Ne znam za vas, ali ja ne mogu bez spiskova. Spisak obaveza, spisak za trgovinu, spisak za put (sa podspiskovima za planinu, more, dalje putovanje…), a sad imam i spisak kontrola kod raznih doktora. Glavni među spiskovima koji se svaki čas pažljivo ažurira je spisak šetnji po Crnoj Gori. Na tom spisku postoje dvije kolone: “obavezno” i “eventualno”. U drugoj grupi su neke laganije, malo poznate ture koje su mi se učinile zanimljivim iz postova po društvenim mrežama ili iz tekstova mog omiljenog bloga – Vrhovi Crne Gore. Posljednje subote u avgustu na red sa liste “eventualno” došao je Borovnik. Čim sam vidjela da je razlika u nadmorskoj visini samo 371 m, tura je dobila prolaz. Naša drugarica Sanja je još ranije pominjala da joj je ova tura “baš slatka”, pa smo je pozvali da nam se pridruži. Uobičajeno smo prema cilju krenuli u 7:00. Borovnik je najzapadnija Moračka planina. Nalazi se između visoravni Konjsko i Žurima. Od Nikšića se ide preko Oblatnog, Zagrada i Konjskog ka Barama Bojovića. Prije raskrsnice koja razdvaja puteve ka Kapetanovom jezeru i Velikom i Malom Žurimu, na početku visoravni Konjsko, treba skrenuti polulijevo. Poslije oko 3 km asfaltnim putem stiže se u katun Ckladna koji se nalazi oko 300 m desno od glavnog puta. Kod prvih kuća katuna se može ostaviti auto.

Cilj se uočava odmah iza katuna. Na prvi pogled svako bi rekao: “Ih! Ovo je mačji kašalj.” I poprilično bi se prevario. Uspon na Borovnik nije pretežak, ali je daleko od lakog. Produžili smo pored kuća katuna. Objekti za stanovanje u katunima se ne zovu kuće. Negdje su to kolibe, glade (Kuči), stanovi (sjever Crne Gore). No, ovi su bili čvrste gradnje, što nije čest slučaj, te mi se naziv “kuća” sam nametnu. Pošli smo pored tora, bistijerne, jednog bika vrijednog poštovanja, bunara, objekata u pokušaju i nekih napuštenih objekata, te ostavili katun Ckladna iza sebe. Prizor je u datom okruženju u kom je suša sve obojila žuto-oker tonovima bio kao ulje na platnu.

Koliko god puta sami sebi dali riječ da nećemo poći na turu koja nije markirana, opet ćemo tu riječ i pogaziti. Borovnik, prema pisanju gospodina Popovića u već pomenutom blogu, nije bio markiran kad se on peo na njega. Svi smo u petak veče nagruvali gradivo, kao i obično. A sjutradan, kao i obično, svi smo ga različito interpretirali. Teren je iz pitome livade prelazio u kraški teren. Volim kameni teren. Navikla sam na njega. Ali kombinacija kamena i visoke trave na stazama je jedna od gorih, bar za mene. Kako smo se uspinjali s desne strane smo vidjeli sve veći broj vjetroelektrana sa Krnova. Iza njih se izdizao Vojnik.

Zaboravih reći najbitnije: u startu smo išli ugaženom stazicom, a onda su se iznenada pojavile markacije. Nisu to bile “prave” planinarske markacije – crveno bijeli krug, već samo tu i tamo poneki crveni pravougaonik i to samo u prvom dijelu staze. No, da ih nije bilo, ubijeđena sam da ne bi bilo ni ove priče. Markacije su nas lagano izvele iz najgoreg okruženja, a onda smo bili prepušteni samima sebi. Osvrtali smo se često. Visoravan Konjsko je postajala sve šira, Ckladna sve dalja, a mi svakim korakom bliži cilju.

Kad smo izbili na čistinu, sjetili smo se uputstva koje kaže da se prvi vrh (onaj koji smo uočili još iz katuna) zaobilazi s desne strane jer to nije najveći vrh. To je baš čest slučaj koji se ponavlja od uspona do uspona. Nekad pravi vrh zna da bude i treći, četvrti koji se ugleda. Pošto nije bilo markacija, prateći intuiciju, a prisjećajući se i instrukcija gospodina Popovića, nastavili smo prvim grebenom, a zatim se uspentrali direktno uvis do vršnog grebena. Ovaj dio uspona je bio neuporedivo lakši od prethodnoga.

