Moj osnovni motiv za pisanje ovog bloga je bio da ljudima približim mjesta koja se nalaze u našoj blizini, a mi o njima ne znamo ništa. I sama sam bila iznenađena mnogim mjestima koje sam otkrila slučajno ili posjetila na preporuku prijatelja. Zato sam htjela da podijelim svoje utiske, većinom kroz fotografije.

Postoje i određene građevine, utvrđenja i slično, pored kojih stalno prolazimo, a o njima ne znamo skoro ništa. Postoje i ona za koja nikad nismo čuli, a relativno su dostupna posjetiocima.

Kad god ste prošli putem Cetinje–Budva, ako nije bilo magle, pogled bi vam, vjerovatno, skrenuo ka tvrđavi Kosmač, koja se nalazi na obližnjem uzvišenju.

I nikad se ne zaustavimo da pođemo do nje jer ili žurimo na more ili žurimo sa mora. Jednog hladnog decembarskog jutra, dok je temperatura varirala od -3 do +3, žureći da prođemo prije zatvaranja puta Cetinje–Budva, svratismo do Kosmača. Postoji oznaka za skretanje sa glavnog puta. Ulica jeste uska, ali nije gust saobraćaj. Bar nije bio tog jutra. Najbolje je auto ostaviti na kraju asfalta, ali se može doći njime i do ispod same tvrđave. Što si bliži, utisak o monumentalnosti prelazi u utisak o oronulosti zdanja. I u žal zbog toga.

Zahvaljujući predusretljivošću Olje i Branke, došla sam, bar na kratko, u posjed izvanredne knjige autora Radojice Raša Pavićevića: Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, koja predstavlja nevjerovatnu riznicu istorijskih podataka, fotografija, kako stanja tvrđava danas, tako i, što je još zanimljivije, fotografija objekata iz perioda dok su bili u funkciji. Kosmač sigurno nikada ne bismo prepoznali sa fotografije ispod.

Tvrđava (for) Kosmač počela je da se gradi 1860. godine, a tek 1909. je dobila izgled sa gornje fotografije. To je bilo važno uporište na granici Austrougarske i Crne Gore. Zatvarala je pravac Cetinje–Budva i sprečavala upad crnogorskih snaga na teritoriju Austrougarske. Tako kažu istorijske činjenice navedene u gore pomenutoj knjizi.

Sa Kosmača, kao uostalom sa svih tvrđava i utvrđenja koje sam do sad imala prilike da posjetim, se pruža izvanredan pogled. Vidi se, kao na dlanu, dio primorja od Svetog Stefana do Budve.

Ja sam u horoskopu ovan. To je znak koji slabo zna za strah pa, ne obazirući se na kamenje koje doslovno visi nad glavom, virnuh unutra da osmotrim situaciju. Fotografije govore više od riječi: ne ulazi, ako ti je život mio.

Obiđosmo Kosmač okolo–naokolo, ja malo i zavirih unutra, i sa žaljenjem, krenusmo dalje, da ne bismo ostali zarobljeni do 11 sati. Propadanje Kosmača je počelo od dana kad su ga Austrougari napustili. Niko nije našao interes da ga prilagodi i iskoristi za neke druge svrhe. Turističke, u svakom slučaju. Sad je, bojim se, prekasno.

Tvrđava Mogren je bio naš sledeći cilj. Vjerujem da je vrlo mali broj vas svratio da posjeti ovu tvrđavu. Doduše, skoro da je bila i zarasla. Proljetos su vrijedni volonteri, u više akcija, uspjeli da prokrče prolaz do tvrđave. Auto je najbolje ostaviti na parkingu pored restorana Vidikovac. Odatle do tvrđave je potrebno petnaestak minuta.

U knjizi koja me je inspirisala da napišem ovaj blog (a možda i seriju blogova na ovu temu), govori se o bateriji Jaz, koja se nalazila “na rtu Mogren na okomitoj stijeni 110 mnv”. Utvrđenje je izgrađeno 1860, a preuređeno 1882. godine i bilo je “u sklopu proširenog odbrambenog područja Budve”. I ovo utvrđenje je prilično oronulo. U najboljem stanju je zaštitni zid sa sjeverne strane.

Neki objekti su skoro skroz srušeni, a neki se drže, barem toliko da se može zaključiti kako su izgledali, ako bi se neko, ne daj bože, odlučio na rekonstrukciju. Nisam optimista, ali mi niko ne može zabraniti da maštam.

Na gornjoj fotografiji se vidi da se sa tvrđave pruža lijep pogled na ostrvo sveti Nikola. Na donjoj fotografiji prvi put objavljujem Budvu. Nikad mi se nije učinila ljepšom. Valjda što je iz daljine i što se vidi samo Stari grad. Doduše, žmurila sam na desno oko, da ne gledam prema Zavali.

