Bobotov kuk

Bobotov kuk, izazov za planinare

Bobotov kuk (2523 metara) je najviši vrh Durmitora. Dok sam ja bila đak, učili su nas da je to najviši vrh  Crne Gore. U međuvremenu su izmjerili vrh Zla Kolata na Prokletijama. Utvrdili da je visok 2534 metra i da, iako se nalazi na granici sa Albanijom, naginje malo na našu stranu, te je, u stvari, to naš najviši vrh. Navike je teško mijenjati, pa čak i ako znamo ove činjenice, Bobotov kuk nam je glavni.  I ne samo nama. Svake godine, ogroman broj ljudi dođe sa svih strana svijeta sa željom da se domogne krova Durmitora, Bobotovog kuka.

Pošto sam i ja sebe voljela da zovem “planinarom”, smatrala sam da ću imati veće pravo na taj naziv, ako se uzverem do ovog vrha. Obično se informišem preko interneta, a ovdje sam iz više izvora, čula i iskustva “iz prve ruke”.

Znala sam da se do Bobotovog kuka može stići na razne načine. Oni sa više snage i energije startuju od Žabljaka, pa preko Ledene pećine ili Lokvica, stižu do cilja. Ja sam, ne sumnjate, izabrala onaj najlakši, sa polaznom tačkom: prevoj Sedlo. Bar sam tada mislila da je to najlakša staza. Posle sam čula da je još lakša ruta koja polazi iz Dobrog dola, kojom se preko Urdenog i Mliječnog dola stiže do Zelenog vira. No, do Zelenog vira nije problem stići. Težina rute se ogleda u dionici koja kreće od Zelenog vira.

Prevoj Sedlo, Durmitor
Prevoj Sedlo

Na tabli piše da se odavde može stići do cilja za 3 sata. To je vrlo relativno. Dok se penjem mnogi pored mene prolaze, tako reći, trčeći. Tako da se može uzeti neki širi opseg od 2,5 do 4 sata. Bitno je da se stigne dokle smo naumili.

Poletno smo krenuli, ali smo odmah na startu zapeli pri vrhu gornje fotografije. :) Naime, previdjeli smo markaciju koja pokazuje da se ovo treba zaobići s lijeve strane, nego smo krenuli pravo na vrh. Malo je reći da smo dušu ispustili i da ovo uopšte nije bilo bezopasno, ali se srećno završi. U povratku smo vidjeli gdje smo napravili grešku, pa smo se tokom drugog uspona ispravili. Poslije ovog početnog napora slijedi lagano pješačenje po, terenu sa blagim usponom. U zavisnosti od datuma, može se naići na pramenove snijega. Tako je bilo i jednog 13. jula kada sam prvi put odlučila da se i ja upišem u svesku na vrhu.

Pohod na Bobotov kukOvaj dio je sasvim lagan i za one sa ne previše snage i kondicije. Teren omogućava da se razgleda okolo-naokolo i uživa u ljepotama Durmitora. Svaka planina je lijepa na svoj način, ali je meni Durmitor najviše prirastao srcu. Valjda zato što sam upravo tu zavoljela planine i planinarenje. No, nisam usamljena u toj ljubavi. Veliki broj ljudi, pojedinačno, u većim ili manjim grupama, ljeti svakodnevno šetaju po durmitorskim vrhovima. Nemali broj njih se odluči i da dođe do ovog, najvećeg vrha. Većinom su to mlađi ljudi, ali se mogu sresti i bebe u nosiljkama (uglavnom su to bebe iz baltičkih zemalja) i stariji ljudi koji hoće da ispune sebi želju da bace pogled sa krova Durmitora.

Durmitor
Durmitor

Još uvijek smo na laganom terenu, samo imamo priliku da pogledamo šta nas čeka. Iz daljine, završni dio puta izgleda toliko okomito, da nam nije jasno kako ćemo se tuda peti a da se ne otkotrljamo.

Kraj  zaravni na fotografiji ispod  je idealno mjesto za odmor. Ispred sebe smo imali pogled na fenomenalne Šarene pasove, najfotogeničniju planinu, bar kod nas. Desno se uzdizao Bobotov kuk. Iza sebe smo ostavili veći dio puta (dužinski), ali nas očekuje ono što uspon na ovaj vrh čini izazovnim, penjanje u vis (jedno 500 metara).

Šareni pasovi
Šareni pasovi

Kad god idem na planinarenje, pripremim se na penjanje do gore, a zatim spuštanje. Najteže mi padaju spuštanja tokom faze penjanja. Žao mi je svakog već osvojenog, visinskog metra. Znam da ga ponovo moram nadoknaditi. Tako smo se poslije odmora morali spuštati do Zelenog vira i izvora.

Zeleni vir
Zeleni vir

Odavde više nema spuštanja, samo – pravac gore! Dovde sam bila sasvim spremna. Hodala sam bez problema i pratila ritam ostalih. Odavde nastupaju muke. Posle svaka dva-tri metra, ja sam zastajkivala. Pravila sam se da je to zbog fotografisanja, zbog toga što moram da pijem vode, da se mimoiđem s nekim. Na kraju sam otvoreno rekla: “Ja moram ovako, a vi idite da vas ne usporavam”. Međutim, nisu ni oni imali ništa protiv, a lukavo su se pravili da je to samo zbog toga da bi mene sačekali. Dok sam ja pravila pauzu posle svaka dva metra, pored mene su protrčavali momci i malo stariji iz raznih zemalja svijeta. Brojni su jezici koje smo toga dana, penjući se na Durmitor, imali prilike da čujemo. Moj drug, koji živi u Kanadi, a očigledno ima i istančan sluh, je uspio da svakoga pozdravi na njegovom maternjem jeziku. To je izazivalo uzvike oduševljenja sa druge strane, a meni pružalo priliku da uhvatim malo vazduha dok oni proćaskaju. Najveće oduševljenje je bilo kod jedne poveće grupe planinara iz Izraela. Obratio im se na hebrejskom, ili kako oni kažu na ivrit jeziku, jer je, svojevremeno radio tamo i naučio jezik.

Durmitor
Durmitor

I odavde nije jasno kako i kuda ćemo da se veremo. Jasno je samo gdje treba da stignemo. Naš cilj je vrh valjkastog dijela po sredini  fotografije ispod. Nekada se ovaj vrh zvao Ćirova pećina, po izvjesnom Ćiru Stijepoviću sa Žabljaka, koji je lovio divokoze i ispod vrha u maloj pećini imao čeku. Jednom prilikom je, kaže legenda, u magli, misleći da vidi divokozu, zapucao i pogodio svoga sina. To ga je, prema legendi, kaznila vila zaštitnica divokoza. Kasnije je vrh promijenio ime u Bobotov, po plemenu Bobota koji su ispod vrha imali katun na koji su ljeti izdizali sa stokom.

Bobotov kuk
Bobotov kuk

Dok je moj drug i saputnik u penjanju, ćaskao sa “prolaznicima”, ja sam, sem što sam pokušavala da dođem do daha zbog visine, gubila dah zbog ljepote koju sam vidjela kad bih se osvrnula za sobom. Prije neki dan podsjeti me jedan moj drugi prijatelj na stih koji se potpuno uklapao u moj osjećaj dok sam se pela: “Durmitore, Durmitore, svih planina direktore!” Ko je ovo sastavio, znao je o čemu govori. :)

Durmitor
Durmitor

Korak po korak, mic po mic, dođoh do mjesta sa kojeg se vide Škrčka jezera. Cilj je odavde veoma blizu, pa se ovdje, dok niko ne propušta priliku da se fotografiše, pruža prilika i za mali predah pred posljednji napor.

Škrčka jezera sa puta ka Bobotovom kuku
Škrčka jezera

Odavde, još samo malo. A to “još samo malo”, djeluje po malo zastrašujuće. Ko ima strah od visine, pretpostavljam da neće ni krenuti na ovaj put. Ako pak, planira da ga ovdje izliječi, bolje da ne pokušava. Na ovom dijelu postoji sajla za pridržavanje. Prilikom mog prvog uspona je nije bilo. Nadam se da je sada tu. Popela sam se i bez nje. Ipak, u svakom slučaju, daje dozu sigurnosti.

Bobotov kuk
Bobotov kuk

Na vrhu, vjerovali ili ne, gužva. Nevjerovatna pojava. Toliko je ljudi da se gurkamo pokušavajući da nađemo bolji ugao za fotografisanje. Sreća koja te zapljusne što si se popeo na vrh, što si pobijedio samog sebe i što sam, ja lično, otišla dalje od mogućnosti koje sam mislila da imam, neopisiva je. Upoznajemo se i ćaskamo sa saborcima. Neko je odlučio da ovdje objeduje. Ljušti kuvana jaja. Red za upisivanje pored kutije i pečata. I jedan neočekivani “planinar”. Pas se priključio trojici momaka i nije odustajao do vrha. Bio se, bogme, umorio.

Bobotov kuk

Pogled okolo-naokolo, nevjerovatan. Imala sam sreću da je oba puta kada sam uspjela da se domognem ovog vrha bio vedar i jasan dan pa je pogled pucao nadaleko. Nisam imala neki kvalitetni fotoaparat, ali i ovo što se vidi sigurno budi želju za dolaskom na ovo mjesto. Jer, ovakav pogled se rijetko viđa.

Pogled sa Bobotovog kuka
Pogled sa Bobotovog kuka

Kad smo prikupili snagu, dovoljno se izdivili pogledu i shvatili da treba da napravimo mjesta i drugima koji broje poslednje metre do vrha, krenuli smo nazad.

Bobotov kuk
Bobotov kuk

Eksponirani vrh se morao proći uz maksimalnu pažnju i koncentraciju. A posle je sve bilo pjesma. Letjela sam dolje kao da do prije koji sat nisam mislila da ću morati da zovem Gorsku službu spasa jer me je napustio svaki atom snage. Volja je čudo. Sve savlada.

Šareni pasovi
Šareni pasovi

U povratku smo još više imali priliku da razgledamo i divimo se prizorima jer nam je korak bio sigurniji, a opasnost da slomimo nogu manja. Inače, ne znam da li Gorska služba spasa vodi kakvu statistiku, ali sam sigurna da je broj intervencija zbog uganuća ili loma noge, tokom godina, bio najveći upravo prilikom uspona na ovo mjesto. Mi smo, to srećno prebrodili. I bili smo preponosni na sebe kad smo, prilikom spuštanja, napravili pauzu na mjestu odakle možemo da posmatramo vrh i da se divimo, kako njemu, tako i sebi, što smo uspjeli da ga savladamo.

Bobotov kuk
Bobotov kuk

Svake godine, 13. jula, organizuje se Memorijal , u čast generala, narodnog heroja i planinara Danila Jaukovića, koji je svoj životni put skončao upravo tokom uspona na Bobotov kuk. General Jauković je, inače, bio veliki ljubitelj planina i prirodnih ljepota Crne Gore. Zahvaljujući njemu možemo da se divimo kanjonu Mrtvice jer je njegova ideja bila prokopavanje Mrtvičkih greda.

Ovaj Memorijal je prilika da se svake godine pomjere granice najmlađeg i najstarijeg učesnika. Pa, iako se meni ova tura učinila prilično teškom, u kategorizaciji tura, po planinarskim mjerilima, ova tura spada u srednje teške. Skoro sam saznala šta znači “srednje”, a šta “teška” tura. Srednje teška tura je kada se tokom uspona, mjestimično moraš pridržavati rukama da bi uspješno prebrodio neku dionicu. Teška je, međutim, ona tokom koje moraš koristiti konopac, cepin i druge sprave koje koriste alpinisti.  Tako da znate, vi koji kuburute sa ovim pojmovima. Nemojte da vas riječ “srednje” neprijatno iznenadi tokom trajanja ture. :)

Mada, ima tu i drugih kriterijuma, kao što su dužina ture i visinska razlika. Pa se na osnovu toga ture tretiraju po pitanju kondicione i tehničke težine. Ali, da sad ne tjeram mak na konac. :)

 

 

 

4 thoughts on “Bobotov kuk, izazov za planinare

  1. Predivan blog Jasna! Za mene kao početnika u šetkanju uz planinu i pored planina i mora _:-) jako inspirativno za gledati i pročitati! Hvala Vam što to dijelite! Obožavam crnogorske zabiti, sela, planine, skrivene zelene oaze! Potoke, pale kolibe, konje, pse, stare priče mudrih i o mudrima i hrabrima… boje prirode i način na koji je ta ljepota zarobljena po našim nebom! Crnogorci ih ne vide i ne čuvaju… slijepi odavno! U želji da i ja progledam još dublje pratiću i Vaše tragove duž staza i bogaza!

    Nek su srećni i bogom dani vaši putevi!
    Sve najbolje!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>