Kad smo stigli na vrh, Sanja i ja, poznate po tome što na svakom vrhu zavrištimo: “Jao, jao, jao… Vidi ovo! Vidi ono” – ovdje smo prevazišle sebe. “Vidi Žurime! Kako su dobre Gackove Grede! Bare Bojovića odavde izgledaju fantazija! I Konjsko je super!” Jedino što nam je pokvarilo neizmjernu sreću i uzbuđenje je vazduh koji nije bio bistar (“Ono najgore” – rekli bi znalci i kolege), pa fotografije ne mogu u potpunosti da dočaraju ljepotu prizora. Čak smo na tren zaboravili koliko smo kuknjavili tokom prvog dijela staze i bili blizu tome da odustanemo. Odavde smo vidjeli mnoge vrhove na koje smo tek planirali da se penjemo: Gackove Grede, Lastvu, Zagradac, Stožac… Nevjerovatno je koliko zanimljivih vrhova imaju Moračke planine.

Borovnik je višestruko nadmašio naša očekivanja pa nikako nismo mogli da obuzdamo oduševljenje. Ja sam se vrtjela u krug uz neprekidno škljocanje fotoaparatom u nadi da će bar neka fotografija biti na visini prizora. Kad smo krenuli prema cilju nije bilo ni jednog oblačka, čak ni dok smo se peli. Dok smo doručkovali i uživali u pogledu počeli su da se pomaljaju oblaci. Odjednom su se užurbali, a nebo je od svjetloplave počelo da poprima tamnosivu boju. Znajući kako brzo situacija može da se promijeni pojurili smo nazad.

Silazak je, kako to često biva, bio lakši. Grmljavina koja se približavala dala nam je vatre petama. Prve kapi su počele da padaju kad smo se primakli podnožju. Po snazi grmljavine i crnilu oblaka, kao i povremenim svitkanjima munja očekivali smo neviđeni pljusak. Ali, samo bi tu i tamo pala sporadična kap i mi smo se dokopali auta suvi. Pošto kiša i dalje nije počinjala, i pored žestokih prijetnji i najava, odlučili smo da se još malo provozamo. Sve vrijeme dok smo se peli, a i dok smo bili na vrhu, posmatrali smo visoravan Krnovo. Imali smo utisak da su vjetroelektrane odmah tu, iza prvog brda. Pošto je makadamski put nastavljao dalje od katuna Ckladna, pošli smo tuda misleći da ćemo brzo stići do Krnova. No, nije bilo tako. Iza nekoliko krivina i prvog brda došli smo do zaravni koja se nalazi između Borovnika i Žurima (zajednički naziv za Veliki i Mali Žurim i Gackove grede). I taj prizor, pojačan dramatičnim oblacima, bio je fantastičan. Izašli smo iz auta, ali se nismo mnogo odvajali od njega, strepeći od provale oblaka. Kad smo se svemu izdivili i napravili popriličan broj fotografija nastavili smo u pravcu vjetrenjača.

Ispostaviće se da je u nastavku makadamski put bio tako loš da smo ga proglasili najgorim do sad, bar od puteva kojima smo prošli Dasterom. No, nazad se nije imalo kud. Već smo previše odmakli. Nismo obratili pažnju koliko dugo nam je trebalo da se dokopamo pristojnijeg makadama. Možda nije bilo ni 2 km, ali subjektivni osjećaj je bio najmanje 10. Još nekoliko km do asfalta i konačno smo stigli do Krnova, pa na put Šavnik–Žabljak. Tek tad smo mogli da odahnemo i sumiramo viđeno i doživljeno. Zaključak: trebalo je da se vratimo istim putem. Ali, opet: ne bismo vidjeli Malu Lukavicu u onakvom izdanju. Naučili smo i lekciju o tome koliko vid može da bude varljiv. Koliko god se primicali vjetroelektranama koje su nam djelovale na dohvatu ruke, uvijek nas je od njih dijelio novi usjek. Do Krnova smo stigli poslije mnogo više vremena i mnogo više pređenih kilometara nego što nam je to, posmatrajući sa Borovnika, izgledalo.

Ova tura mi je pokazala jednu dobru i praktičnu stranu društvenih mreža. Dan poslije uspona na Borovnik, postavila sam nekoliko fotografija na FB. Sjutradan me preko mesindžera pozvao drugar, planinar Bato. Pomislih da je pogriješio. Ali, nije. Kaže: “Da nisi zaboravila objektiv juče na Borovniku?” “Ne znam. Ali, ako je zamotan u onu puckavu kesu, moj je.” I bio je moj. Planinar koji se peo poslije nas je našao objektiv i to objavio na svom FB profilu. Bato se sjetio da sam ja bila tamo i iz ruke u ruku objektiv je opet kod mene. Vjerovatno se otkotrljao, a ja ga u trci pred kišom, nisam primijetila. Tek, zahvaljujući poštenom nalazaču, Batu i FB-u, i dalje imam taj dodatni objektiv koji mi ponekad dobro dođe.