Pobjeći negdje : Živa (1089 mnm)

U srećna vremena, prije nego što nam je u pohode stigla korona, više sam šetala nego pisala. Tako sam imala luksuz da neke šetnje smatram nedovoljno zanimljivim i da ih ignorišem. Kako se stanje preokrenulo, ja sam počela da vadim priče iz takozvanog “šteka” i vidim da su mnogima dobrodošle. Tako, poslije godinu i po dana provedenih “u šteku”, konačno dođe red i na Živu.

Za Živu, kao i za brojne druge lokacije, saznala sam iz bloga gospodina Predraga Popovića Vrhovi Crne Gore. Pročitala sam uputstva i zaključila da 200 visinskih metara u sat vremena hodanja mogu da izguram. Iako je bio kraj novembra, dan je bio sunčan i topao taman koliko je potrebno. Iz Podgorice smo krenuli prema Piperima. Usput smo “bacili oko” na Bjelopavlićku ravnicu koja se pružala ispod nas. U sred nje je štrčala Spuška glavica. Po n-ti put smo zaključili da je krajnje vrijeme da i do nje skoknemo. Ispunismo i to obećanje dato sebi poslije “samo” godinu i po dana.

Bjelopavlićka ravnicaPreko Lopata i Crnaca smo brzo stigli do Kopilja. Često sam prolazila ovim putem jer je u Gornjim Crncima živjela baba moje kume, a Gostilje Martinićko je njeno drugo selo. Oduvijek sam voljela svako selo, a moje mi je prvo bilo teško dostupno, a kasnije i oduzeto. I moja djeca su obožavala dolaske u Pipere jer ni oni nisu imali sreću da imaju svoje selo. Mada, čula sam od ljudi koji imaju selo da to i ne smatraju nekom prevelikom srećom. Selo Kopilje se nalazi na visoravni. Pamtim ga i bez vegetacije, a kasnije je bilo nagrđeno požarom. Međutim, oporavilo se, i sad uvijek sa iznenađenjem konstatujem da je biljni svijet izuzetno živnuo. Iskreno se nadam da će požari, koji su ovdje skoro pa uobičajena pojava, utihnuti. U Kopilju je raskrsnica čiji jedan kraj vodi prema Gostilju, a drugi prema Radovču. Imajući za cilj Živu, na raskrsnici smo produžili pravo, ka Radovču.

Kopilje
Kopilje

Poslije malo jače od kilometra od prve raskrsnice sa puta ka Radovču skreće se desno, na uski asfaltni put ka selu Seoce. Kad se stigne do sela ne produžava se pravo ka crkvi već se skreće lijevo i ide do kraja asfaltnog puta odakle se i kreće ka Živi.

Selo Seoca
Selo Seoca

Auto smo ostavili, kao što rekoh, na kraju asfaltnog puta pored nekoliko novoizgrađenih kuća. Vjerujem da bi se terenskim autom moglo i dalje, ali nema potrebe jer odavde do vrha ima samo sat vremena pješačenja. U početku se ide skroz po ravnom, a kasnije po malom usponu kroz prelijepu šumicu. Jesenje boje lišća su nas oduševljavale, te neosjetno stigosmo na cilj.

ŽivaOčekivali smo da će se, kako to najčešće biva, vrh pojaviti negdje u daljini, ali to ovoga puta nije bio slučaj. Odjednom se nađosmo na njemu. Svuda okolo oštro kamenje, poneka kamena ploča i travke koja izviruje između njih. Prvo smo krenuli da osmotrimo šta sve od nabrojanog u blogu sa Vrhova Crne Gore može da se vidi.

Vrh Živa
Vrh Živa

Vrh Živa je visok 1089 mnv i pripada južnoj padini Brotnjika. Sa njega, za vedra i bistra dana može da se vidi mnogo toga. Dan je bio vedar, bez ijednog oblačka. Tako smo uspjeli da lociramo ostatak Brotnjika, Kamenik, Prekornicu, Lisac i visoravan Radovče. Sve sa sjeverne i sjevernoistočne strane.Pogled sa ŽiveAli… Uvijek to “ali” što sve pokvari. Ne obazirući se na vedar dan na istoku se podigla magla. I to tako da nas je spriječila da vidimo sve one divote radi kojih se obično i pentramo po ovim čukama: Kučke planine, Prokletije, kanjon Morače i Male rijeke… Nazirali su se samo vrhovi pa smo na osnovu njih igrali igru “pogađale”. Jedino smo kroz neko granje uspjeli da nazremo most Moračica sa “možda nekad” autoputa.

Pogled sa vrha ŽivaKad smo shvatili da se magla baš zainatila i da nema namjeru da nam otkrije ono što je iza nje, odustali smo. Pri spuštanju smo malo više obratili pažnju na ljepote jeseni. Iako se lagano prikradala zima, to se ne bi dalo zaključiti posmatrajući okolinu.

na putu ka ŽiviI tako smo sa spiska planiranih šetnji prekrižali i ovu. Ne mogu reći da je ovo neki neviđeni uspon na koji obavezno morate poći. Ovo je samo mjesto na koje možete da pobjegnete da sačuvate mentalno i fizičko zdravlje jer će, sva je prilika, korona potrajati. Mentalno – jer priroda je najbolji ljekar koji nam pomaže da ostanemo “u pamet”. Fizičko – nije neki uspon, ali u ovo vrijeme je svaki korak značajan, a i ne treba da strepimo zbog distance jer ovdje gužve sigurno biti neće.

Nama je tada ovo bilo malo šetnje pa sam ja predložila da preko Radovča pođemo do Vukotice. Vidjela sam na školskoj zidnoj geografskoj karti (koju imam i čuvam godinama) da su taj put i put do Radovča označeni identično. E, kako se prevarismo! Nikad ne vjerujte geografskim kartama u ovakvim stvarima. Izvukli smo živu glavu i auto u komadu, ali kad smo stigli do cilja nije nam bilo do šetnje. Srećom, nismo se morali vraćati istim putem. 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *