Trmanje: selo za razglednice

Prethodnu godinu dana nisam nigdje putovala. Čak su izostale i uobičajene šetnje do nekog manjeg ili većeg vrha. No, nisam u potpunosti odustala od namjere da upoznam svaki kutak ove naše male i lijepe zemlje. Pa makar i autom.

Selo Trmanje se odavno nalazi na mojoj listi potencijalnih izleta. Ono je rodno mjesto našeg proslavljenog revolucionara i španskog borca Veljka Vlahovića. Prije zamalo pa 4 decenije sam Trmanje posjetila prvi put. Naime, svakog drugog septembra se obilježavao rođendan Veljka Vlahovića, pa sam se i ja našla u grupi budućih gimnazijalaca koji su bili učesnici ovog memorijala. Prethodno su padale kiše, put je bio kolski, blatnjav. Mi smo se vozili nekim vojnim kampanjolama i mislim da sve moje traume u vezi sa vožnjom potiču od tog dana. Uspon je bio nevjerovatan, a kampanjole su išle malo naprijed, malo nazad dok smo mi klizili po njoj. 🙂 Kad smo stigli do rodne kuće Veljka Vlahovića tamo smo zatekli priličan broj ljudi i malo šta sam od svega toga zapamtila sem te lude vožnje i neočekivane ravnice na vrhu. Decenijama unazad planiram da pođem do tamo da osvježim memoriju i vidim kako to sad izgleda. Konačno, prije neku sedmicu, uputih se opet ka Trmanju.

Platije

Sa magistralnog puta Podgorica Kolašin, neposredno poslije mosta Melještak (koji je trenutno u fazi rekonstrukcije) skreće se lijevo. Put se naglo spušta do mosta koji se mora preći, a odatle se samo uspinje. Uzak je i u veoma lošem stanju, sa bezbroj rupa. No, ako imate sreće da se ne mimoilazite mnogo sa drugim vozilima, tih 15-ak kilometara se lagano pređu. Ono što vožnju učini ne samo podnošljivom, već egzotičnom, je nevjerovatan krajolik. Duboko ispod puta se uočavaju manje ili veće skupine kuća, a malo dalje veličanstveni kanjon Platije. Kako se i on zbog obilnih proljećnih kiša zaogrnuo, bar djelimično, zelenim ogrtačem, zadobio je mnogo pitomiji izgled. Putokazi su bili postavljeni na svakoj raskrsnici (što je rijedak slučaj u našim krajevima) tako da smo se uz nekoliko zaustavljanja radi divljenja okolini ubrzo našli na visoravni na kojoj je smješteno selo Trmanje.

Trmanje
Trmanje

Dan je bio sunčan, a trava zelenija nego ikad. Jedan traktor je išao s kraja na kraj sela da pomogne vrijednim domaćinima da iskoriste rijetki sunčan dan ovog maja i posade krompir. Jer, krompir iz Trmanja ne može biti do vrhunski. Mi smo se zaputili ka rodnoj kući Veljka Vlahovića, čuvenog španskog borca i revolucionara, posebno omiljenog među omladinom što je bio razlog da Univerzitet Crne Gore više decenija nosi njegovo ime. Nisam ni primijetila kad se to promijenilo. Na putu ka rodnoj kući naiđosmo na veoma neobičan spomenik. Ne po izgledu, već po natpisu na njemu. Naime, spomenik je podignut u čast prijateljstva Kuča i Rovčana povodom sjećanja na daleku 1774. godinu kada su pripadnici ova dva plemena zajednički potukla tursku vojsku. Moram priznati da se ne sjećam da sam nešto slično vidjela u našim krajevima.

Trmanje
Trmanje

Prije skretanja ka rodnoj kući Veljka Vlahovića naišli smo na tablu koja opisuje planinarsku stazu kojom se iz kanjona Platije (iz mjesta koje se zove Abisinija) može stići do ove tačke. Staza nije laka, zahtijeva dobru kondiciju i obuću. Visinska razlika je preko 800 metara i uspon traje preko 4 sata. Na ovakvu avanturu ja odavno i ne pomišljam. Zato sam se srela sa mojim dobrim drugarima iz PSK Montenegro Guide koji su upravo toga dana savladali ovu stazu. Pohvalili su se jednim izvanrednim vidikovcem prem kanjonu Platije i zvali me da se bar spustim sa njima, da se ne brukam pišući dok se vozim autom. 🙂 Nisam se dala nagovoriti.

Trmanje
Trmanje

Kao što sam i očekivala, rodna kuća Veljkova je bila zaključana. Sve i da nije, u njoj se, na žalost, nema šta vidjeti. Toliko smo uspjeli da konstatujemo vireći kroz prozor. Sem nešto mještana koji ovdje povremeno borave zbog proizvodnje zdrave hrane, jedino se drugog septembra, na dan kad je rođen Veljko Vlahović, ovdje okupi više naroda. Tradicija obilježavanja toga dana nije prekidana, ali je masovnija posjeta počela po obnavljanju ove planinarske staze. Planinari su glavni gosti na ovom memorijalu.

Trmanje, rodna kuća i spomenik Veljku Vlahoviću
Trmanje, rodna kuća i spomenik Veljku Vlahoviću

Prošetasmo po visoravni diveći se pogledu prema planinama koje nismo baš najbolje uspijevali da imenujemo jer nam je osjećaj za strane svijeta bio potpuno pobrkan. Prepoznasmo i vlasnika traktora koji je “trčao” s kraja na kraj sela uz obaveznu konstataciju:”Kako je svijet mali!” A, nije svijet, nego Crna Gora. Sa desne strane se pružala velika livada koja se postepeno pela u brdo. Lijevo od puta otkrismo novi zaselak i najljepši pogled iz Trmanja. Posle više nagađanja i definitivnog utvrđivanja strana svijeta zaključismo da tako lijepi mogu biti samo Komovi.

Trmanje
Trmanje

Prošetasmo gore-dolje, izdivismo se nevjerovatnoj visoravni i pogledu sa nje i polako vratismo nazad. Srećom da je bilo suvo pa su se rupe na putu dobro uočavale. Mada ih je, i pored toga, često bilo nemoguće zaobići. Čak ni to nije uspjelo da mi pokvari dobro raspoloženje jer su se u povratku sva ona sela u nizini vidjela odlično, a da nisam morala da krivim vrat. Posebno sam bila zadovoljna što sam sa spiska “obavezno poći” koji se iz godine u godinu prepisuje sa sve manje izmjena, mogla da prekrižim Trmanje.

Na putu ka Trmanju

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *