Crna Gora je nevelika površinom. Pošto nije “ispeglana” (kažu da se ispegla, nadmašila bi mnoge veće zemlje) ima mnogo skrivenih mjesta vrijednih posjete. Pored vrhova planina, tu su jezera, vodopadi, mnoga interesantna sela… No, ako često šetaš, a ne voliš da se stalno ponavljaš, jednog vikenda nećeš znati u kom pravcu da se uputiš. Za neke šetnje nemam kondiciju, za druge mi treba terensko vozilo, a do nekih ne znam kako da stignem. U ovom trećem slučaju mi pomažu objave planinarskih društava, koje pratim na društvenim mrežama.

Objava PSK Montenegro Guide za uspon na Lisac (1563 m) me je zaintrigirala iz dva razloga. Prvo, uopšte nisam bila čula za ovaj vrh. Drugo, visina vrha me je ohrabrila da se mogu uzverati do njega. Ispostavilo se da je to vrh Prekornice, planine središnje Crne Gore (po podjeli iz knjige Planine Crne Gore, Vodič za planinare od autora Vincek, Popović, Kovačević, koja mi se izlizala od silnog prevrtanja stranica). Ova planina, neopravdano, nije česta meta planinarskih društava, bar ne ovih iz Podgorice. Do vikend naselja Studeno, koje je na visini od 1207 metara, može se doći autom. Mi smo se odlučili za kombi. Studeno je od Podgorice udaljeno 45, a Danilovgrada 23 kilometra. Prolazi se kroz centar Danilovgrada i prate oznake za manastir Ostrog. Na raskrsnici gdje se za Ostrog skreće lijevo, put za Studeno je desno. Sad se prate oznake za manastir Ždrebaonik. Poslije 700 metara od ovog skretanja vidi se velika bukva. Pored nje je žuta planinarska tabla sa oznakom za Studeno. Odavde se ne može promašiti do nekih 3,5 km do cilja, kada je na velikoj raskrsnici potrebno skrenuti desno. Put je uzak i izuzetno krivudav. Potrebno je skoro sat vremena da se iz Danilovgrada kombijem stigne do cilja. Vožnja mi je bila naporna, pa sam pomislila da je to, možda, razlog za slabije posjete planinara.

Prošli smo tablu koja nas je obavijestila da smo stigli na Studeno i parkirali se preko puta bistijerne pored koje je stajala tabla sa gornje fotografije. Poneko slovo je izblijedjelo od sunca, ali, shvatili smo. Početak staze je tačno preko puta ove table i bistijerne. Sa glavnog puta iz pravca Podgorice se skreće desno. U početku je to široki šumski put, koji se vremenom i neprimijetno, pretvara u stazicu. Dobro obilježenu, u svakom slučaju. Staza skoro do pred kraj planirane ture vodi kroz šumu.

Šuma je nekako lepršava, nepretenciozna i nenametljiva, a opet pruža zaštitu od sunca i vrućine. Uživali smo šetajući njome. Uspon je lagan. Za oko 2 sata je trebalo da se popnemo nekih 360 visinskih metara. To je za nas bio mačiji kašalj. Lagano smo se peli vodeći planinarske razgovore. Ne postoje samo lovačke ili ribarske priče. I planinari imaju svoje. Obično su to priče o raznim lokacijama: kako se do njih dolazi, šta sve može da se vidi, koliko vremena je potrebno za uspon. A onda slijede razne dogodovštine: od malera da te uhvati kiša i grmljavina u planini, do lutanja zbog mraka i neobilježenih staza. Najbolje su priče o susretima sa ljudima koji žive u planinama. Prvo im je čudno što se tu neko šunja, pa se čude čemu se taj neko divi. A onda slijedi pitanje: koliko te plaćaju, sinko, za ovo maltretiranje? Na odgovor da se to radi bez para, iz ličnog zadovoljstva, slijedi odmahivanje glavom i pogled koji govori: Neka ti ta priča! Nisam ja tako naivna kao što, možda, izgledam. 🙂

I tako, priča po priča, jedna zanimljivija od druge, izbismo na čistinu. Neki grom je, neznano kad, okamenio ovih nekoliko stabala tako da su izgledali kao umjetnička instalacija. S tim što je umjetnik, u ovom slučaju, bila priroda. A nigdje boljeg umjetnika.

Odavde smo već nazirali cilj. Trebalo je još preći jedan lagani uspon, livadom.

Pošto smo izašli iz šume i vidjeli da smo nadomak cilja, nismo mnogo ni žurili. Ja sam iskoristila priliku da fotografišem okolo, naokolo. Odmah sam uočila Garač, koji se pružao preko puta, prema zapadu. O njemu smo razgovarali kao o jednom od potencijalnih tura, a oni koji su ga već osvojili su iznosili svoja iskustva. Ispostavilo se da nije tako pitom kao što djeluje, ali ni neosvojiv. Ako se popnem na njega, bićete obaviješteni. 🙂 Položaj sunca i neka izmaglica, potpomognuta dimom, ometala je da ga fino vidimo. Fotografija je onakva kakav je bio i pogled: slaba.

Primičući se vrhu ugledali smo čovjeka sa bebom u nosiljci. Odmah sam pomislila da su stranci. Srijetala sam porodice s bebema, posebno iz Baltičkih zemalja, čak i na Bobotovom kuku. Ispostavilo se da nisu stranci. Malom Urošu je ovo bio čak treći uspon na Lisac. To me nije začudilo kad sam saznala da je njegov tata sekretar PSK Prekornica.

Pošto smo malo proćaskali morali smo se rastati jer Urošu i nismo bili pretjerano zanimljivi. Žurio je da se vrati do planinarskog doma na turu spavanja. Mi uskoro i iznenada stigosmo do cilja.

Za ovaj toponim je veoma bitan akcenat. Nemojte da ponovite moju grešku pa da ostanete nejasni. Lisac se ne izgovara dugouzlaznim akcentom kao kad mislimo na mužjaka lisice. Ne! Mora se reći odsječno, kratkosilaznim akcentom: Lisac! Kad smo stigli na vrh, kao što nalaže stari planinarski običaj, pokušali smo da identifikujemo sve što vidimo oko sebe. Garač smo već apsolvirali. Sjeverno od nas se pružao pogled na najveći vrh Prekornice Kulu (1927 metara). Oblaci su se potrudili da ga još ljepše istaknu.

Na istočnoj strani je imalo najviše toga da se vidi. Tamo se nalaze preostale planine koje se klasifikuju kao planine središnje Crne Gore: Kamenik i Brotnjik. U daljini izviruju Komovi.

Sa Lisca se pruža izvanredan pogled na Kamenik. Lijevo se uočava vikend naselje Vukotica do kojeg sam još odavno planirala da prošetam, ali mi se ne dade. prvo ga vidjeh iz ptičije perspektive. Nekako mislim da iz blizine ne može biti ljepše.

Desno od Kamenika je Brotnjik. Ispod njega se vidi visoravan Radovče. Neposredno ispod vrha se nalazi selo Martinićko Gostilje. To je selo moje kume, kojoj sam se pohvalila da sam je gledala sa Lisca (sa otegnutim akcentom) pa smo se jedva razjasnile, dok nisam shvatila značaj pravilnog akcentovanja. 🙂

Oblaci su se toga dana takmičili sa ljepotama planina i izazivali fotografe. Ispod njih, skromno, u daljini je ćutao Maganik.

Kad smo pretresli sve okolne toponime, odmorili se i zasladili raznim đakonijama, fotografisali u više navrata sve zanimljivo, krenuli smo nazad. Povratak nam je pao još lakše od uspona. Obradovali smo se šumici jer je na vrhu ipak bilo upeklo. Spustili smo se do kombija, a onda produžili stotinak metara naprijed, do planinarskog doma. Domom upravlja PSK Prekornica. Prilično je dobro opremljen. Ima 25 kreveta i sve što je neophodno za boravak planinara. Unutra je vladala takva svježina da smo se osvrtali da vidimo gdje je  klima uređaj. Ljubazni domaćin nas je počastio pićem, a planinarski razgovori su dobili novi zamah. 🙂

Najveseliji član naše družine od petnaestak planinara je bila Lara, koja je svoju radost nije krila ni jednog trena. Većim dijelom puta je bila na čelu kolone. Povremeno je dolazila do nas na začelju da provjeri što smo tako spori.

U povratku je slijedila još jedna tura planinarskih priča, kao i planiranje narednih tura, naravno.