Kad sunce grane: Selo Prevlaka

Ne pamtim ovakvo vrijeme zbog kog se skoro dva i po mjeseca nije moglo iz kuće izaći. Kiša je padala kao u Makondu, a ovog vikenda su me u kuću zatočili vjetar i debeli minus po subjektivnom osjećaju temperature.

Već mjesec dana nisam napisala ni slovo. Materijal se otanjio. Razmišljala sam da li da preostale 3-4 pričice stavim u jedan blog, ali mi stručni savjetnik reče: Napiši svaki posebno! Niti ko gdje ide, niti piše.

I tako na red dođe selo Prevlaka po kom sam šetala u martu prije dvije godine. Posmatrajući Skadarsko jezero sa Male i Velike Bobije vidjela sam ostrvo kojem nisam znala ime. Kad sam još na njemu ugledala i kuće, iznenadila sam se. No, zaboravila sam na to sve dok na mojoj omiljenoj stranici Vrhovi Crne Gore, tražeći neku laganu šetnju, nisam pročitala tekst o Prevlaci.

Prevlaka sa Male Bobije
Prevlaka sa Male Bobije

Kad god postoji više toponima istog naziva, uvijek neki preuzme primat. Tako je za Prevlaku glavna asocijacija poluostrvo u Jadranskom moru, na ulazu u Bokokotorski zaliv, koje je bilo predmet sporenja između Hrvatske i Crne Gore dugi niz godina posle raspada bivše nam države. Ovdje se radi o ostrvu i selu sa istim nazivom. Ostrvo je mostom povezano sa kopnom pa ga to, u neku ruku, čini poluostrvom. Do Prevlake se stiže putem koji vodi do Rijeke Crnojevića. Prva velika raskrsnica vodi do Rvaša, a druga, 2 km dalje, do Drušića i Prevlake. Od ovog skretanja do Prevlake ima 6 km. Kad smo prešli most i našli se na ostrvu imali smo dvije mogućnosti: da nastavimo pravo ili da skrenemo polulijevo. Odlučili smo da prvo pođemo pravo, namjeravajući da se vratimo i na drugu stranu. Ovaj put nas je doveo do crkve Svetog Nikole. Stara crkva je bila u procesu restauracije i kasnilo se sa planom gradnje koji je bio istaknut na tabli. Kasnije sam saznala da se crkva renovira od donacija dobrih ljudi i da su moja prijateljica Marina, koja je porijeklom sa Prevlake, i njena sestra glavni pregaoci. Uspjele su i da upišu crkvu u listu nacionalnog kulturnog blaga.

Prevlaka
Prevlaka

Moram priznati da je meni mnogo više od crkve bilo zanimljivo selo koje se vidjelo na suprotnoj strani. O pogledu na Skadarsko jezero da ne pričam. Kao što je većinom slučaj, crkva i groblje se nalaze na najljepšem uzvišenju u okolini, te je i pogled sa tog mjesta fantastičan. Toliko sam bila oduševljena da sam se skroz razočarala fotografijama koje nisu uspjele da prenesu moje impresije jezerom sa te tačke.

Vratili smo se do raskrsnice i skrenuli desno. Vozili smo se uskim putem, davno zrelim za popravku, do posljednje kuće, slijedeći opis iz Vrhova Crne Gore. I ono što se dogodilo gospodinu Popoviću iz Vrhova Crne Gore, desilo se i nama: ni nama gospodin iz kuće pored koje smo se parkirali nam nije dozvolio da prođemo, a da ne svratimo na čašicu razgovora. Domaćin nas je odvratio od pentranje na Duruk rekavši da je put zarastao. Ljepše nam je da još posjedimo i popričamo. 🙂 Neprestano nas je nudio. Ispričao nam zanimljive priče sa njegovim pokušajem da gaji koze, o problemima oko zadržavanja radne snage… Dan je odmicao. Jedva se pozdravismo.

Zatim smo sišli do obale. Nekoliko desetina metara od mjesta gdje smo se parkirali nalazi se malo pristanište gdje mještani Prevlake drže svoje čamce. Sa ovog mjesta smo neposredno ispred vidjeli Malu i Veliku Bobiju, a desno od njih uočili smo i Žabljak Crnojevića. Uspjela sam da ga primaknem uz pomoć jačeg objektiva fotoaparata.

Prevlaka
Prevlaka

Kanili smo se da ipak krenemo na Duruk. Rekosmo, nije daleko, sam0 stotinak metara. Međutim, nije nam se dalo. Pošto nema nikakvih oznaka, iako smo pratili instrukcije, nekako smo se samo sve više zapetljavali pa smo na kraju postupili slično lisici iz basne: “Ma, šta može da se vidi sa Duruka što nismo vidjeli sa Male i Velike Bobije”. Ali i to malo što smo se popeli, bilo je dovoljno da selo vidimo u još ljepšoj perspektivi. Kamene kuće, neke stare, neke obnovljene u prvobitnom stilu, izgledaju izvanredno. Posebno su nas oduševile obrađene parcele. Iako u selu živi tek desetak stalnih stanovnika, mnogi dolaze vikendom, a plodna zemlja zna da izdašno nagradi uloženi trud. Ugledali smo i crkvu i ponovo se zadivili kako ima lijep položaj.

Prevlaka
Prevlaka

Kad smo već odustali od penjanja odlučili smo da se vratimo prema crkvi da provjerimo da li nam se učinilo ili smo stvarno vidjeli neku pećinu. Nije nam se učinilo. Parkirali smo se i krenuli ka njoj. Na naše iznenađenje dočekale su nas stepenice. Naprijed su se nalazili kao mali bazeni sa vodom. Nekad se ova voda koristila za piće, a sad, uglavnom za navodnjavanje (saznadoh naknadno). U svakom slučaju pećina djeluje mistično, a i fotogenična je.

Pećina u Prevlaci
Pećina u Prevlaci

Jezero, brdo, pećina, lijepa riječ, čašica rakije… Šta više poželjeti od jednog sela. Možda malo više stanovnika jer Prevlaka ima potencijala i za poljoprivredu i za turizam. Skadarsko jezero postaje sve popularnije među stranim turistima. “Mistična Prevlaka” bi sigurno imala svoju šansu. Domaća hrana, mir, tišina, fantastični pogledi… Samo da Marina pođe u penziju i krene u biznis. 😉

U povratku, kad smo napustili ostrvo, ugledasmo jezero iz neke druge perspektive, jednu kuću, možda zaboravljenu i bijelu čaplju. Meni malo treba da kažem da su mi očekivanja prevaziđena. A Duruk? Stiže proljeće. Biće prilike.

Skadarsko jezero

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *