu priliku da ubacim i dugo planiranu posjetu Butrintu, a možda i Đirokastru.
Pošto je Butrint bliži granici sa Grčkom od Sarande gdje smo rezervisali smještaj, planirali smo da prvo odemo do njega. Vraćajući se sa Meteora sjeli smo u poslastičaru u Igumenici i krenuli u onlajn potragu za Butrintom. Zbunilo nas je spominjanje trajekta za koji nigdje nismo uspjeli da nađemo ni termine polazaka, ni cijenu, čak ni da li uopšte radi. Zato smo odlučili da prvo odemo do Sarande, a da Butrint ostavimo za sjutra. To je bila višestruko dobra odluka. Već je bilo suviše kasno za Butrint, a i da smo kasnije došli u Sarandu vjerovatno bismo se još više namučili tražeći smještaj nego što smo. Dio u kom smo mi bili smješteni predstavljao je splet uskih ulica sa hotelima i porušenim zgradama, slijepim ulicama… To se ne može prepričati, samo doživjeti. Ali mnogo bolje je da ostanete uskraćeni za to iskustvo. Tek, da nije bilo ljubaznog domaćina koji je na naš upit za hotel okrenuo auto u drugom pravcu i rekao: “Pratite me”, ne znam gdje bismo završili. Onda smo shvatili da smo tuda prolazili već tri puta, ali kako je Gugl map kasnio nekoliko sekundi, rečenica “stigli ste na odredište” bi bila izgovorena pored jedne ruševine, a natpis za hotel je bio više nego neuočljiv. Kasnije smo krenuli da nađemo obalu, probijajući se pored raznih gradilišta i strepeći kako ćemo se po mraku vratiti. Ali kad smo stigli do mora, bili smo oduševljeni. Plaže su prelijepe. Fotoaparat je ostao u sobi, a već se bilo i smračilo pa mi morate vjerovati na riječ. Iako je bio drugi dio oktobra i kasno predvečerje, još se uočavao pokoji kupač.
Ujutro smo krenuli za Butrint planirajući da stignemo u vrijeme otvaranja ulazne kapije u 9:00 sati. Prethodno smo svratili u Ksamil, mjestašce na obali mora. Za sad ga nije uhvatila “sarandizacija”, ali teško da će ga zaobići.
Butrint je smješten na poluostrvu, od Sarande udaljenom oko 25 km. To je najpoznatije arheološko nalazište u Albaniji, a ujedno je i nacionalni park. Kad smo se parkirali ugledali smo “trajekt” radi kojeg smo izmijenili planove prethodnog dana. Njime se prevoze auta sa jedne na drugu obalu kanala Vivardi koji spaja jezero Butrint i Jonsko more i više je nego improvizovan. Sigurna sam da nema red vožnje, a cijena mu je vjerovatno simbolična (ako se uopšte i naplaćuje). Toliko nas je oduševila ova skalamerija da nismo potražili odgovore na ova pitanja. Krf se odavde odlično vidi jer je udaljen jedva desetak kilometara.
Ulaz se naplaćuje 10 eura po osobi. Bili smo među prvima koji su toga jutra prešli kapiju parka. U povratku smo se jedva probijali kroz brojne grupe turista pristiglih sa svih strana. Planirali smo da, kao pravi turisti, prođemo sve sa karte i to tim redosledom. No, kad smo krenuli, trčali smo s jednog mjesta na drugo, ponovo se vraćali, greškom ili namjerno, ostajali na pojedinim lokacijama duže, neke pretrčavši.
Malo koje mjesto se može pohvaliti tako dugom i burnom istorijom. Butrint je naseljen još u praistoriji. Bio je sjedište grčke kolonije, rimski grad, vizantijski, mletački. Poslije toga je jedno vrijeme bio napušten da bi zatim postao dio otomanskog carstva, a na kraju Albanije. Tokom peroda vladavine Envera Hodže ovo je bila militarizovana zona, kao i sve pogranične teritorije Albanije u to vrijeme. Iz svih perioda preburne istorije ovoga mjesta postoje određeni spomenici, bolje ili gore sačuvani. Proglašen je kulturnim spomenikom još 1948. godine, a od 1992. godine je dio svjetske kulturne baštine, pod UNESCO zaštitom. Status Nacionalnog parka je dobio 2003. godine kada je postao i ramsarsko područje (zaštićeno močvarno područje) jer je posebno značajno za boravak ptica. Nacionalni park obuhvata oko 100 km2, a u njemu se mogu vidjeti jezera, rijeke, močvare, ostrva. Jezero Butrint, sa 7 km dužine i 3,3 km širine je najveće jezero na prostoru parka. Brojne su i biljne i životinjske vrste koje se štite na ovom prostoru. Neke žive samo ovdje. Mi smo ugledali samo par kormorana i poneku patku. Mada smo prevashodno bili došli zbog arheologije. Ekologija je toga dana bila u drugom planu.
Prema klasičnoj legendi Butrint su osnovale izbjeglice koje su tu došle poslije pada Troje. Prijamov sin Helen podnio je žrtvu – govedo sa kojim se borio na obali i koje je ubio. Ovo se smatralo dobrim znakom. Mjesto je nazvano Buthrotum što znači “ranjeno govedo”. Prva arheološka istraživanja na ovom prostoru rađena su čak u 15. vijeku, ali im je sistematski pristupio talijanski arheolog Luiđi Marija Ugolini koji je započeo iskopavanja 1928. godine, a koja su trajala do 1943. godine. Blato i vegetacija koje su prekrivale lokalitet dale su mu prirodnu zaštitu, tako da je cio grad otkriven skoro netaknut. Tokom tih i kasnijih iskopavanja otkrivene su građevine koje su pripadale različitim kulturama i periodima tokom, kao što već rekoh, izuzetno duge i burne istorije ovoga mjesta. Na ovom lokalitetu ima toliko toga da se vidi da je teško i pobrojati. Bili smo rijetki soleri bez vodiča pa smo se o onome što vidimo pred sobom informisali sa info tabli. Bez konkurencije najimpresivniji su ostaci antičkog amfiteatra. Smatra se da je izgrađen u 3. vijeku prije nove ere. Mogao je da primi 1500 gledalaca. Sada se ovdje svakoga jula održava balkanski pozorišni festival.
U blizini ulazne kapije se nalazi kula iz perioda otomanske vladavine. Ona je savršeno očuvana. Kako i ne bi. Ova kula je pravo đetište u poređenju sa ostalim djelovima ovoga čudesnoga mjesta.
Nekadašnja Ali pašina tvrđava je pretvorena u izvanredan muzej. Nalazi se na vrhu brda. Muzej je u suterenu, a iznad njega je uređen parkić gdje može da se sjedne i odmori uživajući u okolini.
Teško je nabrojati i pokazati šta sve posjetilac ovdje može da vidi, iz kojeg je perioda, koliko je očuvano. Tek, ko pođe do Butrinta, neće se pokajati.
Poslije višečasovne šetnje po Arheološkom i Nacionalnom parku Butrint, uputili smo se ka još jednom Nacionalnom parku koji se nalazi između Sarande i Đirokastre, a u kojem se nalazi čuveno Plavo Oko (Syri i Kaltër). Plavo Oko je izvor izrazito jake tirkizne boje o kojem kruže razne više ili manje provjerene priče. Jedna od njih je da nema dna. Istina je da su neki uspjeli da dođu do dubine od 20 metara, ali da dalje nisu smjeli da idu zbog jačina struja. Intezitet boje je ono što najviše privlači i što ovo mjesto odvaja od drugih sličnih. Uređen je i prilaz i okolina. Ipak, nekako sam očekivala više. Valjda zato što sam imala prilike više puta da vidim slične fenomene: naše Oko Skakavice i Plavo Oko koje se nalazi nedaleko od mjesta Teth, isto u Albaniji. Nekad je dobro nemati nikakva očekivanja, a o ovome sam baš dosta slušala. Pričalo se da su za vrijeme Envera Hodže samo odabrani imali pristup ovome prirodnom fenomenu. Lijepo je, nema šta. Ali, ništa više od toga.
Ostala nam je još Đirokastra, “Srebrni grad”, rodno mjesto već više puta spominjanog diktatora i u narodu Albanije veoma omraženog čovjeka, Envera Hodže, koji je vladao Albanijom od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do svoje smrti 1985. godine. Ovdje je rođen i Ismail Kadare, najpoznatiji albanski književnik, dramaturg, esejista.
Đirokastra je gradić koji ima bogatu istoriju, ali je najveći procvat doživjela tokom osmanskog perioda. Karakterišu je kameni krovovi kuća zbog čega je zovu i “kameni grad”. Ovaj grad je od 2005. godine upisan u UNESCO listu svjetske kulturne baštine kao “rijedak primjer dobro sačuvanog otomanskog grada”.
Đirokastra ima izuzetno očuvanu tvrđavu. Pročitala sam negdje da je to najbolje očuvana tvrđava u Albaniji, od oko 180 koliko ih ima u zemlji. U tvrđavi se nalazi vojni muzej u kojem je izloženo zaplijenjeno oružje i predmeti iz doba komunističkog otpora protiv njemačke okupacije. Na udarnom mjestu na platou tvrđave smještena je Sat kula. Prošetali smo se po tvrđavi uzduž i porijeko i moram priznati da je izvanredna, kako ona sama, tako i pogled sa nje.
I stari bazar je nešto što predstavlja osobenost Đirokastre. Originalno je sagrađen u 17. vijeku, a obnovljen u 19. vijeku, poslije požara. Uglavnom, kaldrmisane uske ulice sa puno suvenira, restorana i kafića privlače mnoge. Koliko god su napredovali, posebno kad je turizam u pitanju, još uvijek su bliže ovom otomanskom nego evropskom modelu ponašanja. Nisam to uočila dok nisam ranom zorom pila kafu u sred čaršije kad je, valjda na kratko, dozvoljen ulazak auta. Kakav je to krkljanac bio. Srknula sam kafu u dva gutljaja jer nisam imala živaca da budem svjedok neke pogibije. Pri tom najviše mislim na pse, koji inače mirno leže po ulici, ali su ih vozila skroz dezorjentisala.
Kao i svuda u Albaniji i u Đirokastri nećete nezadovoljni izaći iz restorana. Što se smještaja tiče, i ovom prilikom smo se odlučili za male hotele. U Đirokastri je hotel bio u neposrednoj blizini tvrđave i zvao se Kastel. Izgledao je više kao etnografski muzej nego hotel. Sve u svemu, Đirokastra nije iznevjerila očekivanja: simpatičan gradić za koji je dovoljan dan i po na proputovanju za Grčku ili nazad.
I tako, u Albaniju od sad idem isključivo radi planinarenja, ako i kad se opet vratim ovoj aktivnosti. Ostalo što sam planirala, vidjela sam. Ko nije, preporučujem da pođe. Nije nam daleko, nije skupo, a novo je i vrijedno iskustvo.