Tražeći neke podatke na internetu naletjeh na informacije objavljene tokom prošlog ljeta o tome da Budva namjerava da izda u najam tvrđavu Mogren. Zgrozila sam se nad tom informacijom, poučena brojnim prethodnim “valorizacijama” u režiji naših nadležnih. Tvrđava propada i potrebna su velika ulaganja. Da su čelnici Budve bili bolji domaćini u prethodnom periodu, imalo bi para i za Mogren. A to bi se višestruko vratilo gradu, jer današnji turista je stalno u pokretu. Nije dovoljno samo kupanje i sunčanje. Utvrđenje iz 19. vijeka, uz dobru priču, moglo bi da bude više nego zanimljivo posjetiocima.

Iz knjige Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori sam saznala da se ove tvrđave zovu forovi i da postoji podjela na obične i oklopljene forove. Ovih drugih ima samo 4 i predstaviću vam jedan od njih: oklopljeni for Grabovac.

Prije 2–3 godine sam iz uvale Pržno, takozvanom planinarskom stazom, išla ka Bigovu. Poslije izlaska iz šume naišli smo na raskrsnicu. Desno se išlo ka Bigovu, a lijevo ka tvrđavi Grabovac. Tada sam za nju čula prvi put. Dvoumili smo se, ali nismo imali snage za oboje, pa smo se odlučili za Bigovu, kako smo prvobitno i planirali. Odatle je do tvrđave moguće stići za nepun sat laganog hoda. Na ovo utvrđenje sam skroz zaboravila dok se nije pojavilo u više puta spomenutoj knjizi kao jedno od 4 najznačajnija utvrđenja. Odlučismo da vidimo kako izgleda danas. Sa puta Budva–Tivat se skreće ka Bigovi. Pošto nismo naišli ni na kakvu oznaku, čak ni naznaku skretanja, stigli smo do Bigove. Nemajući nadu u putokaze, vozili smo lagano i pažljivo osmatrali mogućnost skretanja. I, našli smo ga. Skroz neupadljivo skretanje desno, otprilike 5 km od skretanja sa glavnog puta. I na mjestu skretanja postoje dva puta, ali smo mi izabrali lijevo, jer smo već naučili da prepoznajemo austrougarski kvalitet pri gradnji puteva.

Mogli smo autom i dalje. Put je bio solidan, ali htjeli smo da prošetamo. Decembar je bio umislio da je april, a mi to nismo htjeli da propustimo. Stigli smo laganom šetnjom za manje od pola sata. Na jednom zaokretu je stajao natpis na zidu da se do tvrđave stiže za 15, a na kamenu za 20 minuta. Mi smo stigli za 8 minuta. Iznenada smo ugledali tvrđavu. Ne uočava se izdaleka. Tek kad stigneš tik pored zida.

Sa ove strane me Grabovac podsjetio na Vrmac. Šta kaže knjiga? “Oklopljeni for Grabovac se nalazi na 255 mnv u Grblju, na vratu kopna između zaliva Trašte i tivatskog zaliva. Grabovac je rađen od 1907. do 1909. godine i spada u red najsavremenijih forova toga vremena.” For je uronjen u zemlju. Sa južne strane se nalaze 4 kupole za dejstvo haubica. Za divno čudo, stoje i dalje. Niko ih nije pretopio, kao što je bio slučaj sa mnogim drugim utvrđenjima.

Nisam ih mogla obuhvatiti sve na fotografiji jer je nepoznati umjetnik jednu ukrasio crtežom neprimjerenim za objavu. 🙂 Odavde se pruža divan pogled prema Lovćenu. Kako se sa Lovćena vidi skoro cijela Crna Gora, tako se i on vidi sa skoro svake pozicije. Odavde skoro da može da se dodirne.

Tvrđava Grabovac je solidno očuvana. Valjda i zbog toga što je najmlađa, a i zato što je rađena u kombinaciji tesanog kamena i betona. Istražujući, okolo–naokolo, naiđosmo na poluskriveni ulaz, odakle se pružao uski dugački hodnik. Neustrašivost ovna, u ovom slučaju, pada na ispitu. Klaustrofobija me je držala u blizini izlaza, a u istraživanje se, naoružan baterijom iz telefona, latio moj muž. Poslije stotinjak metara je odustao. Kasnije smo pročitali da je podzemni tunel dugačak 400 metara i da je služio kao zaštita od dejstva crnogorske artiljerije sa lovćenskih položaja. Na mjestu gdje se tunel završava, nalazio se položaj mitraljeza koji je bio usmjeren prema zalivu Trašte.

Naišli smo i na cistijernu s vodom. Kada smo završili opsežnu pretragu terena, vratili smo se do oklopa, odakle se pružao fenomenalni pogled prema Solilima i čitavom Tivatskom zalivu. Povremeno smo pratili spuštanje i uzlijetanje aviona na tivatski aerodrom, žaleći što sa nama nije naša drugarica Mira koja se raduje avionima kao malo dijete. Izgleda da je to uzbuđenje dijelom prenijela i na nas.

I odavde smo pošli sa pomiješanim osjećanjima. Divno je što imamo tako zanimljivo istorijsko nasljeđe, ali je žalosno da ono tako strahovito propada. I uvijek se pitam: zar nije moglo drugačije, bolje? Zar nismo mogli da pokušamo da dobijemo neke pare iz evropskih fondova? Je li moguće da nikoga nije briga ukoliko nema lični plan za “valorizaciju